– Nika, jel’ istina da živiš za provokaciju i privlačenje pozornosti? – upitao me frend na jutarnjem neskafeu pored supermarketa. – Ne razumijem pitanje – odgovorih, istovremeno žaleći što pijem taj preslatki neskafe, umjesto crne kave koju sam lani prestala piti jer i onako imam ubrzanu motoriku, a kava ne pomaže. – Pročitao sam na nekom trač forumu da Nika Ostoić ne bi u životu preživjela bez privlačenja pozornosti, je li to točno? I, čekaj, zašto se odmah uzrujavaš?
– Uzrujavam se, buraz, jer mi je pun k**** tih životinja bez života, onih sitnih malih ljudi koji noćima sjede na nekakvom forumu i bljuju i fantaziraju o ljudima koje ne poznaju, i svoje zaključke o istima temelje na krnjim informacijama serviranim na nekakvom internetu.
– Ne razumijem. – smije se on
– Pa evo o tebi bi na forumu za besprizorne pisalo da si psihički bolesnik koji ne vjeruje u peglu, kišobran, fen za kosu, ljubav i prijatelje, pisalo bi da živiš od maminog nasljedstva i sviraš k**** i, da si sociopat jer fakat malo jesi, pošto održavaš fejk vezu sa ženom iz službe za korisnike koju nikad nisi vidio, ali eto imala je nervni slom kad te nazvala da ti proda novi internet pa ti je povjerila da je nesretna u braku i ti je zajebavaš već dvije godine ljubavnim porukama u tipu Šekspira, a jadna žena se nečemu nada, i ako ima karme, a nema jer to je izmišljotina za dokone žene, stići će te ta karma. A od čega ja živim? Pa dvoznamenkasti broj godina sam zarađivala peteroznamenkasti broj novaca od te takozvane provokacije i privlačenja pozornosti. Zašto? Jer mi to ide. Ja nisam provokator, ja sam egzibicionist. Ne u seksualnom smislu, nego u životnom. Fora je biti plaćen za to da šokiraš. A lako je, brate, šokirati dokone mase bazičnih kuja koje nešto u tebi smeta. A što ih smeta? To što nikada neće biti ti jer, em nemaju potencijala u startu, em ih je strah.
I taj nadrkani razgovor ispred supermarketa podsjetio me na jednu bivšu kolegicu koja je nedavno u rastrojenom stanju vikala, vikala s jako jako raščupanom kosom: – Svi su uvijek mrzili tebe! Uvijek! A ako nekog pitaš zašto te taj toliko mrzi, 90% idiota će reći NE ZNAM! Ali ja znam! Jer izazivaš bijes! I sram me toga, ali i u meni se na jednom eventu izazvala bijes, jer ja sam se taj dan osjećala debelo, a ti si došla s kosom svezanom u punđu za tuširanje, popila piće dobrodošlice, skomentirala kako je tamo neki idiot koji ti se upucava i pokupila se doma, i prije toga se slikala s lažnim osmijehom s nekim glupačama jer si morala. I bolio te k****. Jer te boli k****. I to izaziva bijes u ljudima. U ženama bijes izaziva činjenica da tebi ide na živce što se neki tamo tebi upucava dok žene u tome traže svoju validaciju da vrijede.
– Ok, Sandra, zašto bi meni bilo drago ako se netko zatelebao u mene, netko bezveze, tko me ne zanima? Pa ti zatelebani, ili bolje rečeno ufiksani, upravo ti su mi napravili pakao od života jer ti luđaci kad shvate da ih nećeš postaju zli. Zbog jednog takvog sam dala otkaz jer me toliko osramotio na poslu da se više nisam mogla opravdati šefu nego sam rekla da odlazim i plakala doma u mraku. Bitno je da se sviđam jednoj osobi, onoj koju ja volim, a ostalima bolje ne, jer to donosi samo zlo. To nije validacija mene kao žene i osobe, za validaciju imam ogledalo, i žene kojima su ‘ćao maco’ poruke validacija – neka si kupe neki plastični pištolj i ubiju se njime jer njihovo samopuzdanje je dno. Vjerojatno s razlogom. Jesam li ja zgodna? Zgodnija od prosječne žene u tramvaju to je sigurno, sebi vrlo, to je bitno, ali, sestro, ukusi su različiti i sasvim je jasno da sam nekome ružna kao najcrnja noć. Neki kažu da sam transvestit, pa neka, upravo me gluma da sam predoperativni transseksualac jednom spasila od seksualnog napastovanja jer nitko nije trčao brže od frajera kojem sam ponudila pokazati svoj penis. Nitko se ne sviđa svima, a onaj tko se sviđa svima – niti smrdi nit miriši. To su one neke žene koje ma koliko ih puta vidiš, nikad ih sljedeći put ne prepoznaš. Jer su bezlične. Znam jednu takvu Jasminu. Bila sam s njom u društvu sigurno pedesetak puta i nikada je nisam prepoznala koliko je bezvezna. Prepoznajem je samo prema hejtu koji odašilja prema meni, ono kad se kaže da se zrak može nožem rezati, jer je uvjerena da ću joj preoteti dečka. A ne pada joj napamet činjenica da taj njen dečko voli nju, ili ne voli i zaboli me, ali taj dečko ne osjeća nikakvu privlačnost prema meni, ni ja prema njemu. Ona samo vidi to da mene klasificira u nešto zgodno, fizički po nekim kriterijima iznad sebe. Bilo to tako ili ne. No… Korisna je utoliko što sam zbog nje izmislila termin Jasminizacija, a to je kad je netko toliko bezličan da sve da napravi pokolj kalašnjikovim na središnjem trgu u nedjelju u podne, policija je nikad ne bi našla jer je nitko ne bi znao niti opisati niti identificirati. Mene, barem, sviđala se nekome ili ne, svatko tko me ikad vidio prepozna, i zato nikad neću moći biti serijski ubojica. I, ne, neću se opravdavati radi toga što – jebiga – ljudima ili smrdim ili mrišim. Ne znam je li itko ikada rekao da mu je svejedno, ili da sam bezveze, ili ti se sviđam ili ne. I imam neki svoj stil koji se ne kupuje u jebenoj Zari. Ne živim u kineskoj kulturnoj revoluciji, a bome niti u dobu Tita kad su se sve drugarice oblačile isto. To ne znači da sam ja umišljena nego da nemam komplekse. Nemam niti jedan jer se kompleksi prerastu u sedmom razredu, a sve ostalo je psihička bolest.
Ljudi ne shvaćaju da ljepota nije u savršenstvu, naravno nije ni u debljini, ali pretpostavljam da dopirem do 17% vas koji posjeduju dio mozga. Šarm je u mozgu i duhovitosti, dodatak tome je vlastiti stil – i tuđi ne možeš suditi ako nemaš svoj, i ne, stil se ne prodaje u Zari, tamo se kupuje outfit moderne kineske kulturne revolucije, ali one za dokone žene bez mozga, samopuzdanja i stila. Samopouzdanje se ne dobiva lajkovima, a hejtom, posebno onim anonimnim na internetu ne ubijaš one koje – opravdano ili ne – smatraš boljima od sebe, nego ubijaš sam sebe. Tko će te, osobo, najviše mrziti? Oni koji te ne mogu imati ili oni koji ne mogu biti ti. I naravno oni kojima si ubio ili ubila kućnog ljubimca, ali pretpostavljam da nisi. Nismo svi Jeffrey Dahmer, iako bi sigurno 10% ljudi voljelo biti on, ali to je tema iz forenzičke psihologije i parafilije pa o tome neki drugi put. Kaže mi jedan lik da sam ja Gwen Stefani i govori mi da je on Eminem, a ja mu kažem: ”Mali, ti si milijun puta ljepši od Eminema” – i on se na to vrijeđa. I ne, ja nisam Gwen Stefani. Htjela sam biti ona u šestom razredu. No tu mu glupost zaboravljam jer je pun duha, to je čovjek koji je rekao da je General Woo, jedini priznati reper u Hrvata (i Srba), citiram: ”Srbin, nereper i pušač mog k****”. Uzmimo u obzir da je ‘nereper’ (suprotno od ‘dareper’) novopečena imenica koja označava osobu koja nema nula posto repera u sebi, što po njemu General Woo nema, dok npr. vi imate sigurno 23%, a vaša baka barem 11% repera u sebi. Eto, to je frajer pun duha koji oduševljava, dok dokone mase koje kupuju u Zari i vjeruju u karmu ne oduševljavaju baš nikoga. Čak ni same sebe. Već sjede s devet slojeva narančastog pudera na internetu i vrijeđaju one koji u njima izazivaju bijes jer su – možda čak i bolji.
Uvijek sam bila žena koja se šminka, žene bez šminke i bez duge kose smatrala sam prljavima i zapuštenima. Ali, hej, ali!! Ali sad imam novu foru u svojoj ‘provokaciji’, bolja sam i s kratkom kosom i nikakvom ili neurednom šminkom. I uvijek će se neki idiot koji će kasnije postati problem – zatelebati u mene, i to će u nekoj dokonoj i bazičnoj izazvati bijes. Neka, siroče moje. Sirotice. Majušna jadnice. Samopouzdanje možeš naći jedino ondje gdje je izgubljeno, u klupi svog petog razreda osnovne škole, kad ti je neka curica rekla da si glupa i debela. Ta curica sada vjerojatno ima hepatitis C i troje djece različitih očeva, ali donekle je bila u pravu, iz dva razloga: 1) jer si i sada i glupa i debela i 2) jer nikad nisi naučila svoju vrijednost i voljeti sebe. Stavka jedan je činjenica, a stavka dva je za psihijatra. A te dvije stavke zajedno čine dobitnu kombinaciju u kojoj ti sjediš na internetu cijela u Zari i vrijeđaš ljude koje ne poznaješ. I da, ja jako dobro znam da se rečenice ne počinju slovom A, ali ja to mogu, jer ja mogu što hoću, i dalje ću sa šminkom od jučer doći na jebivjetarski event jer zbog kojekakve poslovne obaveze moram, popiti rozo piće dobrodošlice, pojesti sav sushi i dijelove koje ne volim ispljunuti u salvetu, slikati se s ljudima koji me na nikojoj razini ne zanimaju i otići. Jer ja mogu sve pošto volim sebe i vjerujem u sebe, i ne uspoređujem se s nikakvom Gwen Stefani jer realno to je jedna žena koja je otišla na kvasinu i operirala se tako da sam joj stisnula ‘unfollow’ na instagramu pošto su njene fotke tužne, a ja volim vesele stvari – poput filozofije Dahmera i sličnih velikih umova. Provokacija? Možda, a možda sam samo luda. Možda sam i opasna. Možda se bavim crnom magijom. Jedan idiot mi je rekao ”napustila si Boga”. Ljudi, Bog je za retardirane. Bog je za dokone odjevene u Zaru koji si ne znaju sami pomoći. Neću biti blasfemičar i reći što Bog radi Svetom Petru.
I sve to uz fejk kavu ispred supermarketa objasnim frendu, i on me pita što nije u redu sa Zarom, pošto sam ju spomenula, kako je izbrojao, devet ili više puta.
– Buraz, nije u redu to da sve da dobiješ besplatnu Zaru do kraja života ti ne bi uzeo ništa jer se tamo možeš obući eventualno za jeftini sprovod ili ako radiš u poreznoj upravi u nekom provincijskom gradu.
– Ja uopće ne znam što Zara prodaje…
– Eto. I postoji razlog za to. Jasno?! I diži dokonu guzicu, idemo u jebenu nabavku. Odlučila sam u tri ujutro da je danas na meniju piletina s tikvicama i šampinjonima.
I obavili smo nabavku, a ja sam se u redu za blagajnu zdrkala sama na sebe.
