Iako slikar isprva o tome ne sanja, njegova je trpeza bogata nepoznatim dojkama koje sakuplja u prolazu.
On želi rastaviti ženu na njezine fundamentalne oblike da bi u utrobi našao novog sebe, neokaljanog potezima svakodnevice. Slikarstvo je invencija starog materijala kroz novi fokus. Novi fokus je onaj prvobitan, nesvjesni, sladostrašće nedoživljenog.
Slikar prvo razodijeva ženu, ispituje, mjeri, ogleda svoju snagu sa njenom da bi se pokušao naposljetku skriti u nju, sklupčati u platnu. I takav se obznaniti svijetu. Svaka umjetnost je stvorena od ljudske ranjivosti. Crtač zahvaća svoju ranjivost i dijeli je recipijentu koji se prepoznaje, i time razračunava sa kolektivnim. Postaje jedan koji nije broj. Nijedna slika nije ista, iako su sve dio istog opusa koji objašnjava svijet. Nijedna nije broj. Kist nikada nije oponašao fikciju. Svaka mašta je konstrukcija viđenog provedena kroz okular mašte i sna.
Svaki slikar je pomalo izdvojen. On postoji najživlje u aktu žene koju pokušava nacrtati. I to radi do kraja života. Uvijek isti motiv, iako se možda radi o slici mrtve prirode. Slikar i akt su dva lica iste medalje.
Nazvat ću ih ambijentalna imaginacija. Jer su iz područja drugačijeg, dalekog, nespoznatljivog postali posve bliski onima koji ne slikaju, ali mogu prepoznati vrijednost. I u umjetničkom djelu, i u onome koji ga je stvorio.
