U petak, 25.11. 2022. s početkom u 19.00 u Galeriji Bačva Doma HDLU / Meštrovićev paviljon održat će se promocija grafičke mape akademika Zlatka Kesera ”ZAIGRAN”. Grafička mapa u tehnici linoreza nastala je u izdavaštvu Galerije Canvas.
Zlatku Keseru, prekaljenom tvorcu slika, grafički medij oduvijek je bio više od mogućnosti za pukim umnožavanjem predloška. Transpozicija poetike u drugi medij prilika je za uviđanje vrijednosti, ali i za odbacivanje viškova, koji nužno prate svaki stvaralački rad, opterećujući ga u većoj ili manjoj mjeri, pa makar i tek neznatnoj. Grafički medij u tom smislu traži discipliniranost postupanja, koja zgusnuti likovni jezik slikarstva prevodi u protokol razina i faza, nanovo sklapajući oblik pomoću vlastitih materijala i alata. I premda svaki medij pruža otpor, stvarajući svoju vrstu šumova, u toj transpoziciji slike u otisak ipak se zbiva „pročišćenje“ koje govori i o jednome i o drugome – i o slikarstvu i o grafici, ili točnije, o razmjeni koja se između njih zbiva.
Pretpostavka je, dakle, da je za ovaj grafički ciklus pamćenje minuloga slikarskog rada važno. Uostalom, upravo grafika živi od pamćenja jer je otisak po definiciji upućen na ono što mu prethodi – na matricu, na skicu, na mentalnu sliku tj. disegno interno, na cjelokupni događaj nastanka slike u konceptualnim i izvedbenim aspektima, koji u finalnom otisku, naravno, treba biti čitljiv. I zbog toga je legitimno uspoređivati.
Što se, za početak, zbiva s procesualnom kvalitetom Keserova slikanja? Premda je skica gotov, završen čin, za pretvorbu u grafički otisak kompoziciju valja iznova rastaviti i sastaviti. Bez obzira na način kojim se ta transpozicija rješava, uvijek se radi o kombinaciji više matrica i više prolaza, koji će u konačnici rezultirati otisnutom slikom. Ono što je nastajalo putem slojevitog slikanja i preslikavanja, sada se, dakle, rekreira kroz elemente i faze, i taj prosede mora biti takav da ga je, bar teoretski, moguće ponoviti. Te nove okolnosti izvedbe u Keserove fantazmagorične prizore unose vrlinu reda; dok na platnima slične kompozicije bivaju konačnim ishodom dugotrajnog slikarskoga procesa, uvijek gonjenog nemirom, na grafičkim listovima one su plod kombinatorike i racionalnog postupanja. A poetički postupak nužno stvara konotacije; pa iako se Keserova imagologija nikada neće osjećati kao razumski utemeljena, prevođenje slikanih kompozicija na ekonomični jezik grafičkog otiska ističe odlučujuću razliku između kaosa i smisla, razliku koja je uvijek prisutna kao conditio sine qua non umjetnosti.
Grafička tehnika linoreza, nadalje, podržava Keserovo slikarsko načelo ne-miješanja boja. (Ova podrška nije automatska jer je linorezom moguće postići i drugačije efekte.) Mogućnost realizacije većih obojenih površina, ravnomjerne kolorističke zasićenosti i oštrih, preciznih rubova naglašava svojstva Keserovih slikarskih serija unatrag posljednjih par godina. U grafičkoj izvedbi, ta koncepcija slike zadobiva i stanoviti plakatni, demonstrativni karakter, kojeg u slikarstvu, razumljivo, nema. Više no li što je to ikada moguće ostvariti na platnu, boje su, dakle, jasno odijeljene jedna od druge; svakoj pripada njen oblik, svaka ima svoju ulogu u ukupnoj kompoziciji, što ističe samostalnu, autonomnu simboličku kvalitetu pojedinog tona. Takva izričitost, opet, podvlači uvijek prisutnu slikarevu težnju: da izbjegne svako opisivanje, da stvori autonomni znak koji se jasno i gromko utiskuje u vizualno pamćenje.
U tom kolorističkom kontekstu posebno pak mjesto pripada bjelini. Za razliku od slike, gdje ona podrazumijeva nanašanje slojeva bijele boje kako bi se postigla željena konzistencija i karakter, u grafičkom otisku bjelina pripada papiru; za razliku od slike gdje je bjelina sadržaj, u grafičkom otisku ona je izostanak i praznina. I ta, naizgled sporedna okolnost predstavlja čimbenik u semiozi, procesu stvaranja značenja. Izolirane likove i crte sada ne povezuje ni tvar, ni trag ruke, niti kakav drugi znak prisustva; u zrakopraznom prostoru papira kao da ih na okupu drži neka nevidljiva volja; kao da je kompozicija tek trenutak zastoja u stalnom nadmetanju centripetalnih i centrifugalnih sila, koje privlače i odbijaju šarene molekule prizora. Zbog takvog značenja bjeline i rubovi imaju drugačiju funkciju; rub je definitivan i neporeciv, on je granica između onoga što je ostalo i onoga čega nije ni bilo, preko njega se propada u neodređeni prostor, prostor koji nije obilježen akcijom. (Moglo bi se reći da zbog svega navedenoga kompozicije pomalo podsjećaju na kaleidoskop, staklena zrnca koja se pojavljuju niotkuda i jednako tako nestaju.)
Napokon, valja nešto reći o ikonografiji i nekako je protumačiti. U Keserovu slikarstvu prisutna je već duže vrijeme, a podrijetlo ima u mnogim ranijim fazama i ciklusima (o tome su pisali mnogi). Makro-oblik nedvosmisleno denotira ljudsku glavu, premda njegova anatomija više nije nego li jest organska – uz oko ili oku sličan oblik koji se pojavljuje tu i tamo, gdjekoju liniju profila ili busen crta na mjestu kose, „glave“ većinom čine apstraktna geometrijska tijela, neodređene krivulje, visuljci i nazubljeni elementi. Redovit dodatak makro-obliku glave jest neki izduljeni linijski oblik koji označava ekstremitet, obično ruku. Osim makro-elemenata, kompozicije čine i drugi, manji likovi i krivulje, koji s ovima stoje u metaforičkoj, ali ne i u zbiljskoj vezi. Kao što je već spomenuto, svaki element ovih kompozicija ima svoju vlastitu, lokalnu boju, pa je i boja čimbenik koja čestice kompozicije više razdvaja nego li spaja. Izuzetak je crna boja, odnosno ne-boja; nasuprot bjelini podloge koja rasplinjuje, nazočnost crne boje okuplja, donekle povezuje sveopće šarenilo.
Glavata tvorba sasvim je očita metafora, točnije sinegdoha – ljudskog lika, odnosno ljudskog stanja općenito. Keserov homunkul je gotovo potpuno cerebralan, minimalno karnalan; tijelo mu treba za pokret, eventualno komunikaciju; da čovječuljak spava ili jede, teško je zamisliti. Glava mu puca od misli i ideja; one su njegovo jedino okruženje, s njima se sudara i od njih razilazi, s njima svađa i miri. Ta mentalna energija zamjenjuje i krvotok, ona je egzistencijalni pogon bez kojega se ne može. Keserov homo clausus, čovjek zatvoren u svome mentalnom i duševnom prostoru, vedro prkosi društvenoj klimi; u osnovi zabavljen sam sa sobom, nema potrebu pripadati, sviđati se, informirati se, prilagođavati, kupovati i brbljati. S drugima komunicira posredno, stvarajući figurativni, pjesnički likovni jezik, kladeći se da će taj biti razumljiv, jer drugog izbora nema, čak i kada vrijeme bude drugo i vrijednosti nove. Takvo je, zapravo, oduvijek već tu; pa je Keserova dosljednost svome solipsizmu, zapravo trajno stanje i uvjet stvaralaštva, do daljnjega.
