Neobičan splet okolnosti, desetljeća lutanja kroz nerijetko gotovo sumanute pretpostavke, i jedna knjiga o mojem umjetničkom djelovanju, s iscrtanim obiteljskim stablom u njoj, doveli su me do otkrića koje bi u svakom drugom slučaju vjerojatno zauvijek ostalo skriveno. Da nisam odlučila progovoriti o svom podrijetlu i svojim precima, možda nikada ne bismo saznali gdje je završio Anton – brat mog djeda. Ova priča nije tek obiteljska anegdota, ona je svjedočanstvo o snazi sjećanja, o upornosti, i o onim nevidljivim nitima koje vežu ljude i nakon što se svi mostovi poruše. Možda će vam se činiti da je riječ o nečemu previše osobnom, no vjerujem da upravo kroz tu osobnu notu, ova priča nadilazi granice privatnog – i postaje univerzalna.
Koliko daleko seže sjećanje, a gdje počinje šutnja? U obiteljima često postoji neka praznina, jedna figura koja nedostaje, odsutnost, tišina za koju svi znaju, ali je rijetko tko imenuje. U mojoj obitelji, ta tišina zvala se Anton. Brat mog djeda Andrije. Nestao. Bez traga, bez objašnjenja. Godinama se govorilo tek da je otišao od kuće i više se nikada nije vratio. I to je bilo sve. No to naravno nije dovoljno da se stavi točka na čovjekov život. I nije stavljena.
Pitam se: zašto nas toliko proganjaju te pukotine u rodoslovnim stablima koje nikada ne zarastu? Je li riječ samo o znatiželji, ili je to dublja, gotovo instinktivna potreba da znamo odakle dolazimo?
Moj put prema istini o Antonu nije počeo svjesno. Tek sam, pišući o svojoj obitelji u monografiji, i dijeleći dijelove tih sjećanja na svojoj web stranici, nenamjerno otvorila vrata prošlosti. Da nisam javna osoba, da nisam dijelila obiteljsku priču za koju sam čak relativno nedavno i saznala, vjerojatno nikada ne bih primila poruku od Andrea, osamdesetogodišnjaka iz Francuske, koji mi se javio riječima: “I am the eldest of a sibling born in 1941 in Marseille…” Otkrio mi je da je njegov danas već pokojni otac Anton — upravo onaj “naš” Anton. Da je, nakon što je otišao od svojih roditelja, dva brata i sestre, kao vrlo mlad maknuvši se od života koji mu nije odgovarao u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, završio u Legiji stranaca, osnovao obitelj u Marseilleu, i 1983. umro.
Tiho, daleko, zauvijek odvojen. To otkriće nije samo informacija. Ono je pukotina kroz koju se slijeva cijeli univerzum pitanja. Što ga je natjeralo da ode? Je li bijeg bio čin oslobađanja, ili očaja? Kakav je život vodio, kad nije mogao, nije htio – javiti se vlastitoj obitelji?
U obiteljskom stablu postoji još jedna vrlo važna figura – biskup Mostarsko – duvanjski, Alojzije Stjepan Mišić, brat Antonove i Andrijine majke – njegov ujak. Jedini je, koliko znamo, znao gdje je Anton. Kao potvrda toga ostala su njihova pisma – svjedočanstva njihove međusobne prepiske. Poštovao je nećakovu želju. Ne mogu ni zamisliti kako se zbog svega toga osjećao, koliko mu je teško bilo.Uloga religije – koja je mogla biti dvosjekli mač, s jedne strane izvor duhovne i moralne podrške, a s druge ograničavajući faktor u razdobljima velikih društvenih promjena – zajedno s tadašnjim očekivanjima i moralnom stegom, potencijalno je predstavljala snažan pritisak za mlade naraštaje.
Moguće je da se Anton nalazio u okolnostima pojačanih zahtjeva da se uklopi u strogi okvir… I kada to nije mogao, izabrao je nestanak.
Ali, ne nestajemo mi samo iz obitelji. Nestajemo i iz sebe. I to je možda najtužniji oblik šutnje.
Što znači pronaći nekoga nakon toliko godina? Za mene, to nije bilo samo zatvaranje poglavlja, nego i oblik pomirenja. Ne s osobom koju nikada nisam upoznala, već s idejom da istina, koliko god to banalno i istrošeno zvučalo, kad tad pronađe svoj put.
Danas kada o svemu razmišljam, vidim kako sve to nije samo Antonova priča. To je priča mnogih. Priča o generacijama koje su odlazile, nestajale, koje su se lomile pod teretom očekivanja, a često bez mogućnosti da progovore. Danas imamo alate – društvene mreže, digitalne arhive, otvorene razgovore, ali tada su postojali samo zidovi. I šutnja.
Zato vjerujem da je svaki pokušaj da vratimo izgubljene dijelove prošlosti, čin otpora zaboravu. I čin ljubavi. Jer, kažu, kada znamo tko su bili naši, lakše nam je znati tko smo sami.
https://www.imdb.com/name/nm1125749/
https://www.facebook.com/StankaGjuric
http://stankagjuric.from.hr
Linkovi na neke od knjiga Stanke Gjurić koje se mogu naručiti putem Interneta:
Lekcija o drskosti (proza), Istina o sreći (proza), Budnost (proza), Nepremostiva (poezija), Nepovredivi dio (monografija)
