– Previše radiš dijete moje – slušam umirujući majčin glas dok gledam tmaste crne oblake kako se približavaju – trebaš se više posvetiti sebi.
– Sebi? Pa ja i jesam jedina osoba na svijetu kojoj se posvećujem. Za ostale baš i nemam vremena.
– To ti i govorim. Posvećujući se drugima, posvećujemo se i sebi. Posao ne smije biti na prvom mjestu u čovjekovom životu!
– Pa i nije mama, nije na prvom mjestu. Ali nema nikoga tko bi se htio smjestiti na ona prazna mjesta ispred posla! Nema nikoga tko želi da mu se ja posvećujem – negodujem kao i uvijek.
– A kako će doć tamo ako ti nikome ne daš da se probije na ta mjesta? – pitanje po ne znam više koji put postavljeno.
(Kao da ga ja sebi ne postavljam svaku večer prije spavanja i ujutro, tik nakon buđenja.)
– Možda sam tu na oca! Genetski zapis, jabuka i stablo… – znam da ne smijem to govoriti, ali opet i ponovo to radim.
– Tvoj otac je imao potpuno različito djetinjstvo od vas, morao raditi u sasvim drugim uvjetima, plaćati za ono što su drugi ostali dužni… nemoj se ni pokušati uspoređivati s njim! – majčin glas više nije umirujući, sad već prelazi u ljutinu.
– Da, da, njegovo božanstvo pater familias! On je nepogrešiv! Ali on je tu gdje je, a ti si tu gdje jesi. I to je velika razlika! Nije li? – povisujem ton.
(Majčin glas se više ne čuje.)
– Kiša će svaki čas – govorim tiše nadajući se još pokojoj riječi – moram poć…
(Ništa. Muk. K’o u grobu, rekli bi. Majčin glas je još jednom utihnuo.)
Stavljam buket poljskog cvijeća koje je najviše voljela, tamo gore kod jednostavnog nadgrobnog spomenika, uzglavlja možda. I polako krećem.
Tko zna kakav bi razgovor vodili da je živa? (Možda ipak ne ovakav.)
Vraćam se žurno prema kući. Samo što nije pljusnulo. Ulazim dok prve kapi kiše, krupne poput oraha, počinju lupati po staklima i limenim olucima.
Vonj ustajalosti. To se prvo osjeti pri ulasku. Otac je vjerojatno sva tri dana od moje najave dolaska provjetravao kuću ali ono što se mjesecima prije dunstalo ne može se u tri dana izgubiti.
I štednjak… trudio se očistiti ga. No, kad nakon dva mjeseca taloženja masnoća, zagorijevanja jela i slično pokušaš to očistiti u pola sata… a-a, ne ide. Ne moram ni zaviriti dublje ispod kreveta i starih ormara.
Stari ormari… nekad se iz njih širio miris lavande i ružmarina po cijeloj kući. Sad se širi miris vlage užegle u tkanini starih kaputa i haljina i ostale odjeće koju nikada više nitko neće nositi. Sve bi to trebalo izvaditi, izvjetriti, očistiti i složiti pa dati siromašnima… ali samo preko njega mrtvog.
Ne želi se maknuti iz te kuće, od tih stvari, od tog groba za živog čovjeka.
On, kojeg nekada tjednima nije bilo kod kuće, koji je i ono malo vremena kad bi dolazio kući proveo uglavnom s prijateljima slaveći neke samo njemu znane prigode. On, kojeg nije bilo onda kad su djeca na podu kuhinje našli majku kako leži nepomična i uzalud je pokušavala probuditi.
On, koji nije stigao ni na pogreb majke vlastite djece, kako ju je volio zvati. Jer se jednostavno nije moglo doći tako brzo. Nitko ga nije krivio što nije stigao. Njega, koji se kasnije stalno ispričavao kao da ima razlog. Kao da njegovo kašnjenje nije bilo slučajno. Nitko ga nije krivio što nije znao da mu je žena dugo bila smrtno bolesna. Kako bi ga i krivili kad nitko, ama baš nitko, nije ni znao.
Zahvaljujući radu u mjesnoj ljekarni, lako je dolazila do lijekova protiv bolova i njima uspijevala prikrivati svoju bol.
Koliko je patila? Ne znam. Možda da isprobam jednog dana?
Izdržavala je dok joj srce nije otkazalo. Tako su nama troje, zbunjenima i uplašenima, još nesvjesnima stvarnosti, objašnjavali lokalni liječnik i naša baka i djed, očevi roditelji. On nije morao ništa objašnjavati jer ga nije bilo. Ali nitko ga nije krivio za to. Niti ga danas nitko ne krivi. Nitko do njega samoga…
(Krivim li ga i ja, malko, malkice, povelkice, ipak?)
– Ideš li sa mnom, tata? – pitam nakon tri dana druženja u šutnji i pospremanju kuće.
– Kuda? U onu ludnicu u kojoj živiš, u onaj pakao? – pita razdražljivo – nisam lud!
– Pa to je ona ludnica u koju si ti svojedobno odlazio, sjećaš se?- ne izdržavam – samo za razliku od tebe ja ne ostavljam obitelj! – sad ja razdražljivo pretjerujem.
– Aaa daaaa! Tako je! Ja nisam obitelj. Ja sam zlo kojem bolje ne biti u blizini!
– Tata! Ideš li sa mnom? – vičem, prekidajući ga, samo da ne moram ponovo slušati napadaj samooptužbi – Ne želim te ostavljati samog ovdje, ali moram negdje raditi a to je trenutno tamo…
(Svaki puta dok govorim ove riječi, u sebi se nadam da će odbiti. Pa što će on tamo? Ovdje mu je sve! A on ionako nikada nije zvao nas da dođemo tamo gdje je radio. I sad se opet sve ponavlja. Samo su uloge drugačije podijeljene. Pa što će sa mnom i ja s njim? Nadam se da će…)
– Nikud ja ne idem odavde! – završava još jednom još jedan naš razgovor.
Kao po stoti put odigrana drama na prašnjavim daskama mjesnog društvenog doma.
Bez aplauza, bez bisa. Odigrana jer se odigrati mora.
Vozim kroz mrak. Povratak. Povratak kuda? Kući? Domu? K tebi?
(Zamišljam kako ti prstima prelazim po koži dok spavaš i kako se ona naježuri pod njima kao naj-naj-najfinija i najmekša gratakaža. Nesvjesno, osjetljivo, odgovara na podražaj mojih prstiju. Prelazim preko golih leđa, uzduž kralježnice… polako, polako… nježno, nježno, da te ne probudim. Djeluješ tako milo i opušteno dok spavaš tako napola pokriven. Polako rukom zalazim pod pokrivač, na obline stražnjice, trbuh. Skidam se i oprezno liježem uz tebe. Meškoljiš se…)
Bilo bi mi drago da si tu, sada, sa mnom, tu, u autu. Sada! I da zajedno odjurimo u noć!
Ti i ja. Samo ti i ja! Ali da… To zadovoljstvo, ta privilegija, oni su samo moji… tebe nema ovdje, kraj mene. Već dugo.
Čekala sam da budemo blizu, ne samo duhovno i mentalno, već i tjelesno. Tvoje tijelo uz moje tijelo, ta toplina i sigurnost. Međutim, ti si imao druge zamisli. Tebi je trebala sigurnost daljine. Pa si ušao u projekte koji su bili važni “za nas oboje”. O kako sam se veselila tvojim projektima! Tvoja kreativnost bez granica morala je izaći iz tebe jer si samo tako mogao biti cjelovit i moj.
Ali, da…
Nešto u meni je počelo rovariti, kopati, podrivati našu savršenu vezu. Zašto to nismo mogli raditi zajedno ovdje gdje sam ja, gdje su mogućnosti veće? Ja nisam mogla k tebi, moje mi veze s onima koji me još uvijek trebaju to nisu dopuštale, no ti si to znao od početka! I počela sam bivati nesigurna. Kako ćemo tako dalje. Ja tebi ne mogu dati svu sebe, kako ćeš ti s tim? Samo ću te kočiti u tvojim napredovanjima. I ludila sam, totalno se raspadala.
No ti si tada bio jak za oboje i znao si me uzdići natrag na našu razinu. Voljela sam te. I još te uvijek volim zbog toga. Ali zlo nepovjerenja je ostalo začahureno i čekalo najbolju moguću priliku.
I ona je došla kada smo oboje pali u komu zbog okolnosti u kojima smo se našli. Tko sada koga da iz tog živog blata izvlači kada zajedno tonemo. Vikala sam ti ustiju punih tog blata – Pomozi mi! Ali tvoje su uši bile pune istog tog blata i nisi čuo.
Gdje si bio kad sam bila zla / Gdje si bio kad sam bila luda? – kako bi to lijepo rekla draga nam Vesna Krmpotić.
A gdje sam ja bila kada si ti nestajao u boli? U svojem blatu u koje sam sama zagazila. To je bilo samoubojstvo i ubojstvo istovremeno. No što je tu je. Sad smo gotovi. I to ne bi trebao biti kraj svijeta. Putovi su široki i pred nama, svakom njegov.
Osjetiš li ti ikad mene pored sebe, u mraku, prije svjetla?
