Scoring intimacies nova produkcija španjolskog kolektiva Institute for Postnatural Studies nastala u suradnji s lokalnim umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovom i Nikom Pećarinom bit će predstavljena 7. i 8. 5. s početkom u 20.00 sati u Domu HDLU (Galerija Bačva i Galerija Ispod) u sklopu 37. salona mladih. Ovaj projekt zamišljen je kao eksperimentalna večer koja kroz zvuk, izvedbu, slušanje i pedagogiju pruža refleksiju o prirodi, prijateljstvu i višestrukim temporalnostima koje simultano djeluju. Kroz meditativno slušanje razmišljamo o različitim percepcijama svjetova koji nas okružuju, načinima proizvodnje, usvajanja i osjetilnog oblikovanja znanja. Autori polaze od zvučnih i queer ekologija, koje isprepliću s intimnim i autoreferencijalnim trenucima, istražujući nove načine osjećanja vremena i suživota koji se temelji na aktivnom slušanju glasova onih oko nas, ljudskih i ne-ljudskih, tehnoloških i organskih, zamišljenih i stvarnih.
Ulaz je slobodan uz obaveznu prethodnu najavu na: popratniprogram.hdlu@gmail.com
Institute for Postnatural Studies
Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost
Kako nas pjesma ptice kauaʻi ʻōʻō, posljednje pripadnice danas izumrle vrste s havajskih otoka, može natjerati na razmišljanje o protoku vremena u odnosu na procese i tehnologije koje su naposljetku dovele do njezina nestanka? Ili kako zvučne vibracije i zračenje sunčevih baklji utječu na mikrobiome životinja i formacije minerala? Drugotne, queer i zvučne ekologije pružaju nam kritički prostor za tumačenje vremena kroz kaleidoskop materijalnosti i iskustava s onu stranu ljudskoga. Leptir monarh, na primjer, napušta kukuljicu s genetskim zapisom o putovanju preko više kontinenata. Naslijeđe i kultura ovog leptira oblikuju njegovo postojanje od onoga trenutka kada se tek počinje razvijati u svojoj kukuljici. Kad bismo mogli pristupiti planetarnoj genetskoj memoriji (ili barem nagađati o njoj kao ljudi), kao što joj pristupaju leptiri monarsi, ostvarili bismo dublju vezu s našim zajedničkim podrijetlom. Ipak, u zapadnjačkom društvu svaka generacija definirana je vlastitim povijesnim događajima i
terminologijama koje usko obilježavaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Osjetiti ritam vremena, razumjeti temporalnost u queer paradigmi znači napustiti linearnost kapitalističkog konstrukta vremena kao skup narativa i podataka koji predstavlja i diskriminira prirodnu raznolikost naše vrste na ovom planetu. Kada genetsko pamćenje i simbiotski odnos između kulture i života stavimo u središte našeg poimanja svijeta, mogli bismo pronaći radikalne queer temporalnosti koje iskrivljavaju ravnu liniju krononormativnosti. Svi smo mi kompostna tijela i svi mi živimo u konstantnim mijenama skupa s tvarima na ovom planetu, pa tek kada prihvatimo svoje postojanje koje je povezano sa smrtnošću moći ćemo dublje i otvorenije iskusiti svoju fizičku i duhovnu prisutnost. Queerness nam pruža osnovu za provedbu novih načina istraživanja vremena i suživota koji se temelji na aktivnom slušanju glasova onih oko nas, ljudskih i neljudskih, tehnoloških i organskih, zamišljenih i stvarnih. Institute for Postnatural Studies poziva nas da se krećemo služeći se maštom i osjećajima kroz meditaciju, teoriju i zvuk.
Marko Gutić Mižimakov i Nika Pećarina: Neke ruke nekad plitice
Njegujemo relacijsko povezivanje materijalnih i nematerijalnih uvjeta suradnje i kao i elemenata prijateljstva koji se u suradnjama stvaraju. Naš interes leži u istraživanju načina intimnosti kroz eksperimentiranje sa zamršenim strukturama i performativima ručnog rada: kretanjem svojstvenim zanatima, senzibilitetom plastičnosti i prostornim odnosom prema objektima. Radeći zajedno na ovaj način, osmislili smo jedan performativni format.
Istražujemo senzibilitet zajedničkog rada, kao i načine na koje možemo obratiti pozornost na ono zajedničko u radu.
Jezik, pero, riblja krljušt, lančana pisma, kralježnica. Porculanske šljokice sjaje u oblicima koji se opiru zauzimanju jedinstvenih oblika i tako se otvaraju brojnim interpretacijama.
Proizveli smo kolaborativni fizički objekt u obliku porculanskog odjevnog predmeta, inspiriran našim međusobnim razumijevanjem queer imaginacije, koja proizlazi iz slobode kakva se pronalazi kada naučimo uživati. Oblikovana u stilu koji aludira na porculanski kič tipičan za muzejske vitrine diljem Europe, lica naših vlastitih porculanskih jezika ukrašena su s nekoliko motiva. Ove autobiografske bilješke uključuju uvid u našu neposrednu okolinu, vrijeme provedeno u zajedništvu, razgovore koje smo vodili i reference na sam proizvodni proces.
Lutajući sferama zvučne i vizualne mašte uvodimo proricanje, skupa s razigranom hermeneutikom slučajnosti i susreta, kao kompozicijski alat u stvarnom vremenu. S jedne strane istražujemo telepatiju kao tajnu vezu svojstvenu prijateljstvu, dok s druge pozivamo gledatelje da promatraju i doživljavaju heterogenu sliku koreliranih znakova i značenja.
Institute for Postnatural Studies osnovan je 2020. godine u Madridu. Zamišljen je kao platforma za kritičko razmišljanje, mreža koja okuplja umjetnike i istraživače zabrinute za pitanja globalne ekološke krize, fokusirane na eksperimentalne formate razmjene i proizvodnje otvorenog znanja. Kroz multidisciplinarni pristup, Institut razvija višegodišnja istraživanja usmjerena na pitanja poput ekologije, suživota, politike i teritorija. Ove linije istraživanja poprimaju različite oblike i formate, uključujući seminare, izložbe i rezidencije kao prostore za akademsko i umjetničko eksperimentiranje. Iz svog sjedišta u Madridu, unutar industrijskog prostora od 300 m² s, Institut nudi rezidencijalni i javni prostor za umjetnike, istraživače i kulturne djelatnike kroz stvaranje dijaloga sa širom javnošću. Članovi tima su: Gabriel Alonso, Pablo Ferreira Navone, Yuri Tuma, Matteo Guarnaccia, Karol Munozcano i Clara Benito.
Marko Gutić Mižimakov bavi se izvedbom, animacijom i tekstom. Zanima se za načine oblikovanja osjetilnih materijala putem intimnih, suradničkih i društvenih procesa. Koristeći se predlošcima iz kvir znanstvene fantastike, u svojim radovima koreografira tijela, te digitalne i opipljive objekte, u strukture ne-orijentabilnih oblika izlaganja. Svoje izvedbe vidi kao spekulativne tehnologije uzajamne preobrazbe.
Nika Pećarina živi, radi i uči u Zagrebu. Završio je diplomski studij Animiranog filma i novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se audio-vizualnim i izvedbenim umjetnostima, keramikom, poezijom i težnjom ka dobrom življenju. Obraća pažnju na spolnost, predmetnost i pretvorbu tvari, tj. odnos rada i prirode, zatim razlikovnost medija i njihove učinke, mjeru, oblik i vidljivo, glatkoću, nježnost i maleno.
