Strastvena umjetnica koja se ne boji promjena
Moguće je da vam se u društvu Zrinke Posavec zavrti u glavi. Intezitet i emocije koje unosi u svaki trenutak, u svaku riječ, ideju, plan, pjesmu, impuls, neobično su snažne. Ona je pjevačica, kristalan i taman mezzosopran. Uz to je profesorica, glazbena pedagoginja, pjesnikinja, kantautorica, srčana prijateljica, i nadasve iskrena i osjećajna osoba s kojom se možeš nasmijati i isplakati i s kojom nikada nije dosadno.
Ove je godine u kategoriji debitanata nominirana za glazbenu nagradu Porin koja će se dodijeliti 17. ožujka u Splitu. Nedavno se predstavila s dvije svoje autorske skladbe: na Chanson festu nastupila je s pjesmom „Zaljubi se u mene“, a s pjesmom „Sanjam kako putujem“ nastupila je Zagrebačkom festivalu.
Prošle je godine izdan njezin album „Pantomima-sevdah i Panonika“ kojeg je snimila s pijanistom Zvjezdanom Ružićem, kontabasistom Tihomirom Hojsakom i Filipom Novoselom, majstorom brača i bubanjerem i perkusionistom Bornom Šercarom. Album je dobio izvanredne kritike struke i kritičara. Čar albuma „Pantomima“ je u vrsnim glazbenicima i aranžerima, u spajanju sevdaha i starogradskih pjesama, kao i spajanju urbanih pjesama Bosne i Hercegovine i Srbije i Hrvatske. Bio je to prvi album, kako Zrinka kaže, probijanje leda. Dobre su kritike stigle i iz Slovenije i Srbije. Nakon albuma „Pantomima“ dogodio se zaokret prema autorstvu koje je i njoj samoj, kako je otkrila, bio iznenađenje. I prije „Pantomime“ nekoliko je godina pjevala sevdah s kojim je nastupala po cijeloj Hrvatskoj. Publika je pamti po emotivnim nastupima i modernim interpretacijama starih sevdalinki.
Za Zrinku Posavec mnogi će reći da ima Bogom danu otvorenost i karizmu, ali ako se udubimo u njezinu biografiju, jasno je da joj ništa nije palo s neba. Znala je da će biti pjevačica još prije osnovne škole kad je kao djevojčica u Đakovu plesala i pjevala u KUD-u Tena.
Proputovala je svijet plešući i pjevajući s folklorom. Uz školske obaveze, sate i sate provela je na probama.
Nakon srednje škole, u Osijeku je završila glazbeni tzv. 8. odjel Umjetničke akademije, no nije bilo dosta. Nakon osječke diplome, upisala je i završila pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Privatne satove pjevanja pohađala je kod nekoliko vrsnih glazbenih pedagoga. Paralelno uz klasiku, nastavila se baviti i etno glazbom. Svome je pjevanju i glasu posvetila veliku pažnju. Za pjevanje je, kaže, potreban i sluh, i dar za glazbu i muzikalnost, i ritam; važna je anatomija usta, nosa, kosti lica, kapacitet pluća, anatomija cijelog tijela i dvije male tanke opnice-glasnice.
Vodila je amaterske sastave, a najviše je radila sa ženskim vokalnim ansamblom „Zwizde“ s kojima je snimila nosač zvuka šokačkih napjeva „Op, lonci lončići“ u izdanju Croatie Recodasa. Album je prošle godine bio nominiran za Porin u kategoriji za najbolji album folklorne glazbe. Voli vibracije stare glazbe, jer je kako kaže, korijenska glazba vrlo moćna.
Prije dvije godine Zrinka Posavec objavila je prvu zbirku poezije „Soba za buđenje“ u izdanju Matice Hrvatske, ogranka Đakovo. „Sobu za buđenje“ napisala je u hipu, u jednoj od svojih faza transformacije, prije velikog zaleta. S obzirom na količinu glazbenih angažmana nema previše vremena za književni rad, no zasigurno od Zrinke možemo očekivati još poezije kao i novi svemir muzike.
Kada stvara, potpuno je fokusirana, sa savršenom mjerom između discipline i uživanja. S jednakim uzbuđenjem priča o koncertima, svojim učenicima, novim pjesmama, suradnicima, slavonskim korijenima i čitavom prostoru muzike i stvaranja u kojemu se kreće. Ponekad ju je teško pratiti. Pošalje nove skladbe tražeći feedback, no u međuvremenu napravi još dvije pjesme, pa se lako izgubiti u količini materijala. Vješto i brzo se kreće među muzičkim stilovima i pravcima, i koristi sva svoja znanja stvarajući novo.
Jedne smo se godine nakon Đakovačkih vezova vozile u vlaku iz Đakova za Zagreb. Pokušavala je donijeti jednu važnu odluku. Negdje na pola puta, probudila se omamljena srpanjskom sparinom, pogledala me i u polusnu izgovorila rečenicu kroz koju je doživljavam: „ Treba ići dalje, samo treba ići dalje…“.
Autorica teksta: Sanja Baković
