1.
Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom.
„Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona.
Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu.
„Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile.
„Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese.
U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio.
Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.
2.
Mama, sretan ti Dan žena.
Nisi postala doktorica, inžinjerka, predsjednica, bacačica koplja, odvjetnica ili znanstvenica. Nisi preletjela Atlantik, natjecala se za premijerku, otkrila novi kemijski element. Nisi čak ni zaposlena dočekala mirovinu.
Željela si postati teta u vrtiću. Imala si dvadeset i jednu godinu kada je počeo rat i kada si mene rodila. Nosila si preširoke majice i traperice ravnoga kroja. Imala si puno biljki, stan je izgledao poput džungle. Vjerojatno se zbog toga sada smiješ izgledu mojih polica i beskonačnoj potrazi za onim još jednim, posljednjim cvijetom. Na prvoj polici ormara u kupatilu nalazio se tvoj parfem, Ninna ricci, roza bočica sa zlatnim rezbarijama i malena kutijica sa kremom koju su ti spremali u ljekarni. Ja i dalje tražim nešto što će mirisati upola tako lijepo. Brinula si se o nama, o mojoj prabaki i mojoj baki. Sendviče za školu si motala prvo u papirnatu maramicu, a potom u prozirnu foliju. Ja sam željela da to bude aluminijska, jer su tako imali svi, no nisam te htjela povrijediti. Navečer bi legla s nama u krevet i kada bi bila uvjerena da smo svi zaspali iskradala se tiho iz naših postelja. Nedavno sam ti priznala da ja tada nisam spavala, škiljila bih tužno za tvojim koracima i razmišljala o tajnom životu koji vodiš kada mi svi zaspemo. Jednom si mi rekla da često sanjaš isti san, da moraš ići u školu i da nemaš odjeće na sebi. Voljela sam te tada više nego ikada, tebe tako plahu i nenametljivu. Kada si po tko zna koji put ostala bez posla počela si nizati krunice za prodaju u Međugorju. Beskonačni sati sjedenja i kukičanja, nabadanja probušenih kamenčića na tanku dlaku. Pitala sam te želiš li kavu, a ti si rekla da ju možeš napraviti i sama, da valjda znaš uraditi barem nešto. Nikada ti nisam rekla, a htjela sam, da znaš sve i da sve radiš bolje od svih drugih.
Mama, sretan ti Dan žena.
Nikada ti nisam rekla, a htjela sam, da sve ono što nisi postala ne stane ni u petu svemu onome što si postala. Zajedno sa svim ostalim bezimenim i neznanim heroinama, koje su mijenjale živote dajući sebe, sasvim tiho, sasvim nježno, kao poljubac spušten na usnule dječje oči.
3.
Ljubo ti je ime.
Ponekad noću sanjam tvoje lice, izmučeno i izgrebano, očiju iznemoglih i lutajućih, kako bespomoćno gleda u mene kroz prozorčić samice u psihijatrijskoj bolnici gdje sam te posjetila. Rekao si tada kako nikoga nemaš, a ja ne znam što više boli – te tvoje riječi ili saznanje da si nekada imao.
S majkom Zagom si bio glavni u poslijeratnim zlatnim godinama, Arizona, prava turska roba, po petnaest stolova u isto vrijeme, pun ko šibica. Frcalo je sve od tvojih šala, britkih i pronicljivih, vrtio si dame Sarajeva oko maloga prsta, doma poveo neku koju si tu večer u kafiću upoznao, našao si i kuma. Jedva su joj sutradan objasnili da od toga ništa, da te se okani, da popije jednu i preboli. Pucala su srca kao što pucaju zrna šipka netom ubranoga, u kasnu jesen, na svitanju života i vremena. Imao si psa, njemačkoga ovčara, kažu da je bio najljepši na svijetu. Zvao si ga Astor i vodio sa sobom subotom na izvor Bosne, na šarenilo i teferič, na razapeta šatorska krila i stolove postavljene ukrug, gitaru i roštilj, plastične posude sa smokvama i suhim kolačima, na pjesmu i bezbrižnost. Uskočio si bez razmišljanja u taj vlak koji je naišao, nosila te mladost, novac i euforija novoga početka, nisi se bojao ni opirao. Iz stvarnosti te prenula smrt majke, čupali su te i vadili, govorili, mlatili, objašnjavali. A ti si obećavao pokorno i ustrajno, te sutradan opet trošio novac na heroin. Kada si sve potrošio, nastavio si s onim kojega nisi ni imao. Nestajao si dugo i bolno, zatirući tragove od sramote i straha, skupljao šake i smišljao kuda dalje, bježao od pruženih ruku i aveti prošloga života, uvjeravao se da to više i ne zaslužuješ, uvlačio se u ljušturu koju si pažljivo zidao i gradio, skrivao se od prijatelja i od samoga sebe. Tražio si odgovore, no prosipali su ti se kroz prste kao šareni klikeri, čuo si njihove udarce po podu i stopalima, pokušavao ih skupiti i zaustaviti, a oni se samo kotrljaju sve dalje i dalje.
Ponekad se pitam jesam li te izmislila, donosila ti hranu i šarenu odjeću, slušala tvoja naklapanja i sanjarenja, gledala cijeli jedan svijet zarobljen u MB dvolitri koju si nosio sa sobom uvijek i svugdje, krišom ti davala cigaretu kada god si žicao, birala sapun koji najljepše miriše i pružala ti ruku na odlasku, nestajući u tvome izgubljenom pogledu i zahvalnosti? Jesam li te zaista znala, jesi li me zvao na ulici i trčao za mnom kao da mi prenosiš državnu tajnu, laktareći se i grabeći te trenutke lucidnosti kao prezrelo grožđe što se spušta do zemlje, preteško i puno osa? Uvijek si prepoznao kada bi nosila Gabrielu Sabattini, je li tako mirisala majka Zaga, je li ta roza bočica stajala u tvome domu, u tvojoj prošlosti, u tvojim mislima? Jesam li ti pomogla ikada, ikako?
Oprosti mi, Ljubo, što te nisam uspjela spasiti.
Pokopan si na Gradskome groblju Sutina, tri reda iza groba moga djeda. Spomenik ti je izradio Zoka iz Coco-loca. Na humku koji krije tvoje tijelo već je iznikla trava. Prkosan kakav jesi, pronašao si način da te bude i nakon svega. Na kraju grada, na kraju groblja, na kraju vremena počivaš Ti, zajedno sa svim mojim idealima, zajedno sa svima poniženima i obespravljenima, sa svima od kojih su okrenuli glavu, sa svima kojih se srame, sa svima čije je srce bilo veće od razuma, sa svima prevarenima i iznevjerenima, sa svim bolima i patnjama ovoga svijeta, sa svim križevima nepravedno pribijenima, sa svim progutanim suzama, sa svim bezimenim, neznanim herojima koji hodaju po rubu društva, stvarnosti i sjećanja.
„Kako se zvao taj tvoj prijatelj, mama?“, upitao me sin dok smo spuštali jednu bijelu ružu na vječno mladu travu.
„Ljubo.“, rekoh mu, milujući oguljeni drveni križ.
„Ljubo, kao ljubav.“, zaključio je.
Zatvorila sam oči i vidjela te kako plešeš na nebu, u najšarenijoj odjeći, sretan i smiren, dok se anđeli oko tebe previjaju od smijeha.
** Ljubomir Bogdanović bio je mostarski beskućnik. Tragično je preminuo 4.11.2015. skočivši s Staklene banke, građevine čiji je simbol bio i koja bez njega više nikada nije bila ista.
