Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
pustiš li mi sve one ploče koje sam voljela,
izvučeš li iz ormara izlizane traperice i
pulover koji ti je plela,
jednih zimskih praznika, baka i
pustiš li kosu da se razlijeva
kao med od kadulje
po mom licu.
Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
nabereš li mi ivančice koje malo,
sasvim malo,
smrde na pišaku i
zaboraviš li da odavno nisam nevina,
polegneš me u krevet tvoje dječje sobe,
(crveni, moderan tamo osamdesetih)
i pokušaš mi,
ljubeći me satima,
zavući ruku ispod majice.
Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
pokloniš li mi visibabe za Dan žena
Pola pizze, miješane i
mlačni tonik,
Bergmanov film u Kinoteci
i Süskindov “Parfem”
brižno umotan u papir s cvjetićima.
Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
svežeš li mi indijsku maramu oko ruke
namirisanu patchoulijem,
prsten od srebra sa skarabejom za koji si dao
cijeli mjesečni džeparac dobiven od
oca i majke, srednje stručne spreme.
Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
budeš li me uvijek držao za ruku,
malo hladnu i oznojenu,
dok šetamo gradom,
budeš li me uvijek posjedao u krilo
u tramvaju kojim moram stići kući
na vrijeme
(da te mogu opet vidjeti sutra)
i budeš li me nježno grlio u mom haustoru za laku noć.
Dat ću ti da jedeš kekse
u mom krevetu
vratiš li me u dane muzike, školskih zadaća i
nježnosti.
Tada, dat ću ti da jedeš kekse,
one u obliku vjetrenjača,
u mom krevetu.
