REAKCIJE SLUČAJNIH PROLAZNIKA
Laganim korakom spušta se strmom kaldrmom, nastojeći održati graciozni hod. Sunčev spektar se poput dejstva eksplozije raspada u milion sitnih komadića koji padaju po njenim golim ramenima. Na taj način, odraz vanjskog svijeta uzima je u svoj vrtlog. U desnoj ruci čvrsto drži komad hljeba, dok je za lijevu ruku pričvršćen svežanj crvenih balona. Uprkos strahu koji korake čini sitnijim nastavlja se kretati kroz uzavrelu rulju.
Napokon, zaustavlja se na centralnom gradskom trgu. Sa sve četiri strane svijeta čuje škljocanje foto-aparata. Oni zastaju i posmatraju njenu smjelost da pokaže svoju nagost. Njena ljepota ostaje u drugom planu.
Jedna žena priđe, iz lakirane torbice izvadi crveni ruž i oboji joj usne.
Ogoljena do srži, s večeri iznova oživljava na žutoj svjetlosti ulične sijalice. Tijelo stoji poput usijane kugle. Samo su oči tamne, mračne i zjape kao pećine.
KROKI
Slaba svjetlost na sredini sobe od njene sjenke pravi džinovsku figuru. Umače prst u crvenu tintu i po ogledalu ispisuje svoje pjesme. Njegove oči iz kuta sve posmatraju, dok ruke ocrtavaju konture njenog tijela.
Na koncu dana sve gubi smisao. Slomljena pada pored svojih stihova. On završava crtež i nogama staje na njenu satensku spavaćicu.
I sve je mirno. I sve se gasi… I ničega više nema.
U ogledalu još samo osmijeh treperi.
SUVIŠNE STVARI
Kada sam te zatekla kako se prelivaš po okruglim rubovima velike metalne činije riječ mi je u grlu zapela. Umjesto nje na tvoje ostatke izbacila sam nakupljenu pljuvačku, koju su žlijezde godinama vrijedno lučile. Potom, od tebe izvajala savršene kuglice. Cijeli Svijet postao je meta. Strpljivo sam ga gađala. U sredu. Do kosti. Do srži.
SJENKE
Dok odlazi, ona stoji na stepenicama. Pogledom je prati, dugo šuti, a zatim počinje da je panično doziva. Ne vraća se, niti se odaziva. S vremena na vrijeme, okrene se i mahne joj. Kako se sve više udaljava, ona postaje sve manja (neovisno o zakonu perspektive). U godinama je kada se oprašta sa svijetom. Postaje patetična.
U autobusu bira onu sunčanu stranu. Njena sjenka sve više počinje nalikovati sjenci žene koja stoji na stepenicama. Konture lica su identične. Pokreti sve više sliče njenim. Osmjehuje se i maše prolaznicima. Stišće usne, jer ako ih otvori, panično će početi dozivati nepoznate ljude. U najboljem slučaju, ispast će smiješna.
Na cesti posmatra svoju sjenku… a zatim, naglo okreće glavu, sklapa oči i u sjećanje nastoji dozvati njen glas. Bezuspješno. Kao da ga nikada nije čula.
Kako više odmiče, i sjenka i ona postaju sve manje. Neovisno o zakonu perspektive. Čak nemajući s njim nikakve veze.
BANALNI DIJALOG
– Ako pronađeš vremena za mene, napiši priču – rekao je.
– Ali ti nisi poseban – odgovorila je.
– Savršena priča – kazao je.
– Ali pisati bi značilo pretvoriti te u stvarnost.
– Ja zbilja postojim.
– Uprkos silnoj potrebi, nedostaje mi riječ.
