Popis darova
mislim
da ljudi čak i znaju
kako uzastopno promašuju darovima
i kad bi samo mogli
očistiti zarastao u korov sluh
i darovati prazno mjesto
u kom se može
jednom
možda
roditi naš san:
donijeti to mjesto
punih ruku
a ne zabadajući
u nj znatiželjan
nos ni zastavice
komentara;
pometen prag
s kojeg vodi put
od tvoje do moje
kuće;
zbrisane
sve naše identitete
velikodušjem zaborava.
Blagdanska kuća
bol je kuća koja ostaje iza mene
u jednoj od scenografija kazališta kom su se glumci
na brzinu spakirali i digli platna
i baldahine na kola;
prepoznajem to po kotačkim ulegnućima
na kamenim kockama popločenja ulice
(koja se uspinje prema jednom od središta svijeta).
i sad, ta kuća boli možda je bila
a možda kao da
‒ nije ‒
potkupljuju misli
a svijet
umiven i preodjeven za casual-svečanost
smiješi se, sa mnom pod rukom
dok koračamo dugačkom stazom saga
u nepoznatu
svijetlu dvoranu
kao u svoje
i sagnuvši se otiskujemo oboje
dlan
u zvijezdu na žitkoj građi
ali drugim
priznajem (dodirujem nadlanicom)
njemu nevidljivu beskrajnu užad visećeg
mosta s krletkom boli
ovješenom nad rijekom
kao krletkom krivaca na nekom srednjovjekovnom
dijeljenju
pravde
kao dalekom olujom
samo osjetljivom uhu čujnom (pa i tad jedva)
kroz glazbu oko kamina otvorene vatre
u bijeloj sobi s knjigama
kao zaboravljenom
rođakinjom
prešutno, ali složno, izbrisanom iz zajedničkog
općenja
za stolovima svih svetaka i rođendana u kalendaru
Zov
Jučer sam
razgovarala o precima koji su, uzastopno,
u ratu, gubili
sve što su stekli, preko noći i
paradoksalno, ne sustižući
promjenu valute;
i srce mi se otvorilo potresnim aluvijalnim
kišama sućuti.
Jutros sam doktoru pričala kako možda gubim
razum, jer ne osjećam prema najbližima
i svako kom nisam važna
postaje oslobođeno mjesto
i jedna briga
manje.
Danas sam nosila pregršt
u papirnatoj vrećici darova
za ljude koje ću posjetiti na blagdanskom
putovanju, no svi su
izgledali blijedo u mislima
kao kazalište od papira
naspram mrtvih, koji zvučno i postojano obitavaju u nama
jedini dovršeni ljudi.
Sinoć sam pisala daljoj kolegici
kojoj je mama umrla, kao da upravo
u tom području znam
najviše; smrt je slijev koji magnetno zove
moju misao-rijeku i razumijevanje
natrag.
Tvoreći od mene
jednako prebrazdan dan, kao današnji
izišao najednom
iz sivosedefna plašta i zablistao
punim životom.
obitelj
Zapravo i mora biti jedino veća od nas
ta tema započeta eonima
prije našeg rođenja.
i o njoj pisati je jednako nemoć
kao pisati svemir ili počelo
koje o nama ne ovisi
a ipak
nosimo njegov žig
spaljeni tu i tamo
kao najbolja grla u koralu postojanja
tako dugo sam odbijala
vjerovati u genetiku
tko je
uopće sretan
osim u sricanim željama za rođendane i blagdane po bontonu
znam tako malo
ali sam živjela
dovoljno da mi se sklopi povijest u sliku
bez velikih bjelina, i kako preuzetno i ludo
sam zapela misliti da ću baš ja
naučiti
dovoljno ljubavi
da poništim paranja i pečate
pa da budem
duboko sretna
svemu u brk
duboko kao što mačka spava
uz snježnu duboku kuglu
ne čineći ništa što joj ne pristaje
ne lomeći nokte, sjajeći
voljena
bliža, dok spava,
onoj strani s koje se ne vraća
nasmijana u brk
duboko
toliko
da se može izmigoljiti temi
koju sam izvukla sama
doduše uvijek izvlačivoj kao topla
crijeva bez kraja
kao pupčana
vrpca za vratom
prisega
Neka me zamrzne studen ako budem
više gutala žarki ugalj iz ognja
kad se nabace kojekakvim besmislicama u vreći rogovi za svijeću
na moje tkanje.
I u mraku ću
ako treba
dovršavati kostrijet iz kopriva sukanih prstima,
nabranih s groblja, u nit.
Ma koštalo šta košta.
Da kad pogledam u ogledalo doista vidim
da se poljubac nekad na nj otiskivan svakog jutra
(dok sam se otiskivala u put kroz koprivni trnjak)
rascvao sad
u ružu.
Da je dostojanstvo svitak
koji treba otkopati takvim ‒ ožarenim prstima
iz pijeska mrtvoga mora.
Pa makar…
založila njime već ojači plamen
žigice ispale Andersenu
na kojoj se grijem za blagdane
sama
s ružom na grudima. Gubici su
nezaobilazni kad doista kreneš
popa i bob zvati
pravim imenom. Pa neka
neka me zamrzne studen. Nek
proba
obustava vatre
uvažila bih Božić ka bi zaista bio dan prekida.
dan dizanja ograda u podjelnim torovima
i kad bi
jedina podjela bila dijeljenje pogače jednako svima
i soli.
pucketanja
vatre badnjaka (cer ili hrast). domaći u njoj kad bi došli
svakome i kad bi se
pred izlaznim vratima podigla jedna stara
šuma
uzdaha diva Kleka u snu
bobice kleke zadrhtale tamnoplavo i bjesovi se
vratili u oganj.
Nadrisljepilo
blagdani uvis bacaju nadrisljepilo
do krajnje gumilastike u krinolini svoda
Dva obilata dana blagdana i padanje u san kao snijeg
noći, nisu dosta
da ponište tjeskobu
administrativnim žigom.
Kad smo kao struna na vjetru makar vjetar i stao
i kad je svijet
najednom zgusnut kao veliko gluho uho ispred crkve
svetog Eustaša u pariškoj nekadašnjoj četvrti tržnica; kad se čini
da smo manje od zrna
pred odlukama.
trepne poneka kap
na lišću:
vidim te;
znam
Neukrašavanje
Žena
koja napokon razmješta vlastiti prostor
uvela je prvo prazninu.
Koračala iz svih kuteva po njoj
kotrljala pogled
kao klupko svjetlosti koje se vraća
otpušteno u premjer. Vijenac
darovan od dobronamjernika
zasad je izvan dohvata slobodnom stilu vida
jednostavnosti
njezine punđe, smeđkanju haljine.
Gostoprimnost je stišana; umanjena
na mjeru zrnaca snježne prašine
koja srebre u svijetlom snopu.
Taj osjećaj
kako nitko
neće doći
osim vremena
hrpimice
i da, izvana, u jednom času
kad nasiti se samoće čeka
svijet, nepoznat,
nov.
Crta
na korak do zime. jutros rano preko trave
kojom je zabljeskavalo inje
produljila sam korak
propustila prijevoz… pa preko šume.
kao da ću zaista ovaj put
dubinski
do korijenja;
zaplesti ga u svoju kosu
i grijati ispod dlana dahom
smrznute
nedorasle kupine.
kao žudnje i nade predaka
utisnute u vremensku plazmu
magla – grli ali ne vidi
svijet
gdje se svjetiljke naginju cesti
stabla estetski slažu, a lišće
poskakuje, a ja
često preskačem crtu
između tame i svjetla
kao da je
igra
školice
i ciljna crta
posjećujem suncostaj
i nudim mu
svoja njedra
