Lada Žigo Španić
U Društvu hrvatskih književnika održana je još jedna polemika u sklopu tribina „Bez cenzure“: Self help literatura – unosan biznis ili nužan lijek? Na tribini (23. travnja 2024.)sudjelovali su književnici Boris Perić (suautor knjige Ne možeš ti to, uz Tomislava Pletenca), Stjepo Martinović (autor knjige Self help? Bull shit!) i primarius dr. med Ljubomir Radovančević, psihijatar i neurolog. Tribinu je vodila Lada Žigo Španić.
Self help literatura zatrpala je domaće i svjetsko tržište knjige, nudeći ljudima novu „formulu blaženstva“ koju „prodaju“ i nebrojene škole za duhovni razvoj. Naravno da postoje stručni psiholozi, no ima mnogo više kvazi-stručnih „prigodnih“ knjiga koje se lijepo daju unovčiti na globalističkom „tržištu sreće“. Takve knjige daju ljudima unosne savjete kako postati uspješan, kako imati dobar brak, kako se osloboditi loše veze, kako ovo, kako ono, uvjeravajući naivce da je svatko kovač svoje sreće, osobito one sreće koja se investira. Sreća nije više iracionalna ili transcedentna, nego dostupna, konkretna i „ostvariva“ poput bilo kakva proizvoda. Sve postaje start up projekt, čak i brak ukoliko se zaštiti dobrim predbračnim ugovorom ili dobrim odvjetnicima u slučaju razvoda. Krilatice „Neuspjeh nije opcija“ ili „“Kriza je šansa“ samo su neke neoliberalne doskočice, komercijalne „gnome“ kojima se navodno (za nekoliko dana ili tjedana) može dostići životna sreća. No kakvu to sreću nude ti life coachevi? Je li sreća u stoicizmu, u hedonizmu, u nirvani, umjetničkoj poetici pijanstva, u Kama Sutri (kako se pitaju i autori esejističke knjige Ne možeš ti to)? Je li sreća u Leibnizovoj spoznaji da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, jer da nije, ne bi ga ni bilo? Ili je sreća u istočnjačkoj reinkarnaciji? Postoje nebrojene definicije sreće (odnosno pokušaji definicije), no današnji life coachevi razvijaju eros poduzetničkog uspjeha. Fraze poput: „Budi originalan i svoj“, „Ti to možeš“, „Učini to“ itd. samo su tjeranje pojedinca da se realizira na univerzalnom tržištu uspjeha, da bude winner, a ne loser, često s mantrom kako cilj opravdava sredstva. No, postoji i druga strana toga umjetnog raja. Ako čovjeka stalno uvjeravaju kako je sam odgovoran za svoju sreću, onda se on osjeća krivim za svoju nesreću, pa obećani raj lako se premetne u depresivni pakao.
Literatura o samopomoći prerasla je u nevjerojatan biznis u kojem se tobožnji duhovni učitelji života često ponašaju kao bankarski mešetari ili nametljivi, proračunati poslodavci. Riječ je o nekoj vrsti psihološkoga sadizma nad jadnima i nemoćnima koji se nisu snašli u životu. Jer, sloboda je postala tako razvikana da formula sreće postaje neka vrsta prisile – čitateljima toga štiva čini se da im je sve nadohvat ruke i da je njihova moralna obveza prema njima samima postati sretan i uspješan. Nema u takvom svijetu umjetničkog erosa gubitništva, iz kojeg je izraslo toliko slavnih djela! Postoji samo etika uspjeha, a neuspjeh se ne oprašta, pa makar u gubitniku (loseru) bujalo svo bogatstvo duha.
Svako je razdoblje imalo neki svoj ideal – srednji vijek uzvisivao je pojam viteza, renesansa ideal homo universalisa, prosvjetiteljstvo je njegovao ideal prosvijećena filozofa, 19. stoljeće nametnulo je pojam industrijskoga poduzetnika, a 20. stoljeće jest doba kada su eksplodirali zahtjevi za oslobađanjem emocija. No, činjenica je da nikada nije bilo više depresivnih pojedinaca kao danas. Self help očito je rezerviran za one koji su po prirodi već prodorni i snalažljivi, jer za poetsku dušu u okrutnom svijetu pohlepe i novca nema baš puno mjesta (osim u malim humanističkim oazama). I tko bi, uostalom, produhovljenoj osobi mogao nametnuti plitku „filozofiju“ kako je sve u njezinim rukama, kad svatko iole pametan znade da je svijet preplitanje mnogobrojnih okolnosti, odnosno da je ljudska sudbina, unatoč snazi volje, velika enigma? Ova „literatura“ često naivno pokušava ukrotiti sve misterije života i ponuditi življenje kao stvar koja se lako osvaja.
Što su o tome rekli sudionici tribine?
Self-help, nadri-teologija obmane
Stjepo Martinović
Sirijski pjesnik Nizar Tawfik Qabbani, ojađen stanjem u svojoj zemlji rastrganoj kolonijalističkim rovarenjem Francuza, Britanaca, Talijana… napisao je savršenu verziju dijagnoze/geneze tragedije naroda koji se nije umio ni uspio oduprijeti razornim silama što ga vode nestanku: Naši neprijatelji nisu prešli naše granice: uvukli su se kroz naše slabosti, kao mravi.
Suvremeni građanin bilo koje države u ozračju zapadne kulture – izvrgnut teroru „vrijednosti“ liberalnog kapitalizma, pobratima neofašizma – na udaru je „mrava“ koji mu rastaču samosvijest, integritet, sposobnost otpora sluđivanju smicalicama tvoraca nove stvarnosti u znaku mitologije uspjeha, opsjednutosti novcem, mîta vječne mladosti… nadasve dogme o odgovornosti pojedinca za njegovu propast, čime se (uspješno!) potire baština izvorne demokracije, zajednica i zajedništvo, kao esencija socijalne kulture, empatija kao energija solidarnosti. Nacijama okovanim dužničkim ropstvom, ucijenjenim geopolitičkim interesima velikih sila – točnije: klika koje upravljaju njihovim politikama – oduzima se samoupravni subjektivitet i pretvara ih se u sluge kapitala, s domaćim pseudo-elitama, kao goničima robova instaliranim dekorativnim demokracijama u kući i strukturama patetičnih imena i programa na međunarodnoj razini (Europska unija paradigma je te opsjenarske formule).
Istodobno, posredstvom medija, nadri-pisaca i nakladnika u jagmi za zaradom, ljudima u depresiji, na rubu očaja (pa i debelo onkraj njega), nudi se samopomoć, self help: liberalna ultra-obmana o osloncu na vlastite snage, tkanju i školi života, poduci o prevladavanju teškoća… bla-bla-bla! kao duda-varalica ucviljenu djetetu, ne bi li zaspalo utješeno jalovom zamjenskom sisom bljutava okusa. Medijski prostor slama se pod bremenom „genijalnih“ idiotarija, kriza = šansa! kaos = prolegomena novog poretka… a na valu tlapnje i prijevare surfaju influenceri, life-coachevi, treneri za nikom uistinu potrebne ni korisne vještine. Trabunja se o „kraju povijesti“ – jer desetljeća koja dolaze neće iznjedriti nikakav bolji svijet od ovoga što ga poznajemo – čovjeku, izbezumljenu nerješivim teškoćama, nude se „tehnologije spasa“, prožete implicitnom optužbom da je sâm kriv za nevolje što su ga snašle… „mravi“ zlokobne para-religije gmižu našim venama, rastaču prirodne porive za objektivnim sagledavanjem stanja u kojem smo zarobljeni, ubijaju htijenje za artikuliranjem političke volje što bi zazivala korjenite promjene socijalno-ekonomskog okoliša i triježnjene od mantre o „prvom milijunu“ nadohvat ruke.
Duboki su i stari korijeni opsjene o samopomoći, od biblijske o Bogu koji će ti pomoći, ako si i sâm (sebi) pomogneš do priznanja nadri-teoretičara socijalizma s ljudskim likom Edvarda Kardelja da „čovjeku sreću ne stvara država, ni sistem, nego on sâm“ – oduvijek i zauvijek s istom konstantom u svojoj ideologiji: licemjerjem, kao gorivom medijskog trash&junk tsunamija, koji ne prolama nikakvo svjetlo na kraju tunela.
Siromaštvo se ne može kupiti novcem
Boris Perić
Kapitalistička etika rada iznjedrila je u svojem rasteru tijekom 20. stoljeća među ostalim i negativno konotiran pojam neuspjeha (fail, scheitern), koji je svoj trenutni vrhunac dostigao u neoliberalnom konceptu „emancipacije“ proletera u poduzetnika, isključivo odgovornog za vlastite neuspjehe. Kako bi se, međutim, shvatio danas sve rašireniji slogan prema kojem je „neuspjeh šansa“ (ne tako davno šansa je još bila kriza), valja unijeti svjetla i u beskonačnu riznicu mahom ekonomskih i tržišnih zabluda i predrasuda (bias), kojima neoliberalna ambicioznost asfaltira put do osobnog pakla kao što ga nekoć Dante asfaltiraše dobrim namjerama. Drugim riječima, Sartreovu konstataciju „pakao, to su drugi“ u postegzistencijalističko doba valja radikalno individualizirati, ali u toj novoj ogoljenosti i ublažiti idejom koja je u američkom društvu već opisana sintagmom fail forward.
Naposljetku, s neoliberalnim ukidanjem klasičnih predodžbi o radu (kako Marxovih, tako i onih Maxa Webera) ne ukidaju se automatski i mehanizmi eksploatacije, ali u njihovo središte sve više stupa dokolica. O modelima odustajanja i neuspjeha ne govore, međutim, samo društvene znanosti, nego i umjetnost, uzmemo li da Beckettova rečenica „try, fail, try again, fail better“ (pokušaj, ne uspij, pokušaj ponovno, ne uspij bolje) ipak ne zrcali puku besmislicu apsurdističke književnosti. Naposljetku, da još malo ostanemo pri Beckettu, ne predstavlja li i poslovično „čekanje Godota“ samo humorističku šifru kršćansko-marksističke radne eshatologije, u kojoj se nebeska nadnica raja na zemlji neprestance pomiče prema neodređenom, rastežući krotku, klasno-svjesnu ambicioznost poput žvakače gume do samih granica izdržljivosti?
U svijetu današnjice, gdje pakao više nisu drugi, dok se raj kodira komercijalnim imperativima krivnje i žudnje (dočim se s druge strane i dalje nemilice akumulira siromaštvo), ambicioznosti i tobože neiscrpnih resursa ljudskog stvaralaštva, self help nerijetko predstavlja dobro kamufliranu medvjeđu uslugu sračunatu na izvlačenje financijskih resursa iz džepova naivnih, pri čemu krajnja konsekvenca više nikako ne može biti epikurejsko blaženstvo, već prihvaćanje ironičnog stiha britanskog punk-poeta Johna Coopera Clarka: „Siromaštvo se ne može kupiti novcem.“ U svijetu kojem su nebrojeni teoretičari kao bitno obilježje već konstatirali „shizoidnost“ (bitno precizniju od frojdovske neuroze) formula uspješnosti koja ne bi gubila na izvornoj ljudskosti, dakle, poštivanju iscrpljivosti ljudskih potencijala, očito se više i ne može definirati drukčije nego kao „pametni neuspjeh“ ili – malčice suvremenije – „neuspjeh kao put“
Self-help – pro et contra
Ljubomir Radovančević, specijalist psihijatar i neurolog
Self help nije žanr beletristike, šunda, trasha, to je pripomoć obrazovanim laicima, hobistima koji nalaze zadovoljstvo i sreću u „majstorstvu“ da čine ono što im nije profesija, tj. da budu sami sebi „Majstor Kvariš“. Medicina se razvila do sub-specijalnosti (“okulist za desno oko“), a nestručnjaci sami sebe „liječe“ služeći se „Doktorom Googleom“ ili pak uče iz knjiga o samopomoći: kako popraviti defekt na „kućnom ljubimcu“, „saznati što su oduvijek željeli znati, ali se nisu usudili pitati“, steći prijatelje i utjecati na ljude, obojati stan, pa ispadne „džabe ste krečili“ (soboslikari i ličioci postanu „slaboslikari i ličnosti“, „Boleki i Loleki“). Postoji i morbidni galgen humor, npr. udžbenik Kako se uspješno ubiti sa savjetima od „dobro je i pucati u glavu“ do ironijskoga „kako ubiti ženu bez suvišnih zašto“. Self help pomaže u introspekciji, autoanalizi vlastitih reakcija, snova, ponašanja ako je laik uopće sposoban pogledati u svoju intimu, mizeriju… Self help knjige su bestselleri, što izaziva zavist samo literata-mediokriteta. Masa je, npr. knjiga kako prestati pušiti za one u kognitivnoj disonanci: znadu da je smrtonosno, ali ne mogu prestati. Dependence is not habituation.
Self help pomaže i onima koji još eksperimentiraju s „lakim drogama“ ako im to pomaže u samospoznavanju i samopouzdanju.
I semiznanstvene knjige imaju natruhe self helpa (npr. moja knjiga Mentalna i fizička starost, napisana u koautorstvu s Josipom Stojanovićem). No mjerilo za znanost je eksperiment i mjerenje. Iz te knjige, popularna sadržaja, može se saznati i o sarkopeniji, eutanaziji, gerontologiji.
Populistički Self help pomaže onima kojima djeluje persuazija, suport i druge površinske forme psihoterapije. No nedoučeni necertificirani terapeuti mogu biti opasni i nanijeti štete.
