Kad vozim
po autoputu, a brisači pletu
pletu
po jesenjoj kiši i mlaze staklo
pljac … pljac …
strah me
da ne otkasam
u san
Odjednom
kroz slavonska polja proleti
zlatno
svjetlo
i prosije se kao sjetna sjetva
Ona
poškropi polja
pa utonem u meden dan
zablistan
kao san o drugoj planeti
zaljubljenoj
u nama nepoznato Sunce
I vidjeh nebo novo
i zemlju staru
Al’ nebo se i dalje gasi
pa odšumi
mene i moj tihi auto
u blagi
vodeni uton
Radio Sljeme[1]
Baš volim kad kiša
šušti
u carstvu
pliša
baršunasto, usred nosa
jorgovan diše
A na radiju pljušti
country
benevolentno
za njim se prelije blues, kolokvijalno
naposljetku
sve zagrije šansona, narašpani
francuski poj
napukli alt zarominja
slatko
Bobočka
I opet prostruji kiša
raskošna
u crnom
pocupkivanju pliša u lokvi
kraj ulične lampe
Jorgovan diše
A na radiju svira blues
udara dur
[1] Podsjećaj na kasnu ljubav Filipa Latinovitza
Jugo
More se krijestilo
u vesti
sivoj plavoj vestilo
Čupavac pjene
Pljuštali su cekini
svjetla
po plastici
zimskoj tendi
Riža takla
ružu stakla
Topla veranda
uz čašu Malvazije
rosne
žedne
A vani je zvonilo
Osmijeh prijatelja
u zaljevu zjene
Bistro
Pariško jutro. Krpara Sunca
u treptaju mansardi, zrcala
oblaka na granitnoj šaradi
Udah proljeća – noćna kiša
Jedan je barba sjeo u hladu
ne skida beretku pariškomodru
bijelu kavu srče, žemlju žvače
Konobar se zalijepio na fasadu
A stolovi su posuti laticama
vode i vina, mjedeni im obruč
musav, blijed. Mramor je slijep
Eto tako, bistro uvijek gledam
kroz francuski doručak, nehajan
i vrijedan ko osmaški minus pet
Na uzglavlju
Diši tiše … da čujem kišu
kako diše
Tišinu zoblje
prštanje svjetla
Nebo zvoni s ćelavih visina
Diši tiše … da čujem kišu
kako riše
ulje na asfaltu, benzin na
bazaltu
Kovitlac boja
Dah ozona
miluje
nam grudi
Cmolj
Saši Meršinjaku
Saša je odjednom
primijetio
da je vrijeme danas
baš cmoljavo
i pri tom skvrčio bradu u cmolj, kiseli osmijeh.
Cmock !
A vani se nebeska slina
cijedila
i otjecala u balavom sjaju nasmijane sjete tamo
tamo gdje se toplo puše otvori grada, kovitlaju
… u nozdrvama
gdje silazi magla žuta, kalna
zagrebačka magla, halapljiva
a sočnija, hrapavija, sluzavija
od kiša mostarskih
Hej, i kad se natopiš
nebeskom rosom, kad zafrkćeš
lijevom nosnicom
silaziš u suteren
donjogradske gostionice da se nadišeš stihova
da te prožmu
kroz kvržice tvog iznošenog, vunenog kaputa
Boli glava !
I onda
po poeziji bazdiš cijeli
bogovetni dan
Kiša leptira
Došla je s mirisom kiše
okusom vjetra, i skinula šešir
objesila baloner
pa se stala ljutit na leptire
koji trče zrakom, kovitlaju, kruže
u kruzima ruže … prsk, prsk …
pa se gnijezde u kuhinjskom kutu,
gmižu, pužu
njihova djeca
“a ja ih neću hranit’”
pa ti trči, pa se penji
pa ti plješći, plješći
ako treba i s jednom rukom
Pljesak jedne ruke
Leptir je, ipak, mrtav
I ne samo jedan !
Prije kiše
A nebo je pamučno, promuklo
mlačno
Čekamo kišu !
Mirisnu
asfaltnu sonatu ozona
klokot voda
u slivnicima prašnim – ko žbice
Zeleno sunce
šapat boja, urlik vjetra, grohot ptica
Čekamo kišu !
A nebo se bjelasa
potpaljuje snove, masti dan
Ljetni pljusak
Dan bijaše mastan
Dan bijaše
gusta juha
Dan bio je
hajdina kaša u guzici
od patke
Upitala me prodavačica
hoće li već jednom
ta
kiša
Huuuj, huuuj …
A dečki pod brajdom
koji pili su škropec iz orošene čaše
na škropec
od kiše
nisu se pomakli
Listovi loze
veliki
kak lapuhi, plomp, plomp
odozdola
ostali su suhi
Molitva za kišu
Padaj kišo, luduj
pljušti
kao šumna bujica
raskošna budi
Izdašni dažd
Nek zaklokoću slivnici
opojno, dobrostivo
zelenosivo
prljavo i masno u kovitlacu duginih boja
Nek zapjevaju cijevi
kanalizacijske
nek zagrgolje do začepljenja
Urlajte gromovi !
Čujem tresak svetog Ilije
škropot kola
Slavonski hrast iz dubina
lomi
visina
A zatim, kad se jarost stiša
kiša šušti
radosna ko leptir, uporna
ko mravi
Izdašni dažd
Notturno
Htio bih da igramo se noću
kad niti ne slutimo sočnost
svitanja rosnih
Htio bih da grlimo se
goli i topli
ko piroške svježe, ko cvijet
u ljetnoj noći
Hajde da slušamo kišu
kad lu-
pe-
ta
po listovima mirisno vrelo
zelenog vjetra
Budimo znojavi, goli
Nek’ pljušti, nek’ zvoni
sa ozonskih visina
Paluca buduća vatra
u plinskoj peći
Zapis, još deblji
Kiša više nije sama
sad kad ju susjed snijeg ježi
i raznježi, su sniježi
u krpama od mokrog pliša
U tepisima od snova
u kojima se kiša stiša
Pa je snježnik
nježno mori
i snom umori
da je uhvati snomorica
kad je hvata snohvatica
Ujutro, kad probudi se
bit će s nježna sljubilica
Jesenja slika
Jesenja kiša
tek je počela
I već je hladno
A ona
baš je zadigla ljetnu haljinu
na tramvajskoj stanici
Čvrsto je drži
Gutam
njena bijela koljena
toplo lice
dok je ona nekako zamišljena
i lijepa
na onaj poseban način
koji smiruje
smiruje
punim usnama
s kojih čitam okus
izmaštanih sjećanja
I odjednom
kao da svijet promatram
njenim očima
Adagio
Kad konačno padneš, kišo
tad budi nježna, tiha
padaj polako, široko,
razmahuj se u valovima poput baldahina
na povjetarcu,
rominjaj, šumi, i raskošna budi,
budi adagio
Johanna Sebastiana Bacha …
I neka jedna tiha ptica
pomalo čavrlja s kapima kiše
tek toliko – da slušamo tišinu
Ljetni dažd
Ljetni dažd
Djevojka je izula mokasine
i gaca
po asfaltnoj džadi
bijelim stopalima od vanilije
prstima od maline
noktima
– sjaj crvenog želea
Uostalom,
capastom metaforom sladoleda
spasila je
cipele
Pod jagodama njenih tabana
pjeni se
opojni miris kiše
Impresija
s ljetovanja na Silbi
Čekam tvoju pjesmu
ko radničku kišu
Al’ kod tebe danas Sunce
sije ko tepsija
i auto trubi mi smo rodoljubi
O sati sumnje, sati bola
samo iz vas raste aureola
A ovdje, na Silbi, danas
kiša pada
od neba do mora
od mora do neba
al’ polako i k nama
poslije kiše
dolazi Sunce, vjetrovito, jesenje
I krasno se krijeste vali:
bijela kresta, plavi val, nebo olovno
Ljuljuškaju se barke
Skica
moja draga
pere kosu poslije sna
pa izađe
mokra na kišu da joj oblak kišonosac
ljubi vjeđe
pa izađe mokra na sunce pa joj vjetar
ljubi kosu
vjetar je sunčev kist, vjetar su bubanj
i violina
tako da joj sunce svira u kosi pa joj kaže:
o, kako si lijepa, mirisna, puna sna
