rock’n’roll trakavica
kada sam danas izišao
da iskušam sreću (odigram nemoguće
tj. lotto)
kiša je pljuštala sve u 16
u 44. kolu
pa sam i njega (16) prekrižio na listiću
kombinaciju kombiniram u zlatnom rezu
(puta jedan cijela šezdeset i nešto)
super slovo mi je uvijek a
nikad b
doduše super slovo mi je uvijek manjkavo
dođe mi zato da sve pošaljem u ono nešto
(dylaneskno) jer će za par dana koncert
da spjevam nešto ko bog (dylan) npr.
vidim ovo gledam ono slušam treće sve je sranje
gljiva bijelo marica malo alkohola sex
and rock’n’roll
opet šmrk
poslije će padat olovna kiša golubovi
bit će topovsko meso nešto će se slomit
uragan uragan uragan kunigunda
izabrat ćemo nešto svemirca yes we can
propucat ćemo od bluesa pokretne stepenice
želim te trebam te volim te depresijo na highway 61
šmrk woooooooooow boje boje boje
puši u svoju svijeću ne misli dvaput
je dvaput žvakala se svukla legla sve je
banana je roza nije sve
tako crno ljudi su svakakva braća su
zloća nada sprovod ponos minus razno
ljudi su zakon
ali nisam ja imao strpljenja za te zajebancije
imam ja ozbiljnije nakane uplatio sam
i pretvorio se u štapić nisam siguran ili u
escherichiju coli
za sudjelovanje u ovome životu na sreću
vrijede isključivo pravila igre koja možete dobiti
na uvid na svim prodajnim životnim mjestima
pri uplati igrač je dužan provjeriti
podatke ispisane na potvrdi o uplati života
preuzimanjem potvrde o uplati života igrač
potvrđuje da su podaci na njoj njegov izbor
potvrda o uplati jedini je dokaz za sudjelovanje
u igri života čuvajte vaše potvrde!
živite vaše potvrde!
zib, kožarićev san
(trica)
rijeke
isječkom
sunce
prizemljuje
stabla
unutarnjim
očima
spontane skulpture
mladića
s krijestom
kupača
pod tušem
divni
stari konj
matoš
ttxt−poezija #4
tko o čemu, sabor borbeno
o radu do iznemoglosti.
o uključivanju djevojaka
u dnevnu politiku.
mijenjaju svijet ubavo.
prijenos glavne sjednice
iz partijskog arboretuma,
sa hrvatskog bora uživo.
srbija sprema otpis nepoželjnih.
triglav u deželi mjesto atlasa
požrtvovno na pleća preuzima
nejaka nebesa i gro nusprodukata mira.
finska ukida mjesečeve mijene.
ministre, kasnimo!
dodijeljene nagrade onima koji ne vide
veliku dramu.
metropola odbila pristojne cijene
a la cartea. [ne šparaju na iću!]
uljudnu kuću i spomenike
sramežljivim sufražetkinjama.
na parceli mjesnog zooa
zebra sabina ostala mama.
event šeran, tagirani šaran
i gospon gradonačelnik.
lajka se sve u šesnaest!
galopirajuća inflacija smajlića.
ugledni jezik, dijete hrvatskoga
proljeća, unajmio plaćenog
ubojicu. i osjećajnu odvjetnicu.
sveopća zabrinutost [pače nespokoj] na .hr.
ttxt−poezija #5
udvorljivi sateliti šalju, skutonoše odašiljači
razašilju iz hrvatske s ljubavlju:
azerima dopadljiva šolta,
andromeda srijedom otvorena
osam centi,
uran zaudara kao kvarna prepeličja jaja.
mjesec i susjedne maglice traže mjesto
pod suncem.
džepna venera danas na vladi.
[vinova ih loza spojila… i plan konvergencije.]
tražit će poništenje slasne priče.
i one riječi na njež-!
patuljasti pingvini mjestimično vode tuđu brigu.
al za aliteracije ih bole đonovi.
kao i za pȍla pôla.
obznanjene gužve pasa u trgovištu
za dobrohotnu prodaju djece.
sad je pravi trenutak!
te za radikalne reforme radikala kisika,
te za mjere jačanja neobaveznog ćakulanja.
te za odstrel.
te za sadržaje eksternih izvora voda stajaćica.
žene izbliza, džihadisti povjerljivo:
uloži na favorita! i na uvjete suradnje!
živa rasprava iznjedrila pitanja: kako do kredita?
kada kopno postaje takoreći analno?
i je li čudesni mo salah za promjenu odgovoran
i za neka veća otkrića i manja saznanja
u psihoneuroendokrinologiji? spone ljubavi [su]
bez komentara.
ttxt−poezija #6
nuklearizacija! oplemenjujući usirene mase since 1960s.
tu i tamo
koji pleonazam viška.
nikad nikog nije ubio.
ni umorio ni usmrtio.
niti je igda ikoga lišio.
života u povojima
pojmova! on je odavna znao prizemljiti mogućnosti.
pomoći opstipiranima.
umio je postaviti taktiku protiv
taštih poluistina. nigdar u sukobu
tj. na etapi crni lazi – beli
manastir.
zato danas povijest počinje recipročno! [isto vrijedi i
za rebro.]
ttxt−poezija #7
[ozemlje ili pjesma koja, eto, nije trebala biti ovdje]
shvatiti se valja neozbiljno, ako već ne može drugačije. maniristički.
utanačiti brižno treba sve žive i suvišne funkcije ida i sućutne nutrine,
pedantno ih poravnati s atomskim urama, doista ležerno predvidjeti
gazišta do odaja s uspomenama i do dana pune slobode, bez razlike.
jer tek ponekad, neprimjetno kada zastaneš, primjećuješ: nastupila je
tihost pa se ravnovjesjem naprasna ekvinocija pravilno dijele zbilje
i kreditiraju svakojake vrste života. prepredene kote stupice nekih
drugih petih kolona. i tebi i onima oko, kao automaton, bez razlike.
jezovit četverored neumoljivih rutina i zebnji od pregrijanih zapuha
zlotvornih tuđih zefira. uto, još uvijek premetnut vremenom uvida,
rasuđuješ da među gomilama oko tebe ipak netko smjelo fantazira
o jednostavnijim aromama mrče i bosiljka i o večernjačama ponad
krete uma, kolosu koji se nekoć sretno doticao pobožne i čile pučine,
lakovjerno sanjareći sred
ozemlja bez haribdi, scila.
avenija dubrovnik
vani je padao dan.
hodao sam dubrovačkom avenijom isto onako
kao što ponekad u primisli koračam stradunom.
kočoperno. besciljno. skoro turistički.
kako hodam, lijevo mi je slika paviljona u centru.
paviljon je sam, izranja iz pustinje oker jeseni. ja nisam sam.
desno red kuća nad obalom, arkade u srcu mojega porijekla.
čvrsto sljubljene, natkriljuju usku rivu.
u grimiznim odsjajima naokolo ponavljaju se nebo i voda.
u središtu je prozor u svijet: piramida trepeta i straha. kulise
trgovačkog centra nadomještaju portal, sveti trolist portala.
zdesna opet ustreptalost, paljenje hrabrijih pogleda. dalje
nafta pa ništa pa novac pa ništa pa nafta.
čudesno pravilan ritam zadaje prijestolnica. hodao sam
ispod ledenih grana, pješačio sam ispod zazora.
dijelom grada koji sam naučio voljeti po navici.
gologlavo glavinjao. inje se nemilosrdno hvatalo za obrve
svih toplokrvnih stvorenja, kao zapad.
puhalo je odasvud. posvuda uokolo mokrili su psi.
njihovi gospodari mudro glumatali obnevidjelost.
pokroviteljska plastika bezvlađem vjetrova uzišla do
vidokruga bijaše tad nova i još bolja zora (marketinga).
skorenih skuta skulirano siktali su skitnice ko skiti se skitali.
jer je to skroz fora. jer je to refren.
prolazio sam dakle tom sumornom avenijom
pod grbavim alejama sakate gradske prirode
i jedva vidljivo zakolutao zjenicama jutra
pod milosrdnim svitanjem dok je padao dan.
poput gipke odaliske u haremskoj kupelji
kolutao sam očima samoće svojega bića.
drugo stanje rečenica
već je neko vrijeme porađam. nosio sam je
nesnosnim tjednima, mjesecima,
zamalo godinama,
imam osjećaj poput slonice,
a sad je na putu da mi raščetvori međicu.
iako još uvijek ne znam je li vrijedna raščetvo-
rivanja.
već se neko vrijeme ložim na pjesnikinje. upravo zato
sad iskorištavam žensko pismo.
muškarci ne znaju pisati iz oka,
putanjom ravnodušne ribe,
pisati kao da me danas ništa ne dira, osim kojeg pms-a.
pardon, sms-a.
muškarci se mogu raspisati samo kad je zajebano.
osobno sam odjebao zajebano.
iako još uvijek ne znam jesam li dostojan femininosti.
(već je neko vrijeme
nevrijeme.)
kada zaiskri pa se polurođena zainati,
možeš tiskat’ kol’ko ‘oćeš.
možeš jačat’ trepavice,
možeš računat’ π na n-tu decimalu,
možeš peć’ pa reć’,
možeš kratit’ stazu u monacu šibajuć’ preko nekih šikana,
možeš varat’ u crnom petru,
možeš pisat’
možeš kol’ko ‘oćeš,
možeš pišat’.
al’ za istiskati pravu pjesmu u svakom slučaju
nužno je nešto
žensko.
s obzirom na izbor mojih današnjih vokala
i drugo stanje rečenica,
na proklamiranu vješto
fingiranu finu ženskost
i moj pravilan raspored
plodnih dana u vremenu
poezije, bit će da sam upravo
ispisala dobru pjesmu. ili
ispišao lošu.
PERICA DUJMOVIĆ. Rođen 1980. godine u Rijeci. Nakon završene klasične gimnazije u Pazinu upisuje studij povijesti umjetnosti te latinskog jezika i rimske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju. Pjesme objavljivao u Quorumu, Poeziji, Zarezu, Vijencu, Svjetlu, Krčkom zborniku te u književnim web-magazinima Knjigomat, NE-MA i Kritična masa. Godine 2008. dobio je književnu nagradu Zdravko Pucak za neobjavljenu zbirku pjesama autora do 30 godina te mu je tada izišla prva zbirka poezije na dnu šalice moje kave nema mjesta pesimizmu. Bio je u finalu izbora za pjesničku nagradu Na vrh jezika za 2010. godinu. Uvršten među pet pohvaljenih autora na prvome pjesničkom natječaju Josip Eugen Šeta 2011. godine. Poeziju je čitao u sklopu raznih pjesničkih manifestacija i programa: Tko čita?, Sesvetski pjesnički maraton, Poezija u Kavezu itd. Nekoliko pjesama objavljeno mu je u zborniku Tko čita?, koji je uključivao tekstove autora koji su nastupali u spomenutom programu tijekom sezone 2016./2017. Živi i radi u Zagrebu.