Okrećemo se oko sebe upijajući panoramu. Svaka strana svijeta i ono između njih ima svoje lice i pruža nov zadivljujući niz završetaka zemljine kore. Orijentiramo se imenujući one prepoznatljivo najistaknutije. Proviruju iz guste dlake šumskog pokrova, većinom bukve i jele. Dokle god pogled seže nema nikoga i ničega osim netaknute prirodne površine. Kako je lijepo tu gdje ljudi postoje tek u točkicama, tragovima pokoje kuće i rijetko popunjenog naselja, dolje, duboko ispod, zaglibljeni među divovskim šumskim busenjem. Nasuprot nama još je jedan špičast, bijeli vrh sličan onome na kojem i sami stojimo, takozvana Stepenica, s kapom vodoravno položenog kamena koji kao da balansira. Prema odjecima glasova nismo sami, naletjeli smo jedni na druge dok smo penjali posljednji kameni blok prema prvom vrhu. Dvije žene i jednog muškarca. One ofarbane u plavo, on tamno-sivo sijed, no jednako preplanuli i nasmijani. U prirodi se čovjek pretvara u polu-životinju, ono što je i inače, samo s izoštrenim dijelom instinktivnog bića, tako da točno zna koliko praktično vrijedi. Odmah smo si simultano priznali da je naša grupa skup superiornijih. Detaljno su nas promotrili, pozdravili i pognuli glave, nervozno se u mimoilasku smiješeći i međusobno nabacujući fore, kao štit kojim se brane da ne prokužimo kako su slabiji. Nije se u nama moglo razabrati ništa što bi ih natjeralo na takvu sirovu reakciju, već je dubinski pritajena životinja prekrivena ukrasnim naslagama civilizacije nanjušila istinski odnos tjelesnih snaga o kojima u ovom okruženju ovisi razložnost bivanja. Mogli su imati skuplje gojzerice, bolje ruksake, kričavije aktivne majice i silnu volju za provesti dan na otvorenome, no mi, osim što smo mlađi, vidno brže svladavamo teren zadane rute. Planinarski putovi što startaju s Matić-poljane puni su razbijenih ili monolitnih kamenih blokova preko kojih se kreće valovitim penjanjem i spuštanjem, izmjeničnim veranjem uz pomoć ruku i preskakivanjem krševitih šupljina. To zahtijeva iskustvo i njime stečenu spretnost, jer ne odražava tipičan način ljudskog kretanja.
Odmjeravanje usporedbom nije moguće izbjeći i zato ih brzo zaobilazimo kako se ne bi morali predugo gledati. Na vrhu smo pojeli i kikiriki i popričali, i do mile volje se razgledali, i još ih prestigli na spustu gdje su pretjerano oprezni napregnuto gazili glatke, zaobljene plohe bijelog kamena presvučenog mahovinom. Sklonili su nam se dok smo kraj njih projurili poput žvrgoljave planinske rječice, kao divlje koze, kako su se usput našalili, ne bi li prikrili obostranu neugodu i zbunjenost.
Sada je planinarenje ili „outdoor aktivnost“ popularno, lijepim slikama inicirana je hrpa ljudi što pokupuje najskuplju i najkvalitetniju sportsku opremu za aktivnost kojoj se u svojim ambicioznim planovima žele posvetiti, prije nego su uopće isprobali njezino značenje u praksi, prikupili dobre, ali i loše doživljaje, natovarili si na leđa kostobolnu želju, unatoč neugodi, da kad im se god pruži prilika zapale u planine. Uvijek bih nakon letimičnih susreta s takvim „pokondirenim tikvama“, kako sam ih nazivala, kasnije društvu s kojim sam hodala pričala o tome da sam 10 godina planinarila u običnim pamučnim trenirkama i majicama, u starim jaknama i trapericama koje nije bilo šteta zablatiti, provlačiti kroz trnje, poderati na kamenom šiljku i da mi je derivost bio jedini kriterij onoga što ću odjenuti za planinu. Najskuplje čime sam raspolagala bile su prosječne Alpinine gojzerice i strasna želja pobjeći od gradske rutine, napornih ljudi i vlastite lijenosti. Boris bi se na tu moju priču, koju je slušao gotovo svaki put kad smo planinarili zajedno u društvu, jer smo se uvijek nalazili u nekoj novoj konstelaciji poznanika od kojih poneki to još nisu čuli, počinjao meškoljiti, češkati se i gunđati, zamalo se otresajući na mene podsjećanjem koliko sam puta to već dosad ispričala. A doista sam se čudila, jer smo isto tako redovito u divljini nailazili na vrhunski opremljene i odjevene ljude nakrcane skupim, atraktivnim stvarima kojima je u pokretima bilo jasno vidljivo kako nisu svladali ni osnove hoda po kvrgavom tlu, kako im je ovo možda tek prvi ili drugi izlet u brdo, kako nisu očekivali da bude ovako sirovo i malo im nedostaje da na dijelovima puta kleknu i nastave se kretati četveronoške.
Prvo čujemo, a tek onda uočavamo. Ljudski glasovi u gustoj, nenaseljenoj divljini šume zvuče stršeće, poput uljeza u tišinu, fijukanje vjetra i glasanje ptica koje nas radoznalo prate. Čudili smo se njezinoj mogućnosti još dolje pri mimoilaženju da toliko priča dok hoda. Valjalo bi upijati, osluškivati ispraznu vrtnju misaonog aparata polako ga utapajući u mir šumskog okruženja. A ona, najstarija i najplavlje ofarbana, mljela je bez prestanka, čak i gore prije samog vrha, ne usmjeravajući energiju na procjenu terena i koraka kojima će ga popeti, već na objašnjavanje razloga zašto je zapela. Promatramo ih prekoputno, nalik filmu, dok žvačemo kikiriki i otpuhujemo zadihanost. Sivi muškarac šuti i koncentrirano pentra zadnju dionicu kamenog šiljka loveći se rukama i uživajući u načinu kako će unatoč zaplašenosti iznaći snage za ispenjati se do kraja, a ona se uporno izderava u prazninu britkog zraka ponad špicastih, tamno-zelenih krošnji: „Me ne, ja to ne mogu!“ Dovikivala se sa svojim partnerima dok smo ju iz daljine gledali kako klizi malo gore, malo dolje, neodlučna hoće li se ipak okuražiti ili odustati od najslađeg dijela – stupanja na vrh. Na kraju ipak ostaje par stepenica niže zajedno s drugom ženom, jedino se Sivi probija preko prepreka kamena i straha skroz do cilja.
– I bolje da nije išla ako nije sigurna – komentira Boris pogledavajući me.
Poslije, kad nam se korak na neko vrijeme ujednačio, a širina puta dopustila koračanje jednog uz drugo silno mi je želio utuviti kako u penjanju nema probavanja na sreću. Mislio je na moju ponekad jednostavno nesmotrenu hrabrost da skačem sa stijene na stijenu, istovremeno se kočeći od samog pogleda u dubinu procijepa koji ih dijeli.
– Ne možeš o takvim koracima odlučivati naslijepo! Nije to ide-ide, ne ide-ne ide… Što da se oklizneš i bubneš na leđa ili sletiš glavom naprijed?
Šutim i gledam kamo gazim.
– Gotova si, nema te više – dovrši.
Zaprepaštena sam, iako svaki put znam da je tako, da riskiram, igram se sa životom. Uvijek sam zapinjala baš na procjepima. Mogla sam se penjati beskrajno u vis, ako ne gledam prema dolje, bez kočnica zbog straha, ali čim bih naišla na zjapeću provaliju koju je trebalo nekad samo prekoračiti duljim korakom, paralizirala bih se i buljila u sasvim malu, ali itekako prisutnu mogućnost smrti. I onda bih u jednom trenutku, nakon što je ta ukočenost i zblenutost usmjerena prema dolje predugo potrajala, samo me dublje uvrćući u očaj, rekla sebi „‘ko ga jebe“, i napravila ono što moram, bez potpunog razbijanja paralize strahom. Zanemarila plahost i odglumila nehajnost, onako kako sam radila sranja u srednjoj školi. Tako sam bacila naslon stolca s četvrtog kata gimnazije, otvarala boce zubima, ludom srećom nekoliko puta izbjegla tinejdžersku trudnoću. Tim istim zatupljenim „pa što“ i „što bude“ stavom. Znala sam kako nije pametno i da razoružavam kobne posljedice, ali nije bilo drugog odgovarajućeg načina prelaska u sljedeći trenutak upravo mog života. Doduše, zaradila sam ukor i trajno oštetila kutnjak, ali sam svoje daljnje putovanje bazirala upravo na tom kamenju spoticanja, procjepima u grotlo praznine.
Iako, spotaknuta u planini ne bi značilo samo grešku na kojoj se uči nego i konačni ishod s naglim prekidom puta. Ondje gdje nisam uspjela preskočiti rascijepljenu koru zemlje unatoč silnoj želji da napravim korak više, u svakom pogledu, prešla bih izazov postavljen sebi ogrezloj u strahu da ću pasti, dok je nekome drugome, poput Borisa, taj procjep sasvim minorna, zanemariva prepreka zbog koje treba samo malo jače uprijeti čula. Kakva glupost! Bazirana na nepravdi početnih uvjeta. Uvijek postoji netko jači, onaj koji će izdržati ono preko čega ti nisi u stanju prijeći.
Impuls, želja, neoprez, potpuno raspamećena odluka u korist ludosti, bila je most kojim sam prelazila preko straha, dalje od granice dopustivoga. A Boris je to znao i silno želio da se više ne usudim. Nikada, ako nisam sigurna da ću uspjeti. Često je bio predostrožan, tretirao me kao što bi tatica kudio svoju malu djevojčicu, podučavao osnovama života. Izluđivala ga je moja nepromišljena, neiskorjenjivo prkosna samovolja.
Petra Sigur
Ulomak iz priče „Svatko se spašava kako zna“
(„Panova katedrala“, Sisak, Matica hrvatska, 2021.)
