“Mama je stavila grah…” zaorilo se sa kazića na polici pored vrata kupaonice. — Odlično mjesto za kazetofon, pomislio je Prale. — Mogu slušati muziku dok perem zube ili obavljam nuždu. Malu ili veliku. Zapravo dok serem ili pišam. Koga se ja stidim, pa nitko me ne čuje. Problem je u mojoj glavi.
Kupaonica je bila mala a nelijepa. Bit će ljepša kad je osvježi autolakom kojeg je donio iz Bradine radionice za popravak bicikala jučer dok je još tamo bio zaposlen. Neće njemu jedan Brada govoriti kako se štela mjenjač. Popravio je on ovako mjenjač na biciklu što mu ga je tata kupio jesenas na autopiji. Ukrali mu ga. A šteta. Bio je sto put bolji od ovog od Brade što mu je dao da ima s čime ići na posao. Možeš misliti. Kao, motorizirano me i sada misli da me ima. Izašao je na gablec u pet popodne riješen da se ne vrati. Brada je imao radionicu doma u Čikolskoj gdje je radio poslije posla. Moralna vertikala je bio.
Prale se nikako nije mogao uspeti biciklom na željeznički most pa je udario točkom po stubi. Vidjevši da ne ide uprtio ga je po stepenicama. Dušu je ispustio a potom i bicikl koji je pao, kud baš, na mjenjač. Čest kvar očito. Namjestio ga je majstorski bez alata i prevezao se mostom kao čovjek. Lanac je pao na sreću tek na drugoj strani mosta. Poželio je baciti bicikl preko ograde ali mamlazi su napravili sve u staklu. Valjda da spriječe određene skupine u namjeri. Spustio se mučno stepenicama noseći bicikli raznim stilovima – na ramenu, ispred sebe, gurajući da sve zvoni… Umoran više nego mu se dalo biti, ušao je u City. Veđi pljeskavice s sirom na akciji. Šta je to? Bicikl nije vezo lancom. Tko će ga ukrasti? Bijelu vrećicu sa sprejem je ponio sa sobom. Imao je ideju nacrtati nešto na mostu ali mu je glupi bicikl pomrsio plan. Ima i sutra dan zapjevao je u sebi mrsku pjesmu. Možda se potpiše u WC-u da nije džabe nosio.
U Citiju Bero. Jede pljeskavicu i zalijeva pivom. Sjeo je kraj njega i naručio dva dok je čekao svoju pljeskavicu. S tim čovjekom se ne može pričati. Samo šuti, jede i pije. Pita za zdravlje i čeka dok pije. Barem ne mljacka ali utoliko gore. Sve same moralne vertikale mene zapadnu. E pa nećeš majci da te ja zabavljam dok ti jedeš. Zalio je s oba hladna piva vruću akcijsku pa se uputio do Valentina. Nikog. Naručio je dva.
Nakon sljedeća dva sve je postalo tako… Kad se prenuo bio je doma ležeći na pragu stana. Vrata otvorena. Vrećica sa sprejem pod bradom. Mobitel u bari od povraćanja. Bicikl. Ma neće ga nitko ukrasti. Treba se naspavati.
Ujutro se latio posla. Nitko neće njemu pričat da je lijen. Marš tamo. Nasprejao je mjesto s kojeg je bila otpala plava pločica. Plavi je i sprej. Dobro je to. Radio je uz muziku a ne u grobnoj tišini kao kod Brade.
Zazvonio je mobitel. Posegnuo desnicom kojom je mućkao bocu sa sprejom gledajući na što bi mogao dalje. Možda dezen ali neće se vidjeti od plave. Zape mučkajući sprejom o kazić koji padne u suhu kadu i prestane svirati u sred refrena.
“Halo. Brada, ti si. Kako gdje sam, pa kod kuće. Kako znaš da me Bero dovezao? Ja ne znam. Šta ćeš me prijavljivati? Ne prijavljujem ni ja tebe… Milena je na fakultetu. Ako je. Šta ja znam gdje se švalera… Nemoj se ti za mene brinuti… Znam da je stan vaše mame… Javi joj da me istjera ako se ustane iz groba. Šta radim? Evo sređujem Mileni tu kupatilo da se švaleri imaju gdje okupat. Ajde zdravo!” ispadne mu mobitel koji mu se bio sljepio s uhom. U padu otvori slavinu i padne pored kazića.
“A Bože, svakakvih ljudi,” čuo je majčin glas kroz otvorena vrata kupaonice. “Prosuti ovako varivo po hodniku da svako može nagazit. E svašta.”
“Mama, otkud ti?” viknuo je ne izašavši.
“Dovela sam Deju,” reče mama.
“Mama, reko sam ti da ga ne zoveš tako. Ima on svoje ime,” odgovori Prale i uđe u predsoblje u koje je njegova majka bila upravo ušla s hodnika.
“U redu. Mišu sam ti dovela,” reče majka pokazujući na dječaka od svoje dvije godine koji je jeo sladoled na štapiću. “Kinga sam mu kupila, a tebi sam skuhala graha,” reče majka podigavši zeleni pokopljeni lonac u zeleno-crvenoj vrećici.
“Jos majo,” reče dječak imenom Delimir pokazujući na količinu sladoleda koja mu nije bila ispala na pod. “Ne treba, naručio sam,” reče Prale. U tom času zazvoni njegov telefon pa se on vrati u kupaonicu i izvadi telefon iz kade. “Halo? Da. Gore sam na četvrtom katu. Da. Nema lifta. Otvorena su vrata. Šta nećeš? Čekam te. Okej. Hajde ćao.”
“Mama gdje si?” upitao je Prale izašavši iz kupaonice gledajući što to u telefonu škripi pod prstima.
“Evo sjedim na balkonu da dođem do zraka. Treba se popet na četvrti kat. Rekla sam a tebi da ste mogli kod nas u Nemetin. Ne bi morala čekati autobus pa onda penjati se na četvrti kat nego bi mogla Mišu u dvorištu čuvati. Pazi na Mišu da ne pobjegne,” čuo je s balkona.
“Dejo, gdje si?” zovnuo je. Ni glasa. “Dejo? Gdje si? Jesi van izašao? Past ćeš niz stepenice. Tko će te skupljati dolje.” reče Prale.
“Pa ti stvarno nisi normalan,” čuo je poznati glas iz hodnika. Provirio je. Milena se upraavo popela stepeništem noseći u naramku njihovo zajedničko čedo. “Ovdje smrdi kao da se neko ispovraćao. Zapravo ne sumnjam da je,” nastavio je poznati glas.
“Ahjao…” prolomilo se zatim hodnikom u kojeg je Milena stupila u svojim balerinkama koje joj je Prale kupio na rasporodaji HNK. Nakon toga je uslijedio tup zvuk a onda i psovke.
