Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Ne bih vam nikada savjetovao da pišete ako ne morate. Postoje stanja, po svemu sretna, okrepljujuća, u kojima se pisanje čini dosadnim poput molitve. Ne pišite! Stanite i osluškujte. I u vedrom i veselom raspoloženju već stanuje čestica zlovolje, u-sebi-zatvorene depresije koja će se kadtad vratiti. Naše je samo živjeti a onda umrijeti. Raspoloženja nek nam budu poput oblaka, a mi sami budimo nebo, tako nam otprilike savjetuje i Anthony de Mello.
Ali zašto umjetnici mnogo drže do svojih raspoloženja? Pravilnije bi bilo reći zašto nezreli ili neostvareni umjetnici, ili pak oni koji su iz nekog sasvim beznačajnog i krivog razloga od svoje umjetnosti odustali, žeđaju za dobrim raspoloženjima/osjećanjima? Upravo zato što su nezreli ili neostvareni ili su krivo procijenili sebe… Na svoja raspoloženja, kaže Nietzsche,nekada trebate sjesti, ne dozvoliti da se pod vama pomiču da biste mogli stvarati, a možete li to, o vi, odabrani ili samo sujetni…?
Staviti na kušnju svoje ništa, svoje djelo, ili samo svoju nakanu, kad tad će prevladati. Ali prvo što ćete shvatiti jest da vam to odricanje ništa ne donosi. Poanta nije ni u kakvom žrtvovanju, tobože nekom ‘formiranju svoga djela’, to bi bilo suviše sebično. Poanta je u čistoj, nepatvorenoj slobodi živog bića koje je ono ‘dužno’ za života osvojiti. U ničemu više. Umjetnost tek dolazi kao posljedica izborene slobode, bolje rečeno, kao posljedica sa slobodom nužno povezane tjeskobe… Ne možete biti slobodni a da istovremeno niste i tjeskobni. Ali neka vas to previše ne muči, tu ne možete ništa učiniti osim – priviknuti se.
U tim trenucima lijepo je prisjetiti se Restorana na kraju vremena iz čuvenog Vodiča kroz galaksiju…kako biste pojmili da ste zatvoreni u toj ogromnoj rupi zvanoj svemir iz koje vam nema mrdanja. Jednoga dana moći ćete putovati kroz vrijeme, pa ćete se do njega odvesti i u paroksizmu strasti uživati u samrtnim grčevima vašeg ‘Naddoma’ koji će tada biti preplavljen ‘kužnom svjetlošću’ u pretkataklizmičkom stanju, ali, ne brinite, toga vas neće biti strah i zbog toga nećete biti tjeskobni. Drugim riječima, smrt će vas odavno prestati zabrinjavati. Tjeskobni ćete biti i jeste jer ste prisiljeni sve ponoviti, vječno se vraćati unatrag, nastaviti u beskraj ponavljati jednu te istu igru iz koje nema izlaza. To što ste na kraju ovladali i samim vremenom ništa vam neće značiti, jer prema riječima Zaphoda Beelebroxa – vrijeme je budalaština.
Zato vam, dragi moji, valja pisati pjesme. Nećete tjeskobu biti u prilici drugačije izdržati. Ili možda hoćete… nekom svojom glupošću. Osim umjetnosti za izdržavanje tjeskobe i glupost vam je na raspolaganju. Nje ima u izobilju, masovno se koristi i na to ćete se vremenom također naviknuti. Možda je poželjno ili čak nužno oboje kombinirati? Ali što da vam kažem, u ovom vremenu ako već možete birati, pišite pjesme… A kad vam to dosadi, ugledajte se na stil života Zaphoda Beeblebroxa!
