Padavica
Često mi je dodijeljena titula –
smotana, smušena, kloc.
Ne znaju bližnji moju skrivenu moć.
Kad padnem na pod, čujem tračeve mrava:
ko je najvrijedniji radnik,
ko je najveći komad kifle kraljici dao.
Kad izgubim balans,
duhovi me za struk hvataju,
plešemo tango, ponekad valcer,
iako je tanka nit između naših svjetova.
Iz ruku mi ispadaju igračke,
preskaču granice dimenzija,
plišanci nestaju u petoj,
jaje na oko u šestoj završava.
Prosipam vodu iz čaše,
kao da krstim pod nekom novom nespretnošću,
kao da ostavljam znak
za one koji dolaze poslije mene,
da znaju – ovdje je neko već padao.
Nit je tanka – ali postojana.
Kroz napukline u stvarnosti šapuću mi sjene,
i možda, samo možda,
nisam ja ta koja pada,
već zemlja na trenutak gubi tlo pod sobom.
