Imao je svoj kafić, svoju voćaru, svoju samoposlugu, svog mesara, svog vodoinstalatera, svog električara, svog mehaničara, svoju trafikanticu, svoj put od kuće do posla, svoj put od posla do kuće, svoje navike, svoje rituale, svoja politička uvjerenja, nećemo spominjati vjeru ili naciju što ih je smatrao svojima budući da je to nebitno za priču obzirom na okolnost da se jednog dana probudio u nepoznatom krevetu, u nepoznatoj sobi, promolivši glavu kroz prozor opazio je nepoznatu ulicu, nepoznate trgovine, nepoznate kafiće, nepoznato nebo, nepoznato sve, pa ga je oblio hladan znoj najprije niz leđa, niz vrat, niz sljepoočnice, te se znojnim i kao led hladnim dlanovima oslonio na prozorsku dasku.
Točno nasuprot prozora, s druge strane ulice, otvorena balkonska vrata, za radnim stolom sjedi žena bjesomučno lupajući po kompjuterskoj tipkovnici kao da joj je misao brža od pokreta, boji se da će joj pobjeći, da je neće stići zabilježiti, barem ne u obliku u kojem je zamislila, nagnuta prema naprijed, pogleda prikovanog uz ekran, svih deset prstiju leti po tipkama, onda zastane, zapali cigaretu, povuče dim, zapilji se u točku na zidu, ustane, opet sjedne, ugasi cigaretu, nastavlja tipkati.
Nečija odjeća bila je uredno prebačena preko stolice, odjenuo se, iskrao u hodnik, mračan, obrisi starinskog ormara, nema znakova života, ulazna vrata otključana, po stubama u veži crna tekućina, skupljaju se mravi i drugi insekti, koprcaju se bespomoćno s nožicama u zraku, želi zaobići, lijevom se petom posklizne, poleti stepenicama prema dolje, udari glavom o oštar rub, ostane ležati, s nogama u zraku, nepomičan.
Žena prestaje tipkati, ustaje, protegne se i pomisli mogla sam ga i poslati u nepoznat kafić. Ipak, na kraju krajeva, sve je pitanje ishoda, zar ne?
