Upisivati svoje istine. Rezbariti. To dolazi iznutra ali se možeš naći u čudnom položaju poput ptice što maloprije sletje na okomitu ravan uz rub zgrade, meni neobično, hvatajući se stopalima samo uz grubo pjeskarenu fasadu i kljucajući, kucajući udarajući kljunom u zid.
Prazno je odjekivalo, šuplje, kao da susjed sam svoj majstor, u nedjeljno popodne ili drugi dan blagdana nakon što se prvog obilno prejedalo i zalilo i prežvakalo do sitosti uvijek ponavljane teme, nešto čekićem pokiva oko kuće a što ti ne privuče pozornost odmah iako čuješ već tek kad i potraje pa se okreneš za zvukom razgledajući od čega dolazi… U prvi mah još ne gledajući, činilo mi se kao da netko neočekivan s praga vrata što vode na balkon gdje sjedim, ne opazivši ga, kuca da bi mi privukao pozornost i obavijestio o svom dolasku… Ptica je snažno lupala kljunom a onda uz somotast šum naglog zgrtanja krila pod sobom u naporu da bi se odrazila od zida, odletjela.
