Ivan Koprić, dekan Pravnog fakulteta, profesor i pjesnik pojavljuje se sa trećom zbirkom poezije Lekcije iz botanike.
Knjiga sadrži 44 pjesme u tri ciklusa – Metamorforze, Cvjetana i Usluge ekosustava te jednako toliko ilustracija akademske slikarice Petre Held Potočnjak.
Dosad je objavio zbirke “Hologrami nade” (2019., Meandar media) i “Intergalaktički peljar” (2021., Meandar media).
Dobronamjernost, erudicija, predanost poslu i smisao za umjetnost osobine su po kojima se prof. Koprić ističe u akademskoj zajednici.
Pjesme ste objavili osim u zbirkama, u časopisima Tema, Književna republika, Republika, Forum, Vijenac, Riječi, Mogućnosti, te na više internetskih portala. Koliko vam to znači kao čovjeku koji u zreloj dobi svog života ulazi na vrata hrv. književnosti?
Moj je život obilježen objavljivanjem, što znanstveno-stručnih, što književnih sadržaja. Uvijek me vesele objave, one su u neku ruku potvrda relevantnosti i važnosti radova i tekstova koji su nastali tijekom kreativnih procesa, procesa stvaranja novog znanja ili novog poetskog sadržaja. Objavio sam puno knjiga i radova u okviru svojeg znanstvenog i profesionalnog rada, a u novije vrijeme se radujem objavama poezije. Nisam usmjeren na nekakvu umjetničku karijeru, pišem i uživam u tome. Imam mnoštvo neobjavljene poezije koju postupno i relativno polako pripremam za objavu u knjigama poezije, književnim časopisima i portalima. Ne javljam se ni na kakve natječaje, čak mislim da natjecanje nije svojstveno umjetnosti. Nije da u svijetu umjetnosti nema kompeticije, ali nekako mi se čini da se možemo natjecati kvalitetom, imaginacijom, poetikama, stilovima i drugim svojstvima poezije prije i više nego kroz formalne natječaje, selekcije, nagrade i slično. No, svakako, i taj aspekt je mnogima važan pa ga koliko mogu i stignem pratim.
Vi ste prije svega profesor pravnih znanosti. Imam dojam da svoj bogati misaoni svijet i bujicu asocijacija uspijevate ukrotiti i dati mu okvir upravo zahvaljujući pedantnosti u koju su poslagani zakoni, članci, paragrafi…
Moj je pogled na pravo, sustav pravnih normi, nastajanje prava i njegovu primjenu možda ponešto drugačiji od onoga kako na pravo gledaju drugi, no nesumnjivo je da pravni pristup jest utemeljen na preciznosti, discipliniranoj analizi i logičnom razmišljanju, razumijevanju detalja, interpretaciji i argumentaciji koja ima svoje zakonitosti i linije koje se može, a ponekad i mora slijediti. Koliko to utječe na moju poeziju teško mi je prosuditi, ali logika nalaže prihvatiti to kao činjenicu. S druge strane, u poeziji se osjećam krajnje slobodno, nesputano, pišem i razvijam svoje teme, načine, stilove, leksik i sve ostale elemente prema vlastitim prosudbama. Zato mi i kažu da sam s jedne strane teško razvrstljiv u kategorije, a s druge prepoznatljiv po izvjesnoj složenosti i specifičnoj narativnosti koja skliže u poetske prostore potpune i neobične slobode.
Gotovo je nemoguće nabrojati sva vaša postignuća u struci, pa ipak iz pjesama se čuje glasan vrisak i pobuna bespomoćnog pojedinca pred neumoljivim zahtjevima svijeta oko sebe?
Znanstveno-stručni, nastavni i uopće profesionalni rezultati su mjerljivi, brojivi. Imam ih, a bilo bi čudno da ih nemam, kraj moje potrebe da budem aktivan i angažiran, da pokušam utjecati. Učinci su drugo pitanje, koliko je to što sam napisao utjecalo na stanje i društvene promjene koje bi donijele unaprjeđenja i dobrobit pojedincima i zajednici ostaje ne samo teže mjerljivo nego i – bar se meni čini – malo ili čak i malo više upitno. Nažalost, tako je u mojoj struci, učinci ovise o mnogim akterima koji raspolažu presudnom moći i ovlastima odlučivanja, a manje o uvjerljivosti argumenata. Kroz poeziju pak nastojim preraditi sve što mislim da mogu i trebam komentirati, a da to ne bude izravnim govorenjem ili pisanjem primjerice na društvenim mrežama. Činjenica je da sam napisao mnoštvo intimističkih pjesama, onih okrenutih sebi, obitelji i temama svakodnevnog života, ali imam i podosta poezije koja govori o temama koje su, smatram, relevantne za sve nas, za čitav svijet, poput dominacije tehnologije, novca i koječega drugoga nad ljudima, neodgovornosti prema prirodi, alijenaciji, anomiji, kriminalu, nehumanoj eksploataciji, kršenju ljudskih prava, ratovima, i drugim temama kojima naš svijet, nažalost, ne oskudijeva.
Iz načina vašeg ophođenja prema drugima, dobila sam dojam da ste rijetko taktičan i dobronamjeran čovjek. Otkud smisao za diplomaciju? Da li je to nešto što ste dobili kroz odgoj ili u dugogodišnjem strpljivom školovanju?
Takav sam pretpostavljam dijelom zbog odgoja, dijelom zbog svjesnog samoograničavanja, a imam i ponešto blagosti koja mi je valjda urođena. Ne volim sukobe, nametanja, viku, grubost, oružje, rat, nepravdu. I ja sam se kao mali igrao rata, uz neku vjerojatno društveno uvjetovanu i rudimentarno promišljenu, ili sasvim nedomišljenu, ideju o tome da ratujem na strani dobra, ali čim sam došao u kontakt s oružjem i vojskom zamrzio sam oružje i nasilje koje ono znači do krajnje granice. Moja je pozicija izrazito pacifistička, a na osobnoj razini cijenim blagost, oprost, pomoć, solidarnost i milosrđe. Svoje vlastite postupke prosuđujem prema tim vrijednostima. Nije da čovjek nikad ne odskliže izvan i preko toga što misli da je dobro, ali barem se nastojim vratiti natrag, u granice koje sam si sam zadao.
Promocija zbirke Lekcije iz botanike održana je u Vrbovcu, vašem rodnom mjestu. Koliko ste vezani za svoj zavičaj?
Jako. O tome svjedoči činjenica da sam rođen i živim na istom komadu zemlje, ne baš u istoj kući, ali na istom mjestu. Volim putovati, radim u Zagrebu već više od 33 godine, svakodnevno putujem da bih se vratio doma, u kraj u kojem sam ukorijenjen. Kažu da se ljudi pod stare dane vraćaju tamo gdje su rođeni, kako bi tamo gdje su proveli najranije dane bili i pokopani. Meni će u tom smislu biti lako, u velikoj sam prednosti, jer nikad iz ovog kraja, od ovih ljudi koje razumijem i koje volim, od prirode koju obožavam, nisam ni otišao.
Umjetnici se znaju povremeno isključiti iz stvarnosti da bi doprli do svojih najranjivijih dijelova. Kako se ponovo uključite, jutrom u kojem se morate pojaviti na svom radnom mjestu? Kako vas obitelj doživljava?
Nije mi to nikakav problem. Naučen sam od najranijih dana lako prelaziti granice svjetova, ponekad mi dok pišem poeziju padnu napamet i ideje vezane uz znanost, struku i nastavu, a u realnom svijetu u kojem se držim profesionalnih standarda padaju mi napamet poetske slike, ideje i stihovi. Uspio sam odavno razviti gipkoću mozga koja mi omogućuje prilagodbe raznih vrsta. Također, razvio sam disciplinu i posvećenost poslu tako da je on uvijek u prednosti pred svim mojim aktivnostima koje to trenutačno nisu. U svemu nastojim biti temeljit, posvećen i raditi s razumijevanjem i osjećajem za širi plan i veće dobro. Strastven sam čak i u radu, a čini mi se da strast unosim i u poetski dio života. Živjeti bez strasti bilo bi besmisleno, a kako su i moja profesija i poezija dio mojeg života, podjednakom strašću gajim oboje. A obitelj, obitelj je manje-više navikla na razna lica, vide me kao osobu s više različitih interesa, njima je to čini mi se sasvim normalno. Za njih sam uvijek „samo“ sin, suprug, otac, ujak…
Kažete da je svaka vaša zbirka dijete. Kolika je radost kada ona ugleda svjetlo dana? Kakve su reakcije okoline?
Svaka knjiga koju sam objavio je moje dijete i svakoj sam se jako, često i neizmjerno veselio. Radost prvog pogleda na knjigu je neizmjerna, no, istina, kao urednik možda i pedesetak knjiga drugih autora te dugogodišnji urednik časopisa razvio sam kritičnost pa u knjizi koju prvi put otvorim odmah primijetim i najmanje nedostatke i greške, kojih ima. To me onda vrati iz prvotnog prevelikog oduševljenja natrag u realnost, onemogućava mi da „odlijepim“ od stvarnosti.
Što sljedeće pripremate? Razmišljate li o pisanju proze?
Imam spremne dvije knjige poezije pod naslovima Tata kupi mi jedan mali rat te Običan dan u purgatoriju koje će nadam se biti objavljene tijekom 2024. godine. Treba još malo napora da ta dva rukopisa budu spremna za tisak, ali one su već tu. To je već puno. Za ostalo ćemo vidjeti, htio bih objaviti još jednu zbirku pjesama Josipa Buturca, pokojnog svećenika i arhivista, koje sam našao u rukopisu i dobio dopuštenje za tisak. Imam još nekih ideja i želja, ali kako se kaže jedno je htjeti, a drugo moći. Nagovaraju me mnogi na pisanje proze. Da budem iskren, moje prvo književno djelo i jest bio roman, napisao sam ga još tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, poslije sam pisao kraće pripovijetke i priče pa tek onda poeziju. Možda u nekom trenutku krenem u obrnutom smjeru, od poezije, koju sad pišem prema pričama, a onda tko zna. Ne opterećujem se time, imam još puno toga za napraviti u znanosti i struci, a znate i sami da smo kao ljudi zadani u vremenu i energiji zdravljem i okolnostima koje su izvan naše moći. Prihvaćam svaku priliku napraviti nešto u struci i književnosti sa zahvalnošću, ali ne bih htio pretjerivati s planovima i obećanjima. I narodna poslovica kaže da čovjek snuje, a Bog određuje. Nitko nema neograničeno vrijeme.
Nedavno ste bili u Južnoj Americi? Kojim povodom ste išli na tako dalek put i kakvi su dojmovi o kulturi koja je vrlo živopisna i drugačija od naše?
Bio sam ovaj put u Argentini i Urugvaju, a još prije petnaestak godina bio sam u Čileu. Zanimljiv je to dio svijeta, ali koji to nije? Povod puta je bila znanstvena konferencija na kojoj sam sudjelovao u Buenos Airesu, ali mi se tim povodom pružila prilika posjetiti i Urugvaj, zemlju koju sam odavno želio posjetiti, jer sam na poslijediplomskom studiju učio, između ostalih, i o njoj te mi se učinila pozitivnom i drugačijom od nekih drugih zemalja Latinske Amerike. Uvijek na putovanjima uočim razlike i sličnosti s našim dijelom svijeta. Kad sam bio u Santiago de Chileu, sama katedrala je drugačija od naših, a na kraju ulice u kojoj su sve trgovine modnom odjećom i obućom kao u bilo kojoj europskoj metropoli, pored tržnice, sreo sam čovjeka koji preko zebre vodi ljamu. Nadrealna scena. Ili, u Buenos Airesu imate čitav stari dio grada, tzv. prvu komunu, koja je sagrađena u kolonijalnom stilu, puna živopisnih malih restorana i kafića, uz tržnicu i trgove na kojima se prodaje i pleše tango. No, razlike su između zemalja velike, Argentina je strastvena, Urugvaj racionalan, a Čile primjerice duboko socijalno podijeljen. Svako putovanje je bogatstvo svoje vrste, bitno širenje svijeta i horizonta spoznaje, emocija i doživljaja koje čovjeka oplemenjuje pa se sasvim miran i pun dojmova možeš vratiti u Vrbovec i kositi travu na Hruškovici, rodnom mjestu moje mame.
Profesore Kopriću, zahvaljujem na razgovoru za Metaforu.
