Pod puntom

§

Tata je posljednji put bio na teraci šestog srpnja prošle godine oko jedan sat poslijepodne, točno trinaest dana prije nego će umrijeti na razvučenom kauču u prizemlju, ispod prozora koji gleda na limun. Dok je polako i nesigurno, hvatajući se za kvaku balkonskih vrata  napipavao prag, blago smo ga pridržavali, ali spremni da u trenu stisnemo, posrne li. Ja ispred njega i već vani, a majka iza, zapinjući ramenima i glavom o zavjese. Nakon nekoliko koraka po velikim pločicama terace tati je zasmetalo sunce koje je probijalo između tende i ruba gornjeg balkona, pa je okrenuo glavu prema sjeveru. Glava mu ostane tako, kao da je nekom nevidljivom udicom uhvaćena za usta. Klimavog je držanja, ali usmjerenog i zapetog pogleda koji se brzo zaokružio u osmjeh: njegove čupave sive obrve, već osušeni obrazi i ocijeđeno čelo, čak i uši, sve se uplitalo u posljednji izraz iskrene radosti koja mu se širila tijelom sve do nogu.   

-Da, da, oću, oćuu … – ono malo riječi što se nakon moždanog udara u porušenom shvaćanju moglo naći, srljajući iz suhog grla kao da su, zapletene o upadljive vratne žile, za sobom vukle i njegove udove te je počeo, koliko su mu slaboće mišića dopuštale, podizati ruke i poskakivati u nepravilnom ritmu.   

Znao sam što ga je razveselilo. Nisam se trebao ni osvrtati. 

Na zidu pored balkonskih vrata odavno visi mala rešetkasta polica od žice za poneku krpu i posudicu sa štipaljkama na kojoj su se stisnula dva od prstaca probušena oblutka omotana konopcima svezanim za njihove rupe. To su bila naša mala sidra za šlape. U more bismo, svaki sa svojim kamenom, s našeg žala pod puntom Žverin ulazili posebnim šlapama koje bismo iz kuće ponijeli smotane u ručnik. Prije nego ćemo zaplivati, šlape bismo izuli i svezivali ih za konopac polažući odmotani kamen na kojih metar i po dubine, da nam šlape more ne odnese. Sidrili bismo ih na točno određenom mjestu, na «ploči», kako smo zvali taj  komad razvaljenog pa plimama i valovima raznesenog puteljka koji je prije više od trideset godina jedna udovica dala cementom zaliti, kako bi obalom uz mocire preko škrapa i žala mogla do groblja na drugoj, zapadnoj punti. Još do prije neku godinu bismo je sretali na žalu. Tada je bila već jako spora ali među tek rijetkim rastrganim tragovima nekadašnje staze neočekivano spretna.     

-Priko zida… Drito, ahaa! – i tatu samoga tada je, mislim, oduševila ta provala zainaćene uvjerenosti da će uskoro opet sa mnom na more.                  

Već je prethodno ljeto bilo jasno da je urušina mocire pod borovom šumom kojom smo silazili na obalu za njega previše strma i klizava. Noge su mu bile slabe i morao se hvatati za jedan korijen bora koji je upravo tu među nekad složenim kamenjem urušenog suhozida privirivao i tako ga, dan po dan, malo pomalo izvlačio iz zemlje. Neće to dugo držati, brinulo me tada. Jednom će puknuti…

-Oću, oću, bit će, bit!  – Tata je na teraci sve teže stajao.  

Uhvatila me misao o već zastarjeloj dvojbi s početka tog njegovog posljednjeg ljeta. Obalni pristup do našeg žala bio je mjestimice zatrpan palim kamenjem sa suhozida. I da prizdravi, pod Žverinom se on više ne može kupati. Zar bih ga ja mogao pustiti da se negdje bliže Katićevom mulu spotakne pa da mu netko drugi pomogne? Ali kako ću ja tamo, u galami kupača s mula, s komarcima iz gusterni apartmana i tatinim podsmjehom  («Komarci?! Ljudi se ti bojiš!»). Što me manje shvaćao, njegovoj sam ljubavi više dugovao. 

«Ti ćeš meni problem napraviti», ponekad bih se, onako za sebe, služio upravo njegovim riječima kojima je on moju baku a svoju majku, pomalo podrugljivo i bez zle volje godinama znao gnjaviti bojeći se da umre u staroj kući do koje za posmrtna kolica nema dovoljno širokog prilaza: «Problem ćeš ti meni napraviti!». Baka je davno umrla u gradu pri posjeti svojoj kćeri. Do seoskog groblja dopremljena je brodom. Tata je umro prije nego će još jednom pokušati vidjeti more. Korijen bora kojim se uspinjao kroz urušinu i dalje je tamo, izvučen toliko da pri silasku treba paziti i ne zapeti o nj.  

§

Jutro je kasnog ljeta. Asfaltni dio seoske ulice III polako završava pred utrljanom šumskom prašinom. Suhozidine s obje strane ulice prekrio je procvjetali bršljan koji oblijeću tisuće užurbanih pčela. Pružim pogled. Nitko ne nailazi šumom. Osvrnem se unatrag. Ulica je prazna. Usporim i primaknem se bršljanu. Uz toliko pčela cvjetovi drugačije mirišu. Samo da osluhnem kako zuje, samo malo pa onda… samo taj nepravilno zgusnuti roj vibracija; ništa drugo niti čujem niti vidim. U klupku sam zvučnih niti, debljih i tanjih, istobojnih a različite nijanse. Zapleten u vrtloge zujanja trenutno klonem u blagi drijemež. 

-Gurni još glavurdu tu blesavu u ‘čele! Ludonja šašavi! Što radiš od sebe! Bar usta zatvori, u grlo će ti uletit! – otme mi se poluglasno hrapavi bijesni povik. Tatin podrugljivi i ljutiti govor dobro oponašam, a po minuloj turističkoj sezoni nasred ove puste uličice sebi ga mogu dopustiti. Od posljednjeg tjedna lanjskog kolovoza baš tim prizorom s pčelama pred ulazom u šumu započeo bi moj mali posmrtnički ritual obnavljanja usputnih razgovora s njim. Nakon što bi on tako prosuo svoj zabrinuti ukor, iščeznuo bi i čekao me na našem žalu.         

Zapuštena šuma nagnutih ili već srušenih borova iznenađuje me. Otkud mi vještina da propustim na nju gledati pogledom koji sam svojim svakodnevnim jutarnjim koracima, ljeto po ljeto, utabavao? Kroz klonulo i slomljeno granje što više visi nego odozdo drži ono malo iglenog zelenila, u moju omamljenu pozornost ulijeću neobični, prekrasni svjetlosni likovi. Obični razmaci među granama i deblima u banalnoj geometrijskoj raznolikosti, ali … nikad u takvom doživljaju viđeno. I više nikad. Gledam tada samo ono što ne mogu ni zapamtiti ni opisati. Zaborav mi nikad nije bio tako vidljiv, izravan i podmukao djelomičan: dopušta mi bolno jasno sjećati se samo praznina koje za sobom ostavi kad pohara moj doživljaj šume nakon kratkotrajnog drijemeža u galami nebrojenih pčela.        

Ipak, učinak glasnoće bršljanovih cvjetova postupno se i prilagodljivo umanjuje kako se šumom i po klizavim, u suhe iglice zametenim mocirama, približavam našem žalu. Sada mi ono odavno poznato djeluje još poznatije i bliže.

-O, to ste vi! – viknem kao tata čim siđem s urušenog obalnog suhozida šuškajući žalom kroz njegov proziran, širok osmjeh. Kako mu se glava starošću smanjivala i nabirala, taj je osmjeh  rastao. Sada mi je žao što ga u ono vrijeme nisam više gledao. -Vrilo, ka lušija! Gadi ti se uć’ u more! – pojačam po njegovom na posve pustoj plaži. 

-Neće ovo dobro završit! – ovo već govorim svojim glasom. On to očekuje. To je moj potez za kojim je svaki put završavao:

-Ne može nikako!

Ritualna šala. Naše staro mjesto na žalu i jutarnje mirno, toplo i čisto more, neupitno je i veliko dobro koje ne želi prestati. Njegovo, jer sam tamo ja. Moje, jer stotinama metara uokolo nema nikoga.        

Takve smo male razgovore odigravali, posve iste ili u jedva primjetnim i nenamjernim varijacijama. Nisam svaki put za to bio raspoložen. Zacijelo ni on. Ali sada ga upravo time mogu sigurnije i lakše, govoreći sam sa sobom dovoljno udaljen od svih koji bi mi svojim čuđenjem smetali, zakratko iz mrtvih probuditi. Ušao bih u more, usidrio šlape, zaplivao svoje (naše žalo – Katićev mul – punta Žverin – naše žalo), bosonog stao na ploču, odvezao šlape i navukao ih, pa polako izašao otresavši iz sebe poput mora koje se cijedilo s moje kose jedno ironično «Gadno!» i dočekao njegovo «Da gadnije ne može biti!». Na kraju bismo se tako, svatko na svom komadu osunčanog žala sušili uspravljeni u šutnji.

Nitko to žalo nije imao kao mi. Nitko tom žalu nije pripadao poput nas. Samo mi smo baš tamo toliko mnogo bili posve sami. A kad odjekne zvonik u osam i po, najprije on, a kratko nakon njega i ja, pokupili bi se prije nego bi prvi sljedeći kupač naišao.  

Naša mala krhotina raja.                   

-Idem ja malo zaplivati! – ne znam zašto sam to ovoga puta dodao ulazeći u more. To nije dio naših starih razgovora. Pomalo ljutit na sebe nastavim grabiti plićakom usiljeno nastojeći da ne propustim nijednu od ustaljenih vlastitih kretnji pri ulasku u more. Polako odmotavajući svoj oblutak veličine šake i u obliku male izobličene lubanje, taj kamen za sidrenje šlapa, napredovao sam zagledan nadolje. Bez vrludanja sam vrebao upravo našu «nožnu ploču», cementni podmetač koji je u međuvremenu obrastao u alge i postao skoro neprimjetan. Pronađem ja tu ploču svaki put, bilo da se moram vraćati, bilo da se okrenem i odmjeravam prema orjentirima s obale, bez toga mi nema plivanja, ali sada, baš sada, želim da to bude spretno, isprve, kao i u ono naše vrijeme kad je glatka siva površina te ploče istaknuto sijala s dna.

Obrisi trapezoidne ploče na koju istodobno ne mogu stati dvojica ali je za jednog vrlo komotna ukazali su mi se kad mi je more namočilo kožu nad donjim rebrima. Pružim nogu i povučem je sebi da šlapa, koja se pritom zakačila o rub ploče, lakše isklizne. Najprije jedna, pa druga, isplivaju one kao da žele od mene pobjeći pa im dobacim psovku prije nego ću posegnuti za njima bez da koraknem. Bosonog blago stojim na ploči uporan u težnji da što točnije slijedim rutinu sidrenja šlapa i polako, s napetim mirom, uvlačim rašiveni završetak konopca u bočne proreze šlapa.  

Upravo dok sam konopac provlačio kroz drugu šlapu osjetim površnu ali oštru bol. Skvrčio sam se, uhvatio se za desnu nogu i podigao je iznad površine mora zagrcnuvši se. Među rijetkim dlačicama srednjeg nožnog prsta nazirala se mala crvena točka. Jesam li naišao na  bodlju nekog ježinca? Nemoguće. Na ploči sam nepomično stajao. Neki rak možda? Polako vratim nogu među zarasline algi i pogledam za njom. Jedna mala riba se presijava kružeći oko mojih stopala. Ne jednom, ne dva puta, ta riba je oko mojih potkoljenica omatala vrlo složenu spiralu kretanja, nalik nekakvoj staroj, razgaženoj opruzi. Gurnem desnu nogu prema ribi da je otjeram. Ona se refleksno odmakne ali odmah za mojom nogom i vrati. Još jednom. Opet isto. Bez dodira se naguravamo, kao da smo svezani jedno za drugo. 

-Šparić! To je tvoj ugriz, mangupe!? Mene si našao hvatati! Evo ti! – gurnem opet nogu prema ribici, ovoga puta žustrije ali ona se akrobatski izmakne.

Zašto me napada? 

-Bolje gledaj! – piskutavo će riba kroz moje misli.

-Jesam li te ugazio? – mrmljam napola glasno piljeći širom otvorenim očima koje sam primakao na nekoliko milimetara od površine mora.  

-Jesam li špar? GLEDAJ!

Nad repom ali i uz glavu koja se djelomice presijavala plavičasto, mala je riba imala crnu mrlju.

-Fratar! Mužjak, fratrić mali!

-Crnoguz, frankul, baraj, pop, diplodus vulgaris, kako hoćeš, ali nisam špar niti sam mali!

Otkud fratar tako plitko?  I kakvo mu je ovo držanje? Ukočen i okrenut prema mojoj nozi. Negdje sam čuo da su mladi fratri posebno borbeni, ali odrastajući, odbacuju hrabrost kao pretijesan oklop. Ipak, ni ta smiona drskost, ma kako razmetljiva, ne može biti bezrazložna.                  

Uspravim se na ploči prebacujući težinu s noge na nogu.

-Što to radiš, glupane!? – prodere se fratrić odozdo. 

-Živiš tu, momčino!? Pa tako reci! Uznemirujem te? Zagrmi ti i zatrese se kad stanem na ploču?

-Skoro svako jutro, cijelo ljeto! – bodljikavi mjehurići vriju iz njegove pomalo isturene vilice.      

-Žao mi je, ali ovo je naša nožna ploča! Tata i ja smo tu sidrili šlape više od dvadeset i pet godina. 

-Ne laži da žališ! I ne laži nam da je ploča vaša!     

-Više vas je?   

Fratar zamakne u smeđi gustiš algi.

Sljedećih sam dana na more dolazio s digitalnim aparatom za podvodno snimanje i kući se vraćao s nekoliko stotina fotografija nožne ploče i njenog bližeg i daljeg okoliša koje sam potom proučavao na svom starom računalu. Da uhvatim ploču iz ribljeg motrišta zaranjao sam i nogama mlatarao površinom mora kako bih se zadržao pri dnu. Da me netko stariji tada gledao s obale, pomislio bih da maljem lomim stijene i vadim prstace.

-Glumiš znanstvenika? – dobacivao bi mi fratar blistajući. – Ponavljaš, promatraš, čekaš, skupljaš podatke, osluškuješ me…

Tih dana istraživanja i rasprava šlape sam za kameno sidro vezivao nespretnije nego inače. Razdražena mi je osjetljivost navirala do nogu pa mi se činilo da mekani završni ogranci smeđih algi, dodirujući mi stopala, postaju kraci neke velike nemani koja mi prijeti raskomadati noge.

U jednom času nešto je zaista ugrabilo moj palac.

Bila je to prazna kućica bodljikavog volka.

-Na toj je ploči tata stajao! – ponovim mu blago.  

-Ja sam riba. Iako nisam glup kako se uobičajeno misli, ne mogu shvatiti da ti, koji si očito od mene puno pametniji i sposobniji, ne možeš njegovati uspomenu na svog oca i bez da nam ugrožavaš dom. Možda čak i bolje – tu je naglo zašutio i pogledao me odozdo odmjeravajući me kroz uskomešano more oko nas. – Aha, sviće mi, zakasnilo mi jutro… pa ti za svoju uspomenu radiš samo to?

-Nije u tom problem…

-On je cijeli umro, a ti, njegov jedini sin, zato sidriš šlape gdje si ih sidrio dok si ovamo dolazio s njim?

-Prekini! To što mi se obraćaš kroz neke moje misli ne znači da poznaješ i one druge koje te ovdje ne zastupaju. Ne namjeravam odstupiti od ove ploče samo zbog jednog ugriza i tvoje  histerične galame! Strah ti je pretjeran. Moja težina na ovoj ploči zbog uzgona je malena, gotovo zanemariva a ploča stoji vrlo čvrsto. Osim toga, vidio sam tu i jednu glavočicu pjeskulju. Ona svojim krilcima pročeprka po dnu i ti ugrabiš što ti se tako otkrije? Zašto tako ne prepoznaš svoj interes u mojim dolascima? Ljudske noge, pogotovo u šlapama, bolje će zaorati po pijesku od najvećeg glavoča ili ovčice! Koliko malih račića ću za sobom ostaviti, samo za tebe, ha? I nemoj se pozivati na svoju smanjenu inteligenciju.

-Nisam toliko pametan da tvoje dobre argumente učinim nemoćnim pred vlastitom glupošću, ali ni toliko glup da povjerujem svemu onom što dobro razumijem. Ali od toga je važnije ono što ćeš ti razumjeti i prihvatiti. Pažljivo pregledaj svoje fotografije i zaključit ćeš da vašu ploču gaziš s krive strane.  

-Prevrnula se?

-Još u studenom 2016. Zato je ovako i obrasla. Zato nam je takva i potrebna. Glatkom stranom sada leži na tri čvrsto ukopana kamena podjednake visine otvarajući nam pod sobom nekoliko hodnika. Takvih hodnika, koji su za nas ribe jako važni, na ovako maloj dubini nećeš lako naći.  

-Kako se prevrnula?

-Velika oseka i velika tramuntana.   

-Ili neki ronilac kojemu je smetao prizor cementne ploče pa je prevrnuo otkrivajući uzidane oblutke. 

-Naš problem nije to.   

Nastavio je kraćim izlaganjem. Za jednu ribu koja govori, pomalo odviše školski i strpljivo, objašnjavao mi je da ploču, unatoč opiranju mora, gazim prejako. Rekao je da se ploča polako  rasklimava i njiše te se tare o svoje potpore na morskom dnu. Prije ili kasnije će tako promijeniti položaj. Previše će se nagnuti u stranu ili proklizati tako da će neke šupljine nestati.

-A druge će se pojaviti!
-Ne. Nagne li se ploča na istok, nestaju šupljine sa zapadne strane. Nastaje novi, nepodijeljen prostor kakav ribe našeg uzrasta i vrsta ne mogu dijeliti. Samo na ovaj način pod  ovom pločom možemo živjeti svi mi.
-Tvoju nedokazanu procjenu vaše budućnosti suprotstavljaš našoj prošlosti, kakva jest uistinu bila. Više od petnaest godina smo ovdje vezivali šlape i sada, kad nas je dvostruko manje, trebalo bi da nas uopće nema?  
-Od obale do dubine dovoljne da se zapliva odavno više nema ježinaca. Vidim da ulaziš tamo gdje je žalo najfinije i najmekše. Čemu šlape?

-A staklo?

-Koje staklo?

Ne mora biti stakla da bismo ga uzeli u obzir pri odlučivanju. Naime, razumio bih svakoga tko ovdje razbije pokoju bocu kako bi odvratio uljeze, pogotovo obitelji s dječurlijom. Ali to ni dupinu ne bih mogao objasniti.     

Fotografije su mi jasno pokazivale da ta ploča nije bila samo fratrov dom. Snimio sam  nekoliko babica slingurica, više glavoča, jednog šaraga, čak i malu knezicu koja će vjerojatno ubrzo otplivati u veću dubinu. Bočne fotografije pokazuju i ježince prekrivene kamenčićima kako su se skupili pod sam rub te ploče.  A ploča je zarasla, da u opisu budem točniji, u cistoziru, čije su stabljike već skoro okoštale, mjestimice i očerupane, te strše bez svojih nekada tako nježnih i mekanih krošnjica kao debla neke spaljene šume. Kroz taj tamnosmeđi gustiš proviruju izjedena smotana uha paunovih repova, nalik raskomadanim zvučnicima starih gramofona.

-I shvati, što nas je ovdje više, a imamo i rakove koje nisi vidio, opasniji si za nas!

-Hoćeš reći da vas ja mogu prignječiti? Glupost!
-Možda bi stradao mali grmalj koji se ne bi na vrijeme sklonio ako bi ploča skliznula sa svog oslonca. Slušaj! Tvoja procjena čvrstine ploče i težine kojom je nogama pritišćeš, čak i da je ispravna, nije ključna za odbacivanje našeg stava. Lupaš i treseš, plašiš nas. Nastaviš li, otplivat ćemo prema punti gdje su veće ribe a galebovi se obrušavaju. Radi nekoliko tvojih sentimentalnih trenutaka upitne kvalitete (ribama možeš svašta podvaljivati), cijeli je naš život ugrožen! Imaš li ti osjećaj za mjeru, čovječe?! 

-Nekad je riba ovdje bilo mnogo više. Bilo je mjesta i za male i velike. Sad je više mora i  manje ribe a dno je ostalo jednako kamenito.

-Manje nas je i trebaš nas više cijeniti! To očekujem pogotovo od onoga tko se toliko trudi razumjeti nas.     

-Je li moguće da ja i dalje ovdje sidrim šlape a da vas ne uznemirujem?

Rješenje je oproštaj s ovom dragom i pametnom ribom. Zar mi je toliko hladno u tom plićaku?     

-Možeš li ih vezivati bez da se punom nogom oslanjaš o ploču? – fratar pozorno pliva oko mog stopala.    
-Malo prstima, možda gornjim dijelom tabana, ali ne petom? Nisam siguran. – Počnem razgibavati nožne prste kako bih se malo ugrijao. – Trebao bih biti mnogo vještiji pri vezivanju šlapa, a osim toga, trebao bih već biti dovoljno uronjen u more.

-Zar ne možeš negdje u većoj dubini zaplivati, pa onda doći do ploče i usidriti šlape? 

-To bi bilo protivno ustaljenom načinu ulaska.

-Tata ti je umro i time tvoj ulazak u more učinio nepromjenjivim? – fratar uzdahne hineći osjećaj uzaludnosti kojemu jedino on nije vjerovao.    

-Što ti misliš, da je mene jako zabolio tvoj ugriz? – uzvratim mu ljutito. – Sigurno si ponosan na njega, a mene je tek zagrebao. Nemam nikakvih posljedica, osim zahvalnosti na prilici da pretrpim nešto za svog tatu.

Pretjeravam. Možda bih se trebao ispričati fratru na samom sebi? Ali kako? «Ovaj razgovor drugačiji ne bi ni mogao biti jer s nekim drugačijim, mala ribo, ne bi ovdje ni razgovarala!» Ali upravo to ispriku čini besmislenom.     

-Pa pretrpi i ovo što ti savjetujem. Zaobiđi ploču, zaplivaj, potom izuj šlape, veži ih i sidreni kamen dovuci pa ga ovdje polako odloži. Polako! Ne postojiš samo ti i tvoje uspomene, nego i druga bića sa svojim životnim planovima i zadacima. Budeš li i nas poštovao, vidjet ćeš da ćeš i svoju uspomenu, koja tako više ne zaostaje u prošlosti, već nastavlja živjeti, više voljeti. 

Nije samo ta ploča, taj dragulj flore, mjesto s najgušćom, najraznovrsnijom i najšarolikijom morskom vegetacijom u moru oko Žverina bila zanimljiva. Njeno neposredno okružje također je izazivalo osobitu pozornost. Oko ploče rasporedili su se obluci različitih veličina i pravilno, jedan do drugoga ukopali u pijesak. To su zacijelo oni s obale, nekada u malti sjedinjeni s drugim, no kako su se rubovi ploče vremenom lomili i mrvili, obluci su se postupno presvlačili iz čvrste kore cementa u blag i podatan pijesak morskog dna. Činilo se kao da je  dvorište tog modernog dvorca za male ribe popločano biranim kamenjem koje su tijekom dugog vremena izgladili koraci važnih gostiju.     

-Ti si tek sada doznao za bića kojima smetaš održavajući, da tako kažem želeći s nadom uložiti razumijevanje, jeku vašeg prošlog života. No ovdje je bilo života i prije. Patile su ribe, rakovi, nježnije alge i školjkice. Tek sad se pojavio predstavnik te patnje koji ne uzmiče, spreman na sukob, plavoglavi crnoguz. Ja osobno! Zamisli da smo ovaj razgovor vodili prije dvije godine, dok ti je tata još bio živ? Ne bi li me onda poslušao? Bi li onda čak i njega  pokušao nagovoriti da zaobilazi ovu ploču? No ti misliš da je prema umrlima ispravno samo ono što na banalan način podilazi životu koji su ostavili za sobom. On je umro, dakle, pravo je da se ne mijenja ono što se može zadržati iako ga je njegova smrt od toga konačno razdvojila? Onaj tko se toliko opire umiranju,  eto, tko čak i s ribama o tom priča, ne može ništa maštovitije smisliti od gaženja nožne ploče?  – fratar je govorio kao ovlaš prebirući vlaknastim završecima niskih algica, više zanesen vlastitim riječima nego dojmom koji ostavlja na mene. – Nego, sad, kad ga više nema, ti doista možeš učiniti ono što bi sigurno učinio dok je živio: prihvatiti naš stav, uvažiti nas. I upravo time ti ga činiš manje mrtvim!

Jutra su sve hladnija, a oko ploče najviše je riba upravo ujutro, prije devet sati. Pregledao sam već sedam stotina fotografija. Sada dobro poznajem tu ploču i sve njene prekrivače, drvolike i paperjaste alge svih smeđih nijansi po kojima su razasute smaragdne svjetlucave kapi zelenih algi. A fratar, kao uobražena gospođa s lisičjim crnim krznom oko vrata, pozira i paradira svojim nametljivim gestama otpora i izvještačenim nastupom. I ovaj sam put nad morem  sagnut tako da se dlačice mojih obrva zabadaju u njegovu «kožu», napetu površinu. Snimanje mi je od djelomične pomoći, jer pri uranjanju mijenjam ponašanje riba. Nastojim ponoviti prvi dan bolnog susreta s problemom, dan ugriza. Još nisam siguran da me upravo ovaj mališan napao. Još ne znam, privlačim li znatiželju tih riba ili izazivam bijes njihove teritorijalnosti. Najvažnije stvari i dalje ne znam.

-Imamo ovdje čak i jednu kamenicu! Zalijepila se među uzidanim oblucima. Čovječe, ovdje je možda za tebe najnezgodnije da staneš i vezuješ svoje šlape. Mogao bi se i porezati!

-To nije razlog da odustanem, već porast vrijednosti ustrajanja. 

-Treseš se! U moru sada miruješ više nego što si usred ljeta plivao. Ali zato, kad izađeš iz mora, korak po korak, a nisi više lagan kao nekad, bolno pratiš ono malo sunca koje leži na žalu. Zar bi se tvoj otac, da je živ i zdrav, ovdje kupao u rujnu i ovdje sidrio šlape? Ne bi li sad bio na već ispražnjenom Katićevom mulu i mahao ti da izađeš iz mora? Vidiš li koliko si nerazuman u tom svom posmrtničkom inatu! Dobro, dobro, ja mogu i cijeniti tvoju etičku upornost. Istražuješ problem, skupljaš razloge, ali je nisam siguran da to činiš iz kolekcionarskih pobuda. To zapravo vjeruješ da tvoje poljuljano pravo na ploču čeka neka skrivena i nadmoćna obrana, nenadano otkriće moralne istine koja će te ovdje zagrliti i ugrijati? Čovječe, sjena od borova dopire sve dovde! 

Uspravim se i pogledam prema obali, koja je bila udaljena oko petnaest metara. Moj osjećaj hladnoće brzo je okružilo razmišljanje na zadnje uzaludne pokušaje da se nakon rasprava s fratrićem barem malo ugrijem na obalnom žalu. Borovi uz obalne mocire polako rastu a sunce više ne izlazi niti se penje kao ljeti, kada me u moje jutarnje vrijeme cijeloga obasjavalo s istoka. Sada je sunce više južno i polako se penje među borovim granama. Cijela je obala od Katićevog mula do punte Žverin u sjeni osim gdjekoje hrpice mokrog žala koje sjaji. Taj sjaj se pomiče, jedni se obluci zamute, drugi zasvjetlucaju. Jutarnje sunce, dok se penje borovim granama, povlači za sobom to grbavo i vlažno svjetlo a ono gotovo da puzi žalom. Kad izađem iz mora, stanem na rub škrape, tik uz more a već za pola sata ja sam kod grmova motara koji rastu pod obalnom suhozidinom. Nekad sam lako bos stajao žalu. Ali sada se ti obluci opiru svakom mom kilogramu. Kao da me sama obala udara odozdo šakama
kojima čvrsto drži svoje oblo kamenje.
-U ladu si! – tatinim bih glasom tada podvikivao prokašljavajući se.  
-Nisam, vidi kako je jasna moja sjena! – pokazivao bih mu preda se. Sjena bi bila dvostruko veća od mene i dijelom pokrivala i plitko more uz obalu tako da se činilo kako gledam rengenski snimak koji otkriva koliko sam se najeo žala. Je li od toga narasla moja sjena, umjesto od niskog sunca? 

-Gledam tebe! Prehlada ti ne gine!  
Između osam i po i devet sati dvije su borove velike grane, koje su se na svojim nakostriješenim iglastim završecima razdvajale, uhvatile sunce kao kakvim kliještima. Pokušavao sam, lijevo, desno, gore, dolje, ali cijeli izaći iz sjene nisam mogao. Preostalo mi je birati: hoće li mi u sjeni ostati glava ili možda noge do koljena? Da je tata i tijelom sada ovdje, bilo bi nas smiješno vidjeti kako uspravni stojimo tijesno jedan uz drugog, koliko nam uskoća svjetla koje se uspjelo provući kroz ove borove dopušta.

Ako ih ove zime bura ne poruši, dogodine u ovo vrijeme ja tu neću imati nimalo sunca.

Hladno mi je. Ipak, nastavljam razgovor s ribom strpljivije nego je pristojno prema samom sebi.

-Sve što govoriš stoji. Kritike su ti na mjestu. Ipak, dvije mi stvari ne dopuštaju odlučiti u vašu korist. Najprije, vidiš i sam, ljeto je gotovo. Ovdje ću navratiti još tek koji put. Dogodine ćeš narasti, ispod ploče se više nećeš moći provući pa ode ti a s tobom i ta tvoja zloslutnost. Provjerio sam koliko je ploča čvrsta i vjeruj mi, zaista je dobro sjela na svoje potpore. Govoriš mi o strahu drugih riba, ali ja ga ne vidim. To je tvoj strah, ti si takva vrsta. Sad se ovdje ganjaš sa mnom, argumentima udaraš, bezosjećajno i drsko me gledaš tim okruglim očima, pa svakim okom posebno se rugaš. Da, borben si i prgav a već uskoro bježat ćeš od svoje sjene tamo oko žverinskih stijena na deset metara dubine. I taj tvoj budući strah već se ocrtava.  

-Razumiješ li s kim govoriš?! – to vitko riblje vreteno se protrese kao da ga je raža ubola.

-Razumijem. Vidiš i sam, kad te odozgo gledam, tako si uzak i tako vješto zadržavaš svoju uspravnost. A zaronim li i bacim pogled sa strane, tek tad vidim koliko si širok i raskošan. Ne želim na ovaj naš problem gledati jednostrano. Ne želim nasjesti. Znaš, sve je lakše prije rasprave. Ovako, tvoja ozbiljnost, moja ozbiljnost, tvoji razlozi, moji razlozi, naravno, kvalitetni su, ali problem je u onom što mi potiču. Oprez! Ova naša diskusija, poput ostalih, posredno služi da sugovornike uvjeri kako ništa nije onako kako se čini. I što se onda događa? Slušam te, gledam te, djeluješ mi uvjerljiv, a kako da te slijedim kad sam počeo sumnjati u vlastite dojmove? Ništa nije kako se čini. Zar onda može valjati razlog koji se čini ispravan?

-Mislio sam da si ozbiljan čovjek a sad i sebi pomalo smiješan ispadam jer priznajem da sam precijenio onog tko s ribama razgovara. Ali brate, i za tebe takvog, ovo je previše! Znači li to da bi bio skloniji ovdje vjerovati samo onim razlozima koji se čine pogrešni?

-Nemoj sad skakati u suprotnost! I još, a možda i bolje da me ne čuješ, ne znam koliko je ovog što od tebe čujem moja izmišljotina, a koliko nešto što stvarno uspijem otkriti kao tvoj vjerodostojni interes i pravo. Odnosno, čak i ako bi rasprava pokazala da sam dužan iskazati ti obzir, nije isto jesi li zaista ti taj obzir tražio ili sam ti ga ja samovoljno pripisivao.

-Ahaaa ! Znači, ja bih ti već sad trebao biti zahvalan što si me uopće saslušao?

-Pretjeruješ, rekao sam ti već. Riječi su tvoje odviše bahate za jednu ribu koju predstavlja zamišljeni zastupnik! – stopala su mi tada bila u šlapama a sidreni kamen sam polako podizao konopcem da nekim naglim pokretom ne bi uplašio fratra.

-Misliš, čak i za nekog u čije ime ti progovaraš?

S njim se tog dana više nije dalo ozbiljno razgovarati. Valjda sam ja za to kriv. Ili ova odvratna studen. Drugi ću put doći bolje pripremljen.

§

Prvi ponedjeljak u listopadu. Višednevna bura trebala je klonuti još sinoć.  

-Danima si ronija i sagiba se tamo? Odveza ti se kamen? Nikad neš naučit vezivat špag! – mrmljao sam po tatinom dok sam k žalu žurio ulicom III. Ne odgovaram. Ljut sam na sebe kako zbog nutarnjeg opiranja zadatku da do kraja istražim spor s ribom tako i zbog tvrdoglave a u osnovi zbunjene nespremnosti da od zadatka odustanem.  

Rijetko kad u hodu gledam širokim pogledom i u daljinu. Ali time danas razočarenje koje me strpljivo čekalo ne bih ublažio. Ono svejedno prodire u svojoj punoj snazi, svakim korakom sve više, kroz opne pogleda koji pokušavam oboriti kao glavu nekoga koga želim utopiti.  

Bršljan uz koji sam se zaustavljao slušati pčele oderan je sa suhozidine. Jedan povratnik iz Amerike planira ostariti «ka naši stari». Posadit će masline. Nakon sedamdeset godina blagog, postupnog zarastanja u prirodu, šumsku i grmovitu, u tek jedan dan iskrčeno je  polje koje se proteže do obale. Tata ozaren preko zida gleda u krčevinu («ka mali sam tu kra grožđe!»), a meni je od njegovog pogleda mučno. Zamišljam prognane fazane kako mora da su panično uzletjeli pred bagerima. Mahnitim klepetom krila, mali i veliki, odnosili su u niskom letu svoje zdepaste tjelesine. Sada se s mjesta gdje sam mirisao cvjetove bršljana i slušao zujanje pčela pruža neometan pogled prema seoskom groblju. Vidim i istočni zid groblja i tatin križ kako proviruje.

Umrlom vinogradu ne daju mira ni počinka.

Nekakva rabljena, islužena i otrcana verzija bijesa. Bez žestine i jasnog usmjerenja.   

Vrijeme služi onom čega još nema, pomislim kad počnem lutati vlastitom nezahvalnošću.    

Požurim kroz oronulu šumu. Koliko će ona još čuvati i skrivati moje žalo? Katićevu ruševinu i cijeli hektar oko nje, koliko čujem, kupili su neki Norvežani za jedan hotelski kompleks. 

Među deblima kljastih borova koji se svojim gornjim granama međusobno pridržavaju da ne padnu otvara mi se pogled na more pod Žverinom. A tamo, baš na mjestu gdje leži naša nožna ploča, jedan galeb širi svoja krila i uzlijeće brzo iščeznuvši u daljini.   

Tih dana nad Grčkom i Kretom harao je mediteranski uragan druge kategorije. Je li ova naša jadranska dvodnevna i vrlo jaka bura bila njegov zemljopisni završetak, mjesto gdje to zračno čudovište lagano silazi u mirne bonace?

Jesu li valovi te bure povukli za sobom i ribe koje su stanovale pod našom nožnom pločom? Osim gdjekoje prašnjave pjeskuljice, nijednu ribu nisam ni vidio, ni slučajno snimio, a gledao sam i snimao više od sat vremena drhteći od studeni nad tom pločom i roneći u pjeni mlataranja nogu kao da s dna mora iskapam ogromnu kamenu gromadu.