Ljubav
Ljubav je tek početak boli,
Ali ko bi razmišljao o takvim tricama?
Nekad znaš,
Nekad ne znaš,
Nekad se samo praviš da ne znaš.
U svakom slučaju ideš dalje,
Srljaš u neumitno,
All guns blazing,
U tu crnu rupu
Iz koje ćeš izaći,
Ali sasvim sigurno
Nikada više isti.
Nismo se pozdravili druže
Nismo se pozdravili druže
Nisam znao da odlaziš
Ostalo je slika par
Komad jednog starog sna
Nisam ti rekao zdravo
Na rastanku one noći
To je ono što me tišti
A tu, stari, nema pomoći
Nismo se pozdravili druže
Mislili smo da će vrijeme da nam traje
A vrijeme je uvijek isto
Nizakog ne mari i samo ide dalje
Nisam ti rekao zbogom
Nisam računao na te stvari
Sad znam bolje, šta da radim?
Nikad više onaj stari
Prolazno je sve moj druže
Kao što to neko reče
Septembar je iza nas
Jedno davno toplo veče
Nismo se pozdravili druže
Mislili smo da će vrijeme da nas služi
Ali vrijeme,
Čudna je to zvjerka
Nije htjelo da nas čeka
Ni izdaleka
Kuća
Kuća je sada hladna
Nema u njoj ljudi,
Nema ni starog stola, ni kredenca,
Ničeg što joj je davalo toplinu.
U velikoj sobi je krevet okrenut na drugu stranu,
Pa kad spavaš na desnom boku, nemaš više onaj stari pogled na zvjezdano nebo.
Ne vidi se ni žuti mjesec,
Ni razgranato jabukovo drvo,
Ni procvala trešnja.
Izgleda ti kao da si negdje drugdje,
Na nekom mjestu koje te samo malo podsjeća na nešto što si vidio ranije,
Možda u snu,
Ili u filmu.
Onda se stisneš i skupiš u krevetu,
Kao u klupko,
Povučeš jorgan prema gore,
I pokriješ se do grla.
A ljeto je,
I u sobi je toplo,
Ali ti se smrzavaš.
Merde
Na otoku Ugljanu
Ima jedan kameni zid iz kojeg strše bršljeni.
U ulici kojoj svaku stopu znam,
A koju nisam vidio decenijama.
Ali kamen mi je svjedok.
Ostavio sam tamo trag,
Crvenim flomasterom piše “Merde”
Jedina riječ francuskog koju me naučila.
Na ukletom jedrenjaku
Na ukletom smo jedrenjaku
Moji drugovi i ja
Družina stara
ali odabrana
Birao nas je pažljivo Posejdon
Bog mora sa vrlo čudnim smislom za humor
Na naš račun pije svako veče
Gleda nas odozgo (ili odozdo?)
i dobro se zabavlja
Na ukletom smo jedrenjaku koji ide ravno na hridine
Svjetlo svetionika se gasi pred našim očima
Jedva da tinja
Podmuklo
Kao lopovi kao što smo mi
Pred pljačku stoljeća
Četiri i petnaest
Negdje u svijetu je možda upravo sada četiri sata i petnaest minuta
Vrijeme se kao što je opštepoznato uvijek i nezaustavljivo kreće naprijed
Ali (Uvijek postoji ali. Nije opštepoznato) u tih šezdeset sekundi
U tom razvremenu
Izmedju 4 i 15:00 i 4 i 15:59
Vrijeme stoji
Potpuno nepomično
Kao Dalai Lama u dubokoj meditaciji
Kao Nelsonov spomenik na Trafalgar Square-u
Kao stadion Diego Armano Maradona u Napulju u nedelju uveče
Svakoga dana
U četiri i petnaest
Vrijeme se zaustavi i sačeka
Dribling odozgo
I neku precizniju referentnu tačku
Vrijeme
Vrijeme radi protiv nas
Požutjela slika zna
Zamrznuti stojimo
U okviru starog sna
Neostvarene ljubavi
Ostale su samo neostvarene ljubavi
Neke stvarne a neke izmišljene
U smiraj vrućeg, ljetnog dana
Dok sjenke plešu po zidu
Na zalasku jedne epohe
i dolasku nove
Nešto kao što su bili
Karl-Heinz Rummenigge i Enco Scifo
U ljeto osamdeset šeste
Stric
Ostala je ptica u letu
I dvije rumene jabuke
U dalekom svijetu
Trenuci mira
Neprocjenjivi trenuci mira u autobusu na relaciji
Torrevija – Alicante
Blago sunce ulazi kroz dupla stakla prozora,
Noge ležerno ispružene preko susjednog sjedala.
Putuješ i razmišljaš
O izgubljenoj ljubavi
I svim tvojim bendovima koji su se odavno raspali,
Doživjeli neslavan kraj,
Kao što ga svi dožive kad-tad.
I Džonija je pregazilo vrijeme,
Tako kažu,
Ili ga je možda ipak on pregazio
Dok je vrijeme još bilo malo.
Popodnevna smjena
Popodnevna smjena je imala svoje čari,
Ustajanje oko devet,
Bez budilnika,
Prazan stan,
Ponekad samo Dido i ja,
Kad on nije bio negdje u gradu ili u bašti.
Lagano razbuđivanje uz Azru,
Pa onda do penzionerskog po krompirušu.
Na kiosku kod Muzičke kupim Sportske,
Nikada Sport.
Te novine se nisu mogle čitati,
Papir je bio loš a slova masna,
Kao da je neko već doručkovao nad pobjedom Crvene Zvezde te nedelje.
Dok čekam na krompirusu, čitam o Zajecovom prelasku u Panathinaikos,
I o još jednoj pobjedi Jesenica,
U prvoj Jugoslovenskoj hokejaškoj ligi koja se uglavnom sastojala od Slovenačkih klubova i Medveščaka.
Andrej Vidmar je bio igračina.
Popodnevna smjena je imala svoje čari,
O tome će vam jednom pričati oni stari.
Tamo gdje me niko ne zna
Ostao sam sasvim sam,
Daleko od djetinjstva.
A gdje god da sam putovao,
Obala je svugdje ista.
Ostalo je malo riječi,
Nespretnim se one čine,
Kad ih nemaš kome reći,
Dva koraka od istine.
Tvoje oči, sve što osta,
Da me prate kao sjene.
Idem tamo gdje me ne zna
Niko osim samog mene.
Gesta
Tvoja ruka je na mom ramenu
Nenadano,
dolazi mi kao utjeha
za sve ono što je moglo biti,
a nije,
U ovih trideset godina
Tvoja ruka je na mom ramenu
sada samo prijateljska gesta
Kao da mi govoriš:
Život, eh…
A moje misli bježe
Razmišljam, pa onda zamišljam
Da si mi htjela reći
Nešto posve drugo
