Svejedno sam učinila
kako sam osjećala da bih morala:
Odrezala sam kose,
ispraznila oči,
iscijedila misli,
isušila riječi,
savila kosti u tijelu;
nestajala u ničemu,
postajala malenom,
ćutila se nevidljivom.
Korakom žureći
sabila sam iluzije u prošupljene džepove, preplitke za spašavanja.
Pritom sam se pravila,
prije svega pred samom sobom,
da to sve činim sa čvrstom namjerom i jednakom uvjerenošću.
A nije bilo tako.
Oni novi oblici
u koje nismo uronili
ostali su, dakle, neispunjeni
a još uvijek naši,
i nedostajali su mi.
Pokvarili smo simetričnost.
Propustili smo sebe.
A na papiru,
u tom paralelnom svijetu,
zvijezda si;
glavni lik i neodigranih predstava.
I dalje se zbog tebe pale svjetla:
Dolje, u mraku partera
ja sam onih tisuću osoba
predane pažnje promatrača.
Još sam: razliven aplauz
nevidljivome naklonu,
frenetičan poziv na bis.
Sve sam to.
Ponekad i cvijeće,
bačeno gotovo nemarno,
slučajno, pred tvoje noge.
Da bi ga zamijetio, podigao…
Sačuvao nakon uvenuća?
Tko zna…
Učini
i poteci kretnjom
niz mene.
Bez promišljenoga plana,
redoslijeda, mape,
sam odredi dužine i širine.
Mirise i boje kojima ćeš pokriti
moje golotinje.
Iznenadi ogledala.
Uzmi.
Pijesak protječe,
čemu dvoumljenja?
Daj, nasmij me ponovno,
ovoga puta šutnjom.
Možeš zauvijek živjeti tu,
u mom životu,
s bogatstvima koja nema nitko
i riječima koje će drugima zvučati škrto,
ali mi ćemo ih uvijek moći razumjeti.
Možemo se praviti da smo negdje daleko,
daleko od Ovdje:
to je tamo gdje samo od lijepih stvari zastaje dah.
No dok ne prođeš,
ako ikada,
dobro je zapisati sve to:
prije vremena kiša,
da se ne rastoče misli.
Stihovi su dobar okvir
za mahnitost.
Pitomo ludilo koje neće nauditi
onome tko ih čita,
bez da razumije.
Kad bi barem moglo biti
da si list na grani stabla.
Pa da nekog, eto tako,
sasvim običnog dana,
sasvim slučajno ja, upravo ja,
ispod tog stabla ležim,
ispod istog stabla na kojem je grana,
ona na kojoj ti si list.
Kad bi barem onda moglo biti
da šušne sasvim lagan vjetar,
naježi mi kožu čitavoga tijela,
a list,
list zadrhti, jednom, dvaput,
pa se od grane rastane i krene,
šašavo se kroz zrak vrteći, bez šuma glasan.
Lijevo-desno, lijevo-desno,
oklijeva,
pomalo lijeno, neodlučno,
kao da mu se neće,
pa ipak s nestrpljenjem?
I padne na naježenu,
od ljetnoga zraka vlažnu kožu,
izmami osmijeh, i dva.
Zaigranošću vođen, eto ga
kako se pomiče ponovno,
niz vrat, niz grudi,
niz tijelo.
Opet
izmami osmijeh, pa i dva.
Ostajemo zajedno list i ja,
jedno s drugim,
jedno na drugom,
jedno.
Kad bi barem moglo biti
da ti si
list na grani stabla.
Šutim da se ne povrijedim,
da ne probudim tebe
ispod vjeđa.
Na sigurnijoj udaljenosti,
u nekoj od budućnosti,
reći ću ti kako je izgledalo
kada si me rasuo
iznutra.
Međuvrijeme.
Prevrćem tvoje ime
u ustima.
Natapam ga slinom,
natapam ga sobom
i čeznućima.
