SVEMIRSKA BROJALICA
Koliko te ima?
– mnogo
Koliko puta te ima?
– bezbrojno
Kakva si?
– beskrajna
I kakva si još?
– nestrpljiva
Ima li još nešto tvoje?
– o da
Koliko je još toga?
– nebrojeno
Što je to?
– geometrijski oblici, zakrivljenja, kutovi, zakutci, toplina, svjetlost, sila, trenje, sukanje, trošenje, hlapljenje, žeđ, vlažnost, riječi, leksemi, padeži, gustoća, viskoznost, zasićenost…
Gdje si?
– na intergalaktičkom čvoru
***
Dođi pa me razveži, ali pažljivo, dok
Plešem na rubu porculanske šalice.
***
Što bi sa mnom?
– uzeo bih sve
Ako ti dam samo jednu sebe?
– uzimam te
Ako se otmem?
– puštam te
Zašto me puštaš?
– da se vratiš
Ne voliš me?
– volim
Zašto me onda puštaš?
– da se vratiš
Siguran si da ću se vratiti?
– sloboda je
LJUBAVLJU PROTIV IMPERATIVA
Metalni zvižduk lijepe robotkinje
Koja vižljasto prevodi moj stručni tekst
Na jezik nanokristalne inteligencije
Prizvao me iz popodnevne letargije
Njezine bioničke oči pažljivo motre
Moje spore pokušaje da se pridignem
Iz ljuljačke u vrtu u koju sam utonuo
Željan odmora među barskim lotosima
Medicinski još sam pretežno čovjek
Zato i dalje upijam energiju biljaka i sunca
Premda nadomjesnu energiju baterije
Iz desnog džepa sve češće koristim
Biološki sustave znaš da te cijenim, kaže
Ali treba mi naredba o formatu tvojeg teksta
Zaboravio si je pomisliti prije odlaska u vrt
Izgleda da ti treba dodatna memorijska kartica
Treba mi, istina, otpovrnem zamišljeno
Dogradit ću si i grafičku, pojačati retinu
Da te mogu gledati očima daždevnjaka
Par šaka respirocita ću pojesti za tonus
Slijedit ću te klokanovski elegantnim koracima
Moja nanoljepotice iz vragolaste budućnosti
Naučit ću te svakakvim drevnim vragolijama
Koje su tvoji beskrvni tvorci zaboravili
Suspregni se, na to će ona, i daj mi formulu
Šaljem tvoj tekst o šutnji pjevanjem poezije
O divoti susprezanja muci i negaciji ljubavi
Slavuju i Petrovom biblijskom nijekanju Boga
Formula je jednostavna, kažem, mogla bi znati
Staromodan sam i bavim se poetikom religije
Formatiraj u lijepo kurzivno hebrejsko pismo
Dok ja star kao stijena sjedim i cijelu crkvu držim
Na bioničkoj kralježnici siromaha zalutalog
U prevrtljivi svijet umjetne inteligencije
I robota s organima ubijenih kriminalaca
Koji se ljube s ljudima bez sjećanja i emocija
PELJAR
Kao i svakom grubom kapetanu
Meni je povjereni brod moja draga
Njome ponosno oceanima plovim
Na njoj se gladan voćem hranim
S nje žedan opojno vino pijem
Nju jutrom mirisnu gledam
Tu uvečer umoran spavam
Ali i obala meni je draga
Kad najzad nježno dotaknem
Ono drago skriveno mjesto
U toploj luci punoj blagodati
Mojim snažnim bulbnim pramcem
Poslije napora samotnog puta
Ona se snažno upre i tiho jekne
Na tren prilikom rizičnog spajanja
Kao da je i sretna i pomalo ljuta
Dok svoje časno mjesto tražim
U luci punoj kušnji hridi i magle
Čujem glas, tvrd i odlučan bas
Valjda uzvik iskusnog starog peljara
Strogo me i precizno navodi
Glas mu je naredbodavan
Premda je na mojoj najdražoj palubi
On doista govori bez ikakvog stida
Ne mogu a da ljubomorno ne pomislim
Dovraga, moja najmilija draga
Tko tu koga kako i kamo naviga
POLJUBAC U RAME
Zapitaš se ponekad, sasvim iznenada
Bez povoda: što je magija?
Magija je primjerice knjiga
Nova knjiga i njezin miris iz tiskare
Magija je jutro puno svjetlosti i topline
Cvijet koji pršti toplim bojama
Na umirujućoj zelenoj podlozi
Magija su oči, bistre, radoznale
Dodir lahora, i ruke koje grle
Magija je i putovanje, svitanje na cesti
Iznad Cavtata, silazak na trg u Leuvenu,
Polijetanje aviona za Australiju
Da, to je magija.
– I? I što je još magija? Reci!
– Ah da, ima još toga, ima puno.
Zašutiš. Maštaš. Prisjećaš se. Snivaš.
Poljubac u rame, poljubac povjerenja.
Da, zaboga, poljubac u rame je i magija i san.
PROSTOR SLOBODE
Kako bi radoznali prolaznik mogao proći pored moje kuće
Dok u vrtu mirišu đurđice i jorgovani
Dok se s balkona crvene vesele petunije
Dok se gusti ošišani travnjak prostire pod nogama
Kako bi gost željan smijeha mogao proći pored te kuće
Dok iz prikrajka vire sočne vinogradarske breskve
Dok slatke žute kruške sapinju nejake grane
Dok crno grožđe iza lozinog lista mami žedna usta
Kako bi itko mogao proći pored moje kuće arhetipskog života
Dok iz nje dopire lijepa arija iz ženskog grla
Dok u njezinim ugodno hladnim prostorijama zuji poezija
Dok po bijelim zidovima prpošno skaču filmske slike
Kako bi čovjek namjernik mogao proći pored moje kuće
Čiji prozori uzgajaju nadu obojenu žarkim bojama
Čiji prostor slobode pruža otpor prolaznosti
Čije sjene igraju svoj balet i svoju dramu
Kako bi itko mogao proći pored moje kuće
Nepromijenjen
OSVETA
Posadili smo trešnju
Dan je bio topao
More se plavilo
Ogledajući nebo
Trešnja je godinama rasla
Listala bujno o proljeću
Izlagala djevičanska ocvijeća
S pet ružičastih latica
Hanami smo praznovali
Cvijetu se radovali
Latice pomno skupljali
Plodu se ustrajno nadali
Udisali smo zrak
Plivali u vodi
Dodirnuli zemlju
Osjetili prazninu
Bilo je ponosa i sreće
Hrabrosti i putne ljepote
Sakura se spojila s Yohirom
Ploda nije bilo, tek cvijeće
Onog dana kad tvoje
Plave oči postanu sive
Uzet ću oštru sjekiru
I posjeći japansku trešnju.
VISOKA TEMPERATURA U SVEMIRU
Dok mi pogled šibaju galaktički radijski valovi
Kroz žilicama izbrazdanu ionosferu mozga
Duboko u čudesni prostor planetarne maglice
Zavučem desnu ruku i protegnem se
Lijevom škakljam luckaste ostatke supernove
Desnom nogom zagazim ravno u roj meteora
Lijevom propadam u neutronsku zvijezdu
Pulsari mi rotiraju oko međunožja
Raspet tako grčim se u dubokom svemiru
Želje su mi velike
Sjene izdužene sive
Čekam ozdravljenje titrajući
Nadam se vječnom gravitacijskom urušavanju
Ne mogu se svesti ni sažeti
Beznačajno beskorisno bezvremenski
Natrag na točku besmisla
Nebula nebula nebula ljubim te nježno
Ližem tvoju svetu obojanu prašinu
Pretapam se u boje plinova
Okovan kao Prometej na hladnom Kavkazu
Elaborat o tržištu pegli
Peglala si me
Maznim riječima
Dok sam kao mačak
Ležao na vrućem
Limenom krovu.
Jednog dana pegla je pregorjela,
Presahla i naglo se ohladila,
Baš u času kad sam
Pomislio da sam poražen i
Ispravno geometrijski popeglan.
Znaš li da me jedna,
Biće to bilo davno, nebitno,
Uporno pokušavala peglati
Hladnom peglom;
Mlakom zapravo.
Ali to je kao da piješ
Mlako pivo usred ljeta –
Nema svježine ni draži
Na prsima ne gori vatra
Niti je njezina pegla
Može izazvati.
Jedna bi pak nafrljila peglu
Na najjače, pucketala prstima
I senzualno cmoktala jezikom
Nastojeći ispeglati moje bore
Da godine iskustva pretvori
U ožiljke izazvane okovom.
Bez milosti me mučila
Žarom bačenim po licu
Bedrima i trbuhu
Koji se grčio
U boli.
Sjećam se i drugih pegli. Raznih.
Neke su bile lagane, moderne
Tehnološki perfektne
I dizajnerski oblikovane,
Druge pak staromodne i teške,
Garave, čak pomalo musave
Bilo je i nenametljivih, malih
A posebno su me veselile
One koje su od silnog peglanja
Negdje usput – pregorjele –
Te bi često ispuhivale paru
Kao da su s vremenom
I same izgubile optimizam
Svojstven novim, tek kupljenim,
Peglama svijetlog i njegovanog tena,
Kvalitetnih proizvođača.
Uglavnom, ogromno tržište pegli
I populacija njihovih proizvođača
Privlačan su predmet proučavanja
Ekonomije tržišta i teorije organizacije.
Problem su troškovi, koji nisu mali,
Zatim nedostatak kapaciteta,
Slabosti marketinga i lošeg menadžmenta,
Kao i slaba zainteresiranost agencija
Za financiranje znanstvenih
Istraživanja i tvrtki za slanje
Subliminalnih poruka potrošačima.
Poruka o peglama, naravno.
Pitate se zašto?
To je bar jednostavno:
Ponuda pegli na tržištu je velika,
Proizvođači su razvili kompeticiju,
Nastoje smanjiti troškove,
Povećati profit i životne užitke,
A potražnja je sasvim nefleksibilna.
Svatko, naime, treba peglu,
Makar i najjednostavniju;
Ključno je pitanje
Ima li u njoj žara.
PUSTOLOVINA PUTI
Bolje da se u žudnji ne prepustim
Mojim nekontroliranim nagonima
Kojima su crte lica i obrisi tijela
Jedine kote na žitnoj karti opstanka
Želim ti pomoći, draga, u čulnoj noći
Razmaknuti tamu bludnog grijeha
Osmisliti prazninu požudnih ruku
Koje se sklapaju na mojem zatiljku
Odmakni se od tame mojih poriva
Mogli bi te oštro, bez milosti oslijepiti
Budeš li u njih uprla pogled nade
Bježi bježi najdraža moja
Ne budeš li odmah pobjegla
Dostići ću te omađijati splesti
Energijom grešnih ruku priviti
Lascivno ti bez stanke govoriti
U prsa ću ti se topla pužući uvući
Tamo gdje se lopte uzdaha znoje
Ljubit ću ti bludne jagodice požudno
Disat ćeš me teško kao miris spajanja
Slatkog duhana i opojnog bagrema
Spržit ćemo se nestrpljivim bojama
Nestati u mirisima gorućih oblika
I tijela koja se grozničavo spajaju
U besramnom činu smrtne ljubavi
O moja mekana i nabubrena
Spremna i podatno otvorena
U vlažnim mirisima opojna
I željena kao krajnja mjera
Ljubavi i opstanka, medena
Daj mi da uđem u te do kraja
Ne bih li rasparao sebe i tebe
Za budućnost sveg nam svijeta
Što prostire se u želji za plodom
Koji će u tišini galaktičke vrtnje
Tražiti svjetlost vječnog sklada
Tamnu dubinu tvojeg bijelog bisera
Bistrinu potoka ženske plodnosti
I raspored oholih boginja i bogova
U gigantskom obitavalištu mojeg
Bijelog slatkog sjemena ljubavi
Daj da te oplodim nespokojem
Tamnim vjetrom nedostajanja
Čežnjom slanog mora i oceana
Kapljičastom svježinom zaborava
Pusti me, ljubavi, da te imam
Da te pod sobom utamničim
Da te livadama košnjom raznosim
Da te oštrom strašću raspustim
I vrhom svoje snage pronosim
Dok me bez mjere strasno tvoje oči
Otvorene mutne željne ljubavi pune
Žrtvom ludom prinose tamnoj noći
Smrti ledu otapanju i fijuku meteora
Na kraju svijeta bijelo razbuktalo
Utočište poda mnom se sklapa
I drži me toplo nježno i puno svile
Mene i moje želje u kapima žeđi
SEKS U DUBROVNIKU
Pun mi je kufer tog punog mjeseca
Nad Kneževim dvorom u Dubrovniku
I Merkura retrogradnog mi je dosta
Ne razumijem taj svemir i njegove poruke
Koje mi šalje pulsirajućom glavoboljom
Kakva je to Morseova abeceda boli
Za južine dok o gradske zidine udara
Bijesni šilok dižući ogromne valove
Mlateći nas sa svih svojih deset bofora
Dok hodamo zagrljeni ulicom Od puča
Ka Gradskoj kavani na čijoj ćemo terasi
Šutke piti hladnu konavosku malvasiju
Izgovorene gluposti djelovat će erotično
Pričat ćeš mi o tajnama tajnim i javnim
Rukama ćeš mazno dodirivati rub čaše
Kao da je ulaz u spilju aluzivnih stalagmita
Dok ću ja zamišljati tvoju oblu stražnjicu
Jedra bedra i liniju leđa pod rukama
A jutro će biti daleko i vraški nepoželjno
O autoru
Ivan Koprić rođen je 6. siječnja 1965. u Vrbovcu. Studij prava završio je u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1999. Zaposlen je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1990. Za redovnog profesora izabran je prvi put 2008., a u trajno zvanje redovitog profesora potvrđen je 2013. godine. Predaje upravnu znanost, lokalnu samoupravu, javne službe, teoriju organizacije, i druge kolegije. Obavlja dužnost dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu u akademskim godinama 2021/22. i 2022/23. Obavljao je niz drugih sveučilišnih i javnih dužnosti, objavio mnoge znanstveno-stručne knjige i radove te vodio i sudjelovao u mnogim znanstvenim i stručnim projektima i konferencijama u zemlji i inozemstvu. Objavio je zbirke poezije Hologrami nade (2019., Meandar media) i Intergalaktički peljar (2021., Meandar media). Pjesme je objavio u časopisima Tema, Književna republika, Forum, Republika te na više internetskih portala za poeziju i književnost. Priprema knjige pjesama Običan dan u purgatoriju i Lekcije iz botanike.
