Bilo je oko osam sati i s radio prijamnika marke Philips začula se Ramazzottijeva Amica donna mia. Gutljaj cappuccina i prizor Italije, zemlje kontrasta sjevera i juga, postaje toliko stvaran da ga ne može narušiti ništa, osim činjenice da se sve (ipak) događa tek u nekoliko kvadrata unajmljene studentske sobe naselja koje, iako stotinama kilometara daleko od Italije, zbog čestih poplava, od milja, pomalo posprdno, nazivaju Venecija. Kišno je jutro, pa ipak, možda baš danas počinješ vjerovati da je moguće; Odjenuti kaput mašte i poći ravno niz ulicu, dolje gdje drvored starih platana tvori bajkoviti niz prirodne ljepote.
Ono što vidiš osmijeh je i ponos na licu starije gospođe koja se doima kao svojevrsna personifikacija ove zemlje, jer joj nalikuje, dok zaustavljena strpljivo čeka sunce u predvorju stare vile „Europa“. Njena priča počinje večeras u noćnom autobusu kojim odlazi. Ta velika limena zvijer, zaglušujuća buka snažnog autobusnog motora, silueta iščezla u mraku zavojite ceste, koja miriše na samoću, odvodi je daleko od grada. Slika vjetrenjače protiv koje se uzaludno boriti. Crvena svijetla kočnice, na odlasku više ne svijetle. Poniru u noći, kao što ponire rijeka u kraškome polju.
Gase se, kao što se gase ljetni požari. Polako.
Jedino kratke riječi umiju dočarati osjećaj praznine zbog činjenice da, kada sljedeći put pogledaš prema ulici, vjerojatno nećeš vidjeti ništa što bi ti misli, makar na kratko, usmjerilo mašti.
Kiša nas tjera da, u silueti aviona, koji slijeće na pistu dalekoga grada, iznova, po tko zna koji put, vidim Fontanu di Trevi. Veličanstveni spomenik, kao i trenutak dok, u lokvi vode, sjaji odraz lijepog. Stati, na trenutak, zaustaviti vrijeme, spoznajući kako sam, već te večeri, po povratku kući, uz svijetlo noćne lampe, budan sanjao čitajući Montaleove stihove.
Malo ubavo seoce. Pamtim ga otkad znam za sebe. Selo i ovi hladni stoljetni zidovi, na kojima sjedim, u izmaglici proljetnog jutra, čekajući sunce. Ove riječi svojevrstan su homagge svoj toj sirovoj ljepoti, tom ukrasu koji, poput bisera, sjaje u očima mlade djevojke, neodoljivo podsjećajući na selo naših djedova i baka.
Te oči što rađaju sreću, sretniku koji ih gleda. Naizgled pospane, dišu radošću trenutka koji žive, nadajući se vedrini svog, još uvijek, mladog, života.
Kao i rijeka u onom polju, riječi poniru izvirući kilometrima daleko, u nekom novom danu, u knjizi koja tek treba biti ukoričena. Napisana je davno, godinama unazad i dojam, kako je, sve ovo vrijeme, čekala izlazak iz pera.
Daleko od pećine, iz koje su otišli, prije nego li su došli ovamo u potrazi za koricom kruha, a opet dovoljno blizu Autostrada del sole i ovog sunca koje neumorno prži.
Zvuči kao moderna priča o Romulu i Remu koje, na brežuljcima neke rimske pustopoljine, odgaja vučica hraneći ih tek kako bi preživjeli tempo užurbanoga života. Stari kruh suši se sporije no inače, obzirom da, vremenom, vjetar gladi postaje neminovnost koja se, samo nekoliko godina unazad, nije mogla niti zamisliti. Njih dva, Romul i Rem. Davno su došli ovamo, ušavši u toplinu prve pekare, konačili ponad peći u kojima se pekao, još uvijek, svježi kruh. Miris peciva opijala ih je poput vina koje, noć prije, popiše u čast sretnog dolaska. Iz daljine, iste iz koje dolaze svi putnici gladni svježega kruha. U blizini stare kućice bijaše parkiran stari FIAT kamionet na prikolici kojeg se nalazila malena grill kuhinja, slična onima iz američkih filmova koji, s uspjehom, propagiraju kulturu fast fooda. Ipak, kamionet nije bio američki i prije nego li je parkiran onamo, vjerojatno je vozio uskim cestama južne Italije. Voljeti Italiju, znači upoznati je, a vozeći se u tom starom kamionetu vremena bi bilo, sasvim dovoljno, možda i previše, obzirom da je već bio dobrano nagrižen, zubom, tog istog, vremena.
Doba kada je talijanska čizma gazila pustoš pustinje je iza nas. Ali tko smo mi? Nazvati nas Talijanima, nakon što smo ovdje turistički proveli svega nekoliko dana?! Ah ne, prije da smo samo ljubitelji književnosti Umberta Eca.
Pisaća pera oštre se kamenom iz pustinje naših želja, a želja za pripadnošću, piscima nije važnija od čitanosti knjiga koje pišu. No, zadržimo se na pustinji naših želja i nezasitnosti za tek pečenim kruhom. Miris kruha pandan je toplini doma, a dom ti nije etiopska pustoš. Nastaviš li dalje, shvatit ćeš svu iluzornost težnje za pripadnošću, nasuprot želje za toplim kruhom s ognjišta. Shvatit ćeš možda, da to što te tjera u pustoš svijeta nisu mirisi, knjige koje voliš, već boje kojima pripadaš. U pustinji nema mirisa, tek smrad užeglih tjelesa i vonj znoja afričkog roblja, tvoje braće koju jarme kao stoku. U pustinji gdje sva pojila vode presahnu, valjda iščezne i razum. Kažem valjda, jer nikada nisam bio u nekoj pustinji, osim ove duhovne u koju ponirem kao brod. Zveket boce dok udara o stjenku broda i šampanjac što ga žedno more pije slaveći beskraj pustoši modrih pučina na koje bivaš otisnut. Baš kao i kad, dugo u noć čitaš Montaleovu poeziju, novi krajevi, jesenji pejzaži ređaju se tada u slici prašnjavih albuma.
Ipak, ne jenjava želja da se, jedne nedjelje, opet tiho pomoliš u crkvi svetog Nikole.
Za sretan put, za drage ljude, da ih, na putu života, dobri Bog voli i čuva.
