*******
sedam ih se sedmog dana odmaralo na Božjim ramenima
i snažno puhalo u velike plikove
kojima je procvjetala koža njegovih nježnih dlanova
Bogu je njihov dah povremeno mamio osmijehe zadovoljstva
pa ih je zbacio tek sutradan nakon ustajanja
brzo i nehajno
kao kad otresa prhut sa svečanog tamnog odijela
sedam ih je kao sjeme palo na nikad ugaženu rajsku zemlju i složno izraslo u stablo
sve dok ih u edenskoj dokolici nije otkrila Eva
sočno zagrizla u njihovu bezazlenost i ljupko ponudila mužu umjesto ručka
kada ih se sjeti
Bog se zaljulja u drvenom krevetu
i okrene svoje osamljeno tijelo na drugu stranu
izmučen nesanicom izbroji do sedam
duboko uzdahne
pokrije glavu pamučnim nebom
i tiho pomisli
kako bi bilo lijepo da gore
postoji neki dragi bog
kojemu bi se mogao pomoliti
umjesto svega
*******
sedam ih sjedi na sedam rimskih brežuljaka
i tanašnim nogama muti brzu vodu Tibera
od mesa njihovih obraza
Michelangelo je sagradio Davida
i lakih ruku
šarenim ostacima premazao zaobljeno nebo
iznad Vatikana
sedam ih se noću prisjeća
kako ih je toplim mlijekom hranila vučica
i kako ih je šuma ispljunula usred vremena
u kojem su se carevi ubijali oštrim riječima
i noževima
one jedine znaju što je Cezar šapnuo Brutu
prije nego što ga je ugušila krvava pjena vlastitog
probušenog tijela
i koliko je duboka smrt zadana poljupcem prijatelja
bježeći pred istinom
vijugavim putevima
sedam ih nestane u kamenim ulicama
ili se naglavačke baci i utopi
u plitkoj vodi gradskih fontana
među zlatnim i srebrnim novčićima
s neizgovorenim željama
usamljenih prolaznika
*******
sedam ih je u sekundi spremno obložiti čela besmrtnošću
i zavući se u metalnu cijev crnog Walthera
kao u svilenu postelju
kad se u mirnim rukama najtajnijeg agenta
spoje u metak
svojim vrelim usnama mogu napraviti rupu
u bilo kojem tijelu
mogu skočiti iz gorućeg zrakoplova
i pasti u ženski dekolte
kao dijamantna ogrlica
pijući šampanjac
i pazeći jednim okom
na sigurnost svijeta
umjesto srca među rebrima
sedam ih ima sedam zlatnih poluga
umjesto imena
dubokim glasom kaže
sedam
nula
nula
sedam
*******
sedam ih noću ima otvorene oči
kroz koje prolaze krda divljih životinja
gazele, tigrovi, anakonde,
medvjedi, vjeverice, klokani
i pingvini
u njihovom snu
Zemljina kora je još uvijek cijela
nezagrižena
i propupala šarenim krošnjama stabala
koja mirišu na Stvoriteljeve žuljevite prste
kada se probude
pomilovane toplim vjetrom njegova daha
sedam ih razdvoji svoje ruke
i bez težine utone u vlažna usta
zaboravljenih mora i oceana
njihovi nožni prsti reljef su morskim psima
i pomični mamac istraživačima
stoljećima
svaka na svojoj strmoj obali svijeta
sedam ih strpljivo čeka
da ih pritisne nebo
da se zakašlje Zemlja
pod vodom da se opet spoje
njihova nevidljiva koraljna bedra
*******
sedam ih gleda kroz Isaacove oči
kako se lomi proljetno svjetlo u vodi
i kako osunčano nebo cvjeta šarenim kapljicama
prebirući po tamnim trepavicama Sunca
rastaljenih ruku
tragaju za imenom nevidljive sile koja ih drži skupa
i toliko blizu
da kroz perje ptica čuju tihe otkucaje tuđega srca
naslonjene na savijena leđa Svemira
sedam ih čeka u košticama zrele jabuke
kada će pasti
i pod kojim kutem udariti u njegovu napetu misao
s crvom u sredini
u zaljuljanoj tišini
dovoljno je da mu čvrsto zagrle ključnu kost
da mu pridrže prostor i razmaknu vrijeme
pa da jasno vidi
s obje strane svoje jednadžbe
ono što pleše i svira
pod tankim opnicama
u svim stvarima
*******
sedam ih se vrti u oblaku letećeg kamenja
i očima miluje plinovitu kožu Saturna
kad zimsko nebo eksplodira
i nad Zemljom se ukaže mlado lice Oriona
one brzo zamijene mjesta
i zatrepere izdaleka novim bezbrižnim sjajem
gledajući kroz stakleno oko
u njihovu plavičastu aureolu
Galileo ih je nazvao oblim zvijezdama
i prstima rastreseno pogladio bradu
iz koje ih se sedam prosulo po podu
vrebajući njegovu prvu glad
koja će ih jednim potezom vratiti na nebo
na tlu uzmu oblik Malog medvjeda
i pokriju se svjetlucavom prašinom
što tiho sipi u njegovu sobu
iz bijele samoće Svemira
*******
sedam ih spava dubokim samurajskim snom
na oštrici kratkoga mača pod papirnatim pokrivačem
i kroz trepavice prati
crveno otvaranje Mishimine utrobe
i njegov bezglavi pad u prazno
čitajući jedna drugoj s čela njegovu zadnju pjesmu
ležeći na čvrstom tlu
i grcajući vlastitu toplu krv
ne znajući da im je obećano
roditi se još sedam puta
sedam ih uglas kaže
tako tužno padamo
tako tužno
kao kad nad Tokyjem s prvim pahuljama snijega
noću leti bezimena smrt
i ne zna se na čije će vjeđe sjesti
i u čijem će snu odmoriti
svoja crna mokra krila
(Bezbroj i druge jednine, Meandar media 2017.)
