NENAČETA VODA
Dok tragah za nenačetom vodom
Pokraj stanca na zdencu Bistrice
Spazih lice vile vodarice
Ozareno ononebnim svodom.
Iz rose rođena, u čas tonje,
Kruna joj vjenčić poljskog cvijeća;
Vrbama pojala nadzakonje,
Stopama budila pramaljeća.
„Tvoja sam raskrivena Akaša:
Poznaj pute vodiča Kabira –
U niskosti mirskih velikaša
Da samo izabrani – sam bira.
Svoje ćefine savij u turban
I sred ove nove Samarije
Sve što činiš shvati kao kurban –
Poznaj put i Marte i Marije.”
Zaboravih preostale riječi
Kad iščeze u sunčanoj zraci.
No i ova, od mliječi – liječi;
Pojas njen mi ostade u šaci.
KOŠULJA OD UROKA
Taj pogled na Sarajevo s krovova
Katkada nalik onom iz rovova:
Moj rodni grad – gdje sam drugi put rođen
Jer sam od sedam Iblisa uhođen;
Tu upoznah čar versajskih fontana
Što pale se tek kad prolazi Žana,
Zasvođenost carskih oranžerija,
Pozorje grofovskih menažerija,
Večeri za čitanje pod dekom
Ili raspre s dežurnim melekom
O granici mutnoj kao Obra
Znanja dobra i činjenja dobra.
Pod strehom, s pješacima, pokislima
Mislio sam svačijim mislima,
I onog sluge s dušom gospodara
I onih živih, a i životara.
Za sve kasnih četiri ljeta rata,
Nedočitan osta „Mahabharata” –
Kasnih na sve svoje rođendane
Jer moždane mi sitno narendane
Dok listah spise paralipomene
Da razbude onog starog mene,
Stranice složene ko špil karata
Otpirahu prozore, ne i vrata;
I poznah sve mudrine kao Zosim
Ali bijah nejak da ih nosim.
Subotnje derneke čak i srijedom
Držah neizostavnim obredom,
Njegovah svoju slabost na toj trasi
Ko domaćica ruže na terasi;
Čaj za čajem, u kafeu Karabit
Čekah da naiđe Džesika Rabit.
Storije su edenskog progonstva
Samopoklonstva i Božijeg Onstva.
Tek na sedždi, okrenut put istoka
“Tok svijesti” pojmi da je pritoka
Kad tren postane osovina točka
I na koncu svakog svitka točka.
Prolazim kraj praznih klupa u parku,
Pratim papirnatu Nuhovu arku;
Čujem zvuk neke hip hop zavrzlame –
Znani ritam mlaćenja prazne slame;
Da se oduprem porivima niskim
Pozdravljam svakog, ne divanim ni s kim.
Taj svijet što zarađuje za život
Plus krediti za zagrobni ćivot –
Kako vele postmoderni marksisti:
Demokratija živi od zavisti.
U lišću zasvjetluca Adonaj
I moja bivša draga ima onaj
Zaneseni pogled adskog bjegunca
Ko da vazda gleda zalazak sunca.
Kraća olovka meleka čuvara
Što zašiljena je kao munara,
U stihozbirci između dva lista
Svela djetelina s četiri lista
Uz poučak filma Daglasa Sirka
Da nesretna je ljubav poput širka;
Misli iz te cerebrotonske faze
Tijesne, već odavno nisu taze.
Napustih sve da sve dobijem snova
S tom potkom što ne zna da je osnova…
Ulicu ne prelazim preko zebre –
po ćudi spadam u buntovne sebre,
Mada ne pratim trendove mondene
Ne bunim se kad oni prate mene,
I što sam više lirik nekropola
I ovaj grad je više metropola –
Moj muzej mladosti na otvorenom,
Mapa zabluda pod sivom mrenom.
Da mi je da zamračim prozore
Da danima ostanem u krevetu,
Da isključim sve skupštinske govore
Tu poletnu simfoniju devetu,
Sve mobitele i sve instagrame
Te da dušu odmjerim na grame,
Da se prisjetim i sve zaboravim
(Uz adio poslovima ćoravim),
Da natenane pretkam svoje pretke
Dok uneretke pretačem u retke.
Jednom ću se osvetiti svijetu
Ko kam što se opire dlijetu
Za sve tvoje kostobolje, mama,
Bez i mrve srama i bez blama,
Za pretka kog ubiše sred džamije
Pristaše Jezida i Muavije;
Jednom ću se iskaliti pađen
Za sve što bjeh nakrivo nasađen.
Jednom ću se osvetiti svijetu
Možda u nekom sonetnom pamfletu –
Da mi bude košulja od uroka
Dok tamburam od sroka do sroka.
RASKOVNIK
Pod Vitor gorom gdje čuje se zarana
Tih umilni pjev vila zagorkinja,
Na raspuću javi mi se Morana
Pod plaštom, prerušena ko prosjakinja:
„Trideset godina bio si zastrt
I evo tek sad stičeš punoljetstvo;
Umrije za sebe, pa raskovnik za smrt
Sad primi od suđaja u nasljedstvo.
Među ruinama Trojanovog grada
Za sve što se bilo i što se ljubilo
Sebi si sam i kazna i nagrada.
Što se pogubilo – kuca kao bilo.”
Tako mi zboraše gospa Morana
U crnom plaštu, blijeda i zborana.
