U ZKM-u, 08.05.2018. u 11:00, 09.05.2018. u 20:00, 10.05.2018. u 11:00
Autorica teksta Ana Tonković Dolenčić prema proznim motivima i likovima Arthura Conana Doylea
Predstava Sherolck Holmes publiku vodi zamršenim labirintom zločina i prevara, odanosti i hrabrosti, nagađanja i napetosti te nevjerojatnih obrata, ostavljajući gledatelje u dvojbi ili aktivnu sudjelovanju u rješavanju mozgalice: „Tko je kriv?” Sve što ste ikad voljeli u starim i novim pustolovinama najvećeg uma u povijesti svjetskog krimića, ovdje je.
VIŠE O PREDSTAVI:
Dedukcija teksta
Nema ničeg tako neprirodnog kao svakodnevica. Život je kudikamo neobičniji od bilo čega što bi mogao izmisliti ljudski um.
Arthur Conan Doyle, Priča o identitetu
Svako odrastanje ima svoje junake. Ono moje, kao i mnoga druga prije njega, bila su više obilježena književnim i stripovskim uzorima nego neka današnja, digitalna djetinjstva. Većina tih junaka ispratila me je u svijet odraslih, ali nije preživjela u vremenu koje je uslijedilo. Ipak, jedan me junak uporno prati ne pitajući za godine, uvijek pronalazeći svoje mjesto u mojim dokolicama. Više od stotinu godina razbijaju se glave na slučajevima koje Holmes rješava s lakoćom, a promjene medijskih formata samo pridonose njegovoj bezvremenskoj slavi. Odgovor na pitanje o besmrtnosti Sherlocka Holmesa vjerojatno leži u njegovoj sasvim autentičnoj, paradoksalnoj osobnosti koja u sebi sadrži brojna proturječja, ali i apsolut koji nije svojstven smrtnicima – logiku. Ne, Sherlock ne razmišlja kao računalo, on je ipak ponajprije čovjek s mnogim slabostima, no asketizam i emotivna izolacija od njega su učinili savršen stroj za razmišljanje. U svijetu današnje fikcije preplavljene mutantima, od X-mana do izvanzemaljskih heroja, Holmes odskače upravo činjenicom da je samo čovjek koji snagom uma, pokojim šaketanjem i jednim revolverom uspijeva riješiti najsloženije zagonetke. Njegova metoda temelji se na dedukciji i uživljavanju u um zločinca, hodanju u njegovim cipelama, Holmes je uvijek istodobno sudionik i promatrač. Njegov književni otac, škotski okulist s nedovoljno pacijenata i viškom slobodnoga vremena, sir Arthur Conan Doyle Holmesovu ljudskost utjelovljuje u vjernu pomagaču i kroničaru, doktoru Watsonu. Tako su njih dvojica zapravo cjelina, mozak i trbuh, um i srce svake od njihovih pustolovina. Visoko funkcionalni sociopat sa simptomima iz autističnoga spektra kakav je Sherlock uspijeva održati emocionalnu vezu samo s dobroćudnim liječnikom sklonim ovozemaljskim užicima i popularnoj književnosti. Navodno se Nikola Tesla nikada nije rukovao, osim s jednim čovjekom, svojim velikim prijateljem Markom Twainom. To mi se čini kao dobra usporedba, čak i ako nije istinita. Model junaka i njegova pomoćnika, viteza i štitonoše, ponavljao se u mnogim kasnijim inačicama sličnih parova iz književnosti i popularne kulture, sjetimo se samo najpoznatijih – Frodo i Sam, Poirot i Hastings, Marty Misterija i Java, Mandrak i Lothar, Rip Kirby i Desmond, fra William od Baskervillea i Adso iz Melka, Dylan Dog i Groucho Marx… Kombinacija je, očito, dobitna.
Arthur Conan Doyle od 1878. do 1927. napisao je ukupno 56 pripovijedaka i četiri romana koristeći se tom osovinom, a u svijetu je prodano više od 60 milijuna primjeraka zbirke s pustolovinama Sherlocka Holmesa. Guinessova knjiga rekorda Holmesa drži na drugom mjestu prema broju adaptacija, tik iza Dracule, a Sherlocka je tumačilo više od 75 glumaca u više od 250 filmova i serija.
Kazališni život Sherlocka Holmesa nije nepoznanica, prvo se i sam Doyle uz pomoć Williama Gillettea prihvatio dramatizacije koja je na samome kraju 19. stoljeća zaživjela prvo na njujorškim daskama, na kojima je izvedeno 260 izvedaba. Nakon velike američke turneje Doyleova drama u Londonu izvela se više od 200 puta, a u njoj je glumio i tada trinaestogodišnji Charlie Chaplin. Gilletteova najveća intervencija u lik i djelo Sherlocka Holmesa bila je da ga oženi s Irene Adler. Uz Doyleov blagoslov, naravno. Na tu su se nadovezale i mnoge druge adaptacije, potom apokrifni književni nastavci, stripovi, serije, filmovi, računalne i društvene igre, što je Holmesa učinilo kultnom ličnošću čak i u svijesti generacija koje ne čitaju. U suvremenome britanskom kazalištu Sherlock je danas itekako prisutan, od viktorijanskih rekonstrukcija do posve nekonvencionalnih predstava koje se temelje na improvizaciji i sudjelovanju publike.
Kod nas je situacija nešto drukčija. Doylea smo čitali u brojnim prijevodima, gledali serije i filmove, ali ova je predstava, koliko znam, prvo pojavljivanje Sherlocka Holmesa na hrvatskim kazališnim daskama. Zato je pisanje komada o Sherlocku Holmesu bila odgovorna zadaća, ali istodobno zabavna i oslobođena makar domaćih usporedbi. U početku smo mislili da će dovoljno biti dramatizirati neku od postojećih pripovijedaka ili romana, no priroda kazališta je arhetipska pa smo zato odustali od manjih zločina, pronevjera, pljački, miraza ili otuđenih nasljedstava. Sherlocka je bilo potrebno suočiti s problemom velikim kao svijet i neprijateljem koji mu je ravan. Trebalo ga je osvijetliti s više strana, okupiti najdojmljivije likove njegove biografije, što kod Doylea nigdje nije bio slučaj, premda se i on u svojoj drami poslužio sličnim postupkom kombinirajući motive iz nekoliko pripovijedaka i romana. U ovoj dramatizaciji, adaptaciji i kreaciji korišteni su motivi i likovi iz romana Grimizna studija i Znak četvorice (prijevod Ružice i Aleksandra Vlaškalina) te pripovijedaka Sablazan u Češkoj, Bakrene bukve, Tumač za grčki, Dijadem s berilima, Udruženje riđokosih, Zagonetni slučaj u dolini Boscombe, Pet narančinih sjemenki, Priča o identitetu, Čovjek s iskrivljenom usnom i Posljednja zagonetka (u prijevodu Gige Gračan), Bruce-Partingtonovi nacrti, Prazna kuća, a rečenica koja je poslije kanonizirana – „Elementarno, dragi moj Watsone!” – preuzeta je iz Doyleove drame. Svi ti predlošci fragmentarno su poslužili za izradu kolaža slučaja u kojemu je Sherlock suočen s novim problemom, ali starim znancima. Premda danas postoje svijetli primjeri ekranizacije Sherlocka Holmesa kao našega suvremenika, radnja je smještena u originalno vrijeme jer bi suvremeno vrijeme podrazumijevalo tehnologiju koja nije u prirodi kazališnoga medija, a donekle bi umanjilo i dosege čiste ljudske koncentracije. Jezik kojim likovi govore jučerašnji je, čak prekjučerašnji, onakav kakvim je u prijevodima Giga Gračan dočarala viktorijansku Englesku. Uzme li se prošlo vrijeme i suvremen problem, dobije se svevremenost koja je posve u duhu Sherlocka Holmesa, ali govoriti dalje o priči bilo bi samo na štetu predstave. Oblikovanje kriminalističkoga romana kao kazališnoga žanra posebna je dramaturško-redateljska zadaća, a Mišolovka Agathe Christie najbolji je primjer takve tradicije. Samo u Londonu Mišolovka je od 1952. do danas izvedena više od 26 000 puta, a publiku na kraju svake izvedbe obvezno zamole da ne odaje svršetak. Time se i ovaj tekst završava, ostavljajući još samo prostora za nekoliko rečenica iz Holmesova univerzuma. Razmišljati svojom glavom. Ne nasjedati na manipulacije. Računati na odanost prijatelja. Razumjeti protivnika. Beskompromisno tražiti istinu. Igrati radi igre same.
Ana Tonković Dolenčić
Izvornik: mrežne stranice ZKM
