SIZIFOVA ŽENA; Martina
Kamenje s obale rijeke nosila bi kući.
Spustila bi ih na mirisne poplune.
Milovala. Cjelivala. Draškala.
Čvrsto bi ih privinula uz topla njedra.
Nježno gladeći kamen, čekala je
tratinčice što niču.
Danima joj ništa novo nije rodio kamen,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Četkala bi ga. Strugala. Polirala. Češljala.
Privila bi ga još jednom uz jalovu utrobu.
Pa milovala. Cjelivala. Oplakivala. Grlila.
Mladost joj je prolazila uz voljeno kamenje,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Jedne sparne ljetne večeri posjetila sam je u okamenjenom domu.
Čvrsto me je zagrlila svojim staračkim rukama i prošaptala:
“Jednoga dana izrast će mu tratinčice.”
Njezine sjajne oči još uvijek pune života i dalje su sanjale cvijeće.
Tada sam joj prišla bliže i potiho rekla:
“Uzaludan je posao mijenjati ljude.”
Ni tada mi nije vjerovala.
Te noći zaspala je uz kamen.
Sizifova žena.
SIZIF; Zrinko
kad moja draga ubere oblutak
na šljunčanoj plaži ispod Lubenica
iz njega sigurno ne rastu tratinčice
a niti brnistra, ali i zašto bi
pa taj oblutak već je cvijet
koji mojoj dragoj procvjeta
među bedrima
samo ako ga dovoljno snažno miluje
ples njenih prstiju, vibrato žene
dočim je, pored nje
njen pjesnik odlutao u Morfejeve dvore
i … tko zna
kojoj pjesnikinji on tamo cjeliva pjesme
… ; Martina
prvi put
poželjela sam sebe
kad vidjela sam se
u tvojim očima
sva ostala zrcala
postala su suvišna
kad samo sam tobom
postala potpuna
NJEŽNOST; Zrinko
Kristalna kocka vedrine
oplakuje kamene
prepune algi
Gorsko oko puno sna
U njemu se zrcale borovi
i Sunce
ili
… tvoj lik
voljena
… ; Martina
Oni koje volim, ne prolaze. Ljuljuškaju mi se pod kožom. S valovima
plešu. S koracima odjekuju.
Sve svoje nosim sa sobom, sakupljajući ljubav
da ne nestane među sjenama ponovno.
Oni koji ne prolaze, ostaju duboko. U daljini se smiješe. Moji ljudi.
Zaustavljajući vrijeme, oni postoje.
Gravitacija ljubavi poznaje
samo slobodu.
OPASKA; Zrinko
Kad Martina u pjesmi napiše:
gravitacija ljubavi poznaje samo slobodu
pomislim na Cvijetu i na njezin Skroviti vrt
i na sve one pjesnike petrarkiste
koji su je u sonetima ljubili, a ona im se davala
u snovima i na javi
Slobodna od svake strave
Voljela da je vole
čak je i u svoju Biancu, svoj dnevnik,
zapisala kako je ljepše
biti voljen nego voljeti
Hm, čudna misao !
Pa ipak, in ultima linea
sve je to u romanu smislio Luko Paljetak
… ; Martina
pokušavaš shvatiti
u čemu je moja tajna
kako nakon svih ugriza
mogu s vjetrom plesati
kao prošlost ne postoji
a ljudi nisu zvijeri
kao da zemlja prognanih
ikome može postati dom
ti neprestano tražiš odgovore
kao da ti nijeme djevojčice
mogu reći tko ih je naučio
kako se najglasnije smijati
PLES; Zrinko
Ali, zašto bi on, uopće
pokušao shvatiti odakle ti snaga
da plešeš s vjetrom
Pa nije se niti Ljiljana zapitala
tko te naučio trčati s vukovima
Bogom dano? Ne, to si ti !
takvu kakvom si sebe stvorila,
nijema djevojčica
Nije se niti Ivo zapitao
odakle Aski znanje da pleše vuku
Ona je, naprosto, znala kad je trebalo
kako da zatravi vuka, da ga lomi
Pa i ti, kad plešeš u pjesmi
zagrliš vučicu, i budeš pjesma
… ; Martina
oduvijek sam mrzila zavjese
majka ih je prala svake subote
subote su u našoj kući imale
novo ime generalno čišćenje
svih prozora zavjesa posteljina
deka stolnjaka krpa ručnika
sve što je bilo prljavo u našoj
kući subotom je bilo očišćeno
trudile smo se kao da je moguće
isprati sve preko tjedna
nakupljene tišine
ZAVJESE; Zrinko
Nikad nisam mrzio zavjese
iako su zastirale moju sjetnu voajersku dušu
Nisu mi dale da gledam van !
Sjećam se, moja je majka, baš kao da pegla
uvijek poravnavala rubove zavjesa
onako, opsesivno kompulzivno, rekla bi Stanka Gjurić
i to tako da prekriju cijeli moj pogled na svijet
Al’ se moja lukava inženjerska pamet
dosjetila jadu i škarama zavjesi napravila oči
Moji su malko poludjeli, koliko pamtim
al’ mi mama danas veli, možda izmišlja (ah, te mame)
da je, ustvari, htjela pući od smijeha …
Danas moja sjetna, holandska duša
voli ptice
kosove i grlice, i zelene zavjese
u čak 3 godišnja doba … toliko
…; Martina
krivnja je blato
koje na dlanovima
od djetinjstva nosim
i kada operem ruke
pod noktima ostaju
izdajnički tragovi
mrvice blata koje
ne možeš odstraniti
čak ni kada odrežeš
nokte iza sebe
ostavljaš malene
polumjesece krivnje
zabijene u tepih
koje se nikada
neću usuditi
pokupiti jer me
neprestano
podsjećaju
da sam obična
mala prljavica
ali tebe to nikada
nije smetalo
samo bi se smijao
gledajući me dok
sjedim na tvojoj terasi
zbunjena životom
kao kakva malena
izgubljena djevojčica
i pričam ti o ostatcima
noktiju koji su se
kroz tkaninu čarapa
zabijali u kožu
mog bivšeg muža
a danas se krug
iznova ponavlja
režem nokte pred
ljubavnikom
pitajući se primjećuješ li
blato na mojim rukama
i gdje da sada bacim
ostatke svog tijela
a ti se i dalje smiješ
tim luckastim pitanjima
pa brzo odgovaraš
najbolje da ih
sve baciš
u vrt
ionako se
sav život
uvijek vraća
tamo gdje
i pripada
osim
moje krivnje
koje se ne usudim
odreći jer ne znam
na čije će dlanove
njezina težina
pasti i lomiti
prste na isti
način na koji
ja režem
svoje nokte
KRIVNJA; Zrinko
Ne postoji tvoja krivnja
pa stoga ona niti ne može nikome
pasti u krilo
a ne može se niti odbaciti kao okrajak nokta
u obliku polumjeseca
Postojiš Ti
koja se osjećaš krivom, ali kako
da odbaciš sebe ?
Kao zmija svlak ?
I onda ostaneš čista
i ne osjećaš krivnju.
…; Martina
lagati ćemo
svima
umornim trgovcima i
željnim mornarima
putnicima kroz vrijeme i
dugokosim umjetnicima
lagati ćemo svima
koliko ih volimo
srce klima glavom
lagati ćemo svima
ali noćima isti san
snivamo i samo pletemo
cijele noći pletemo
mrtvački prekrivač prošlosti
pa zorom paramo
svaki njegov končić dok se
penelopa smije
noćima se smije
odisej ti se
nikada neće vratiti
MIRIS; Zrinko
Pa da, Odisej se Penelopi nije vratio
on je ostao na svojim morima, među čarobnicama
Još ga i sad ponekad viđaju kako sa svojim mornarima
uplovljava na crnokosi otok Korkyra nigra
Penelopu je, u stvari, noću grlio i mazio samohodni peljar
Imao je, doduše, tijelo Odiseja, njegova široka pleća
Kraljica se na javi pravila da to ne primjećuje
ali se zato u snu smijala do suza, natapala jastuk
Ujutro su suze ishlapjele, cvrčci su već pomalo partijali
a na postelji se mogao osjetiti topli, opojni miris smilja
Penelopin miris
O POEZIJI MARTINE PAVIČIĆ
uoči njenog nastupa na Jutru poezije (17. lipanj 2020)
Htio bih napisati nešto lijepo o poeziji moje mlade prijateljice Martine, nešto što izaziva pozor, ali sam na muci. Nisam poeta doctus, onaj koji piše književne osvrte, kao da mi je lakše Martini napisati pjesmu nego pričati o Martini, o njenim pjesmama. A Martina je pjesnikinja koja svojom neposrednošću osvaja, ona se u pjesmama razgolićuje, pokazuje svoju intimu više i hrabrije od mnogih drugih pjesnika. A to je lijepo, al’ može biti i opasno. Kad je Barbara Baždarić u svom postu u Knjizi lica napisala da su smo svi mi koji pišemo poeziju ustvari egzibicionisti, Martina se prva složila. A svi mi koji pažljivo čitamo smo voajeri, sladogleđe … mogli bismo se i zaljubiti. Uzgred, baš mi je slatka ova riječ, sladogleđa, a koju je izmislio Mirko Božić.
Svoju poeziju Martina piše svojom krvlju, a to je jedna od osobina velikih pjesnika, a jedan od najvećih jednom je zapisao: „piši krvlju, i iskusit ćeš da je krv duh“. Naravno da bolna iskrenost nije dovoljna. Potrebna nam je preobrazba – da bismo sami iz sebe izašli, vidjeli se drugačijim očima, preobrazba u stihovima oslobađa nas tereta koji u sebi nosimo. Preobrazba je potrebna da stvorimo ljepotu koji će i drugi osjetiti – nas same, ali i pjesmu. Martina to izvrsno radi. Preobraženja – mislim da se tako zove i jedna od najznačajnijih knjiga hrvatske lirike.
Martina u svojim pjesmama razgovara s duhovima predaka, čak i pomišlja da su u genetskom kodu zapisana i njihova sjećanja. Martina voli Liku, često spominje svoju babu pa kaže: „baba je ipak uvijek u pravu/ ja nikad nisam bila/ dobar čovjek/ ostala sam samo/ ista svojeglava žena/ kao i baba moje babe// ili se s karakterom/ i sjećanja nasljeđuju“. Želim vjerovati da je Martina dobra žena. A i meni se čini da se i sjećanja nasljeđuju.
Martina dio svojih pjesama gradi kao vješto, filigranski ispričanu priču, pažljivo bira svaku riječ, svaki stih. Njen pjesma je otmjena, svečana. Baš kao i filigran Josipa Pupačića. Takva je i njena pjesma „Sizifova žena“. Martina vješto poentira, pjesma joj je uvijek zaokružena. Čak i kad piše o onom što je i tužno i ružno, Martina učini da joj pjesma bude lijepa, tako se ublažava bol, tako se lakše prima pjesma. U tim najtužnijim stihovima Martina me podsjeća na Monika Herceg, njen način da ispriča priču koja nam se ne sviđa, koja je tužna, ali da se nakon čitanja osjećamo bolje. Jednom je Camus za Dostojevskog napisao da njegovi romani djeluju oslobađajuće … Uzgred, za razliku od Monike, Martina nema onaj zarazan smijeh, njen je osmijeh sjetan, a oči velike i začuđene. Šimićevske.
Martina dio svojih pjesama gradi kao zamišljeni dijalog s muškarcem, s draganom ili ocem, a dio pjesama gradi kao solilokvij, razgovor sa samom sobom. I tako nam otkriva svoj svijet, svoje ljude … Ona nije metaforična na način nekih drugih pjesnikinja, ona nema gusto tkanje metafore u kojoj se zagrcneš jer nisi siguran jesi li razumio pjesmu. Zato mi je Martina bliska.
Martina ima u pripremi novu zbirku pjesama, svoj prvijenac. Radujem se tome – i vjerujem da će sve češće predstavljati svoje pjesme na književnim tribinama, u časopisima. I da će je Hrvatska prepoznati kao jednu od svojih najboljih pjesnikinja.
MARTINA PAVIČIĆ rođena je u 1989. godine u Zagrebu. Uspješno je završila je XII. gimnaziju u Zagrebu, a neuspješno je studirala na Učiteljskom fakultetu. Piše poeziju, članke i tekstove na temu ljubavi, duhovnosti i feminizma, a trenutno završava svoju prvu zbirku poezije. Radi kao dadilja te osmišljava i piše projekte za organizacije civilnoga društva.
