Bilo je to u tami jutra, kad je dan još spavao, a u sobi je vladala samo tišina – ona tišina koja nadmašuje svu buku svijeta. U tom trenutku, u toj tišini, pojavio se on. Nije nosio odijelo ni govorio puno, ali njegova prisutnost bila je poput nečega nevidljivog, ali neophodnog. Bio je to učitelj disanja, koji nije govorio o pravilima, već o osjećajima, o onome što je uvijek tu, ali se zaboravlja.
“Disanje”, rekao je, “nije samo proces. To je način života, način postojanja.”
Njegove riječi bile su smirene, poput talasa koji na obalu donose more. “Kada udahneš, udahni cijelim tijelom”, govorio je. “Ne samo nosom, nego i dušom. Jer dah nije samo zrak, nije samo nešto što dolazi izvan tebe. Dah je kao krv koja teče kroz tvoje vene – on je u tebi, i kroz njega ti postaješ sve što jesi.”
Bio je to neobičan tečaj, jer nije učio jednostavne tehnike, nije davao vježbe. On je učio kako disanje postane pjesma. Učimo disati, da, ali disanje je mnogo više od toga – to je melodija života koja se isprepliće sa svakim trenutkom.
“Kad udahneš”, nastavio je, “dopusti da te zrak popuni. Dopusti da te podsjeti na sve što si zaboravio – na spokoj mora, na mir rijeke, na snagu kiše koja pada. Jer, svaki udah nosi u sebi svemir, a svaki izdisaj je poput poslanice nečemu većem, nečemu što nam nije uvijek jasno.”
Osjetio sam to. Osjetio sam kako, polako, svaki udah postaje poput prepunog čaša koja se nudi, a svaki izdisaj poput oslobađanja, poput nevjerojatnog olakšanja kad otvoriš prozor nakon dugog dana. I bilo je u tom trenutku, u tom jednostavnom činu disanja, nešto toliko uzvišeno, nešto toliko bistro, da je gotovo izgledalo kao da je cijeli svemir ušao u nas.
Nije govorio o pravilima disanja. Nije spomenuo nijednu tehniku koja bi mogla zvučati kao disciplina. Njegove riječi su bile utemeljene na osjećaju, na svjesnosti. On nije predavao kako disati, on je predavao kako postati jedan s dahom. Da bismo mogli disati, trebamo postati svjesni da zrak nije samo nešto što ulazi u nas. Zrak je pjesma, zrak je ritam, zrak je život koji ulazi i izlazi, neprestano, u svakom trenutku, i ti si uvijek dio tog ritma.
“A sad”, rekao je, “naučimo disati kao što naučimo ljubav – nježno, punim srcem. Jer, kada naučiš disati, naučit ćeš živjeti. A kad naučiš živjeti, naučit ćeš kako voljeti.”
Bio je to tečaj disanja u kojem ništa nije bilo zaista naučeno, ali sve je bilo shvaćeno. Bio je to tečaj života, u kojem je svaki udah bio početak, a svaki izdisaj – kraj. I u tom procesu, u tom jednostavnom činu disanja, bio je odgovor na sve.
I tada, u toj sobi u kojoj je zrak bio gust kao med, osjetio sam kako sam se spojio s nečim većim. On nije učio disanje. On je učio kako biti živ.
Nataša Nježić Bublić
