Sara Mrak
The box
Izradit ću si kutiju.
Drvenu kutiju i prefarbati je u plavo.
Nebeskoplavo, boju ljetnih suncobrana.
Kada se bude otvarala ništa neće zasvirati jer
to neće biti muzička kutija,
biti će obična,
s drvenim poklopcem.
Sve ću redom spremiti unutra.
Da ne nabrajam, znači
sve.
Držat ću je čvrsto kad me krene panika,
jer visim s ruba zemlje, dasvaki čas mogu propasti
u bezdan.
U nepoznato.
Nema tu nikakvog uzbudljivog iščekivanja,
nema osjećaja za avanturizam,
nema anđela koji bi me u zadnji tren
uhvatio za pete.
Radi se o mogućem padu
u ništa.
To je sve.
Ako padnem, na koncu, ako zbilja padnem,
ni pijana ni trijezna, ni glasna ni tiha,
a nikakav me anđeo ne uhvati za majicu ili kosu,
uzet ću sa sobom kutiju.
Sve će pasti skupa sa mnom.
Otvaraš moje oko kao da je u njemu toplina suncokreta.
Zar ti nisu rekli, u sebi nosiš sunce, zmajevu vatru i orlovo jaje.
Zar ti nisu rekli? Tuđe te oko jedino može navesti na krivi trag.
U tebi bi uskoro počela drhtati Europa, pamćenje tla,
tamni dijelovi njezinih šuma, more, sjećanje krvi.
Otvaraš moje oko kao da se u njemu krije
trenutak vrijedan pjesnika.
Ovo vode što se u njemu zaokružilo i napunilo žilicama,
ne nosi odgovor ninašta.
Sve što je vrijedno traženja skriveno je puno dublje.
Golema pustinja, zidovi, zamak od pijeska
i omalen vrt.
Zar ti nisu rekli?
Doći će trenutak u kojem će i on propasti kroz pukotinu zemlje.
To su vremena u kojima se tvoj narod guši od boli predaka,
a tvoja zemlja ulazi u neviđen kaos.
Zar ti nisu rekli?
U tvojim rukama leži sudbina svega.
Otvaraš moje grlo kao da će iz njega izletjeti nekoliko golubova.
Zar ti nisu rekli?
U mom grlu stanuje čitavo nebo ptica.
To se ponekad ne da podnijeti.
Plavo ljeto.
Nebo se spušta niže polju i zbunjuje lastavice.
U stablima se njišu gnijezda,
ptići stasaju nauštrb sjemenki i crva.
Kukuruz nam je do koljena,
suncokreti djeci iznad glava.
Moj muž svakog jutra odlazi, kao u rat,
zapliće se u igru dnevnog svjetla,
da bi se uvečer vratio za dan stariji.
Mi smo kao paradoks blizanaca.
Ja ostajem u vrtu, sva plava od ljeta, prekrivena
makovima, on prođe sva godišnja doba.
Svake se večeri neki drugi čovjek vrati u našu kuću.
Iz zemlje se dizala rosa
iz rose jutro, iz jutra makovi.
Slojevi asfalta pjevali su, prozirni i obli,
pčele zujale pored zaustavljenog cvijeta.
Slojevi oblaka su se otirali jedni o druge.
Naravno da se sve kretalo,
udaljavalo i primicalo, udaljavalo i primicalo,
ali nije bilo nikog da brine o tome.
Kao što se ne mora brinuti o ratu u tuđoj zemlji
ili o smrti susjedovog psa.
Kao što se ne mora brinuti o tuđem ljubavniku
ni o prekrasnom pogledu
s prozora njegove sobe.
Mi ćemo se zaboraviti,
dovoljno je da se razdvojimo, da između sebe
postavimo nekoliko zemalja,
nekoliko rijeka,
šumu.
Gradovi koji su uprljali naša lica,
sretna lica, presvučena dimom
i gradovi
koji su ukrali naše brze korake,
pretvarat će se da nas ne prepoznaju,
čak i ako se počnemo tražiti po ulicama,
osjećajući da je nešto u nama
ostalo nedorečeno.
Druga će dodirivati tvoj trbuh,
drugi će otkrivati moja koljena,
tražeći u njima zvijezdu,
izgubljenu u tvom bedru.
Tamo, na izlasku iz grada,
visit će jedan oblak,
u koji su se pretvorile riječi
i čekati da zalutamo u njegovu blizinu.
Vrijeme da krenemo na put.
Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne.
Makovi blješte na suncu kao staklena ogrlica
ili svježa rana na dječjem laktu.
Uđi u zijevanje ptice, jedina.
Pod kamenom – dvije žive praznine,
pod nebom – pusta zemlja.
Ono što sretneš u nestajanju
nećeš naći nigdje drugdje.
Sve što nisi vidjela, zjapit će nad srcem
ko sokol nad pustim poljem.
Uđi u svjetlost,
uđi u prolaznost svega.
Svo sjemenje što ga ispuštaš iz ruku
pretvorit će se u šumu.
Doselit će u nju divlje životinje,
dokotrljat će se jaja rajskih ptica.
Usred pustoši izrasta nešto što se opire.
Kao svjedok, kao otisak.
Gusto proljeće pod prstima,
narcisi, breze, sjene maslačaka,
i zrelo oko koje uranja u polje.
Ove zemlje iz kojih dolazim ne kipte od sreće
i ne nadaju se boljim vremenima.
U njima je proljeće puno dragocijenije, no negdje drugdje.
Žutilo narcisa pretjerano je i uspoređuje se sa suncem.
Crvenilo japanskog grma
kojeg je trgovac dobro upoznat s cijelom situacijom,
donio u metalnoj posudi,
ovdje se poistovjećuje sa svježom krvi kao što se u Japanu
cvijet trešnje poistovjećuje s nevinošću djevojaka.
Potočnice zazivlju nebo, poznato po ravnodušnosti.
Zemlje u kojima stanujem uvijek će pretjerivati u vezi s proljećem.
Govorit će: o, kako je divno!, o kako miriše!, o kako su
lijepa naša djeca dok trče livadom!
Pretvarat će se da zemlja nije tamna i ljepljiva i teška, da je
beton tek privremen, da se svaka nesreća može isprati
s malo šarenila.
Ali hej! treba nam malo radosti!
makar skilznula s prsta brže od jutarnjeg svjetla
s mokre paučine.
Veliko nebo pritišće odozgo.
S desna mi čupa ruke, odozdo poteže za kosu.
Pogledaj me kao da znaš o čemu govorim!
Pogledaj me kao da sam mikrokozmos
koji si jednom vidjela u sebi!
Pogledaj me kao da sam stasit crno – bijeli Perun!
Veliko nebo tamni, usred popodneva.
Težih oblaka nije bilo ni nad Alpama onoga jutra
kada je Ingeborg rekla: odlazim, zauvijek!
I nije se čitava tri dana vratila kući.
Njezina djeca su uskoro odrasla,
govore: prerano sazrela djeca
(kao da je moglo drugačije),
ali hej!, konačno je imala s kim razgovarati:
o nebu koje pritišće sa svih strana,
o mostovima koji nestaju u magli,
rukama koje uranjaju u svaku vodu,
kao da su opsjednute.
Mekom sutonu.
Veliko modro nebo pritišće i prijeti padom:
u more, u rijeku ili na najbliži neboder.
Kaže: rodi mi nešto zbog čega bi vrijedilo
ostati ovdje, iznad potoka, između svemira i tvoje kose,
rodi mi nešto zbog čega bi vrijedilo
visiti ovako modar između tamnih i svijetlih oblaka.
Onda smo se
navikli na sebe.
Na kožu i ožiljke,
na gospođu krik koja je
poput oblaka ili duha napuštala naša prsa.
Onda smo se navikli na
njezin nestanak.
Više nije budila djecu,
nije smetala zidovima niti
budila kod susjeda zluradost.
Pričaju da su je vidjeli u Austriji,
u blizini slovenske granice,
da se pridružila čoporu vukova.
Donijeli smo dvije žute lampe u sobu.
Jednu za moju, drugu za tvoju stranu kreveta.
Jednu uz koju se može čitati.
Jednu uz koju se može čitavu noć šetati gore – dolje po sobi,
kao luđak
Jednu koja stoji i jednu koja se ljulja.
Jednu koja se lako gasi
Jednu pod kojom je šalica s kavom starom tri dana
i jednu pod kojom je budilica.
Noću, kad usneš, čuje se kako pružaju ruke
jedna za drugom.
Pletu most nad našim glavama.
Vidiš? Kako smo okrutni.
