IZ TRANZICIJE
Na zgradi centrale BH Telekoma,
na sarajevskoj Malti
Stoji mesingana ploča s natpisom:
“Za nezaborav vječni
Žrtve agresije
Za državu Bosnu i Hercegovinu
I grad Sarajevo
1992.- 1995.”
Oko te ploče poredano je sedamdeset manjih
a na svakoj stoji po jedno ime uposlenika
koji su izgubili život braneći poštu
U tri navedene paklene godine.
Na spisku su pretežno islamska imena, ali ima i
Katoličkih i pravoslavnih
A po godinama rođenja dade se zaključiti
Najviše mladića i ljudi zrele dobi
Koji su svoj život dali braneći poštu, to jest državu.
U tijeku je privatizacija BH telekoma:
Jagme se kriminalci, psi rata i stranci
Da kupe tu zlatnu koku – dobit će tko da više
Bez obzira na vjeru i naciju, za to smo se borili.
Čim se izvrši primopredaja
Novi vlasnik će skinuti mesingane pločice,
A fasadu prekriti plavičastim staklom,
Jer zgrada treba izgledati imperijalno,
a on nema nikakvih obaveza.
A ti, dragi čitatelju, uvijek kad osjetiš
Zagonetni šum iz slušalice, znaj da u tom huku
Ječe duše sedamdeset sirotih poštara
Uzaludno pokošenih za domovinu.
UMRIJETI U SARAJEVU
Tamo gdje su svi ranjeni vlada potpuna bešćutnost
Nakon potucanja svjetskim lukama
Kao na početku diviti se ubogom krajoliku
Jesti iz papira, piti sa dlana
Pozivati se na ljubav u dolini plača i škrguta
Čuditi se pred razjapljenim vučjim čeljustima
Ostati vjeran svome tajnom bratstvu
Zaspati u rahloj zemlji
bez vjere u čas uskrsnuća
sa mišlju na jednu davnu
crkvicu u šumi
u kojoj umjesto oltara
stoji požutjela emulzija
Umrijeti u Sarajevu, prebrisati se u
Kalvariji mnoštva.
25. SIJEČNJA 1978.
Sve živi. Rijeke u dolini i kristali na planinama
U moru ribe a anđeli na nebesima
U kamenim liticama pulsira njihovo kameno srce
biljke i životinje izviru iz kenozoika kao iz maternice
trepte, uvijeni u paperje svile, u uvojke vlasi
Sve je živo. Erinije i Hölderlin su živi. Samo je
moja ljubav umrla.
OREMUS
Oni koji kradu kažu ne psuj
Oni koji ubijaju kažu poštuj dan gospodnji
Oni koji poštuju dan gospodnji ne poštuju gospoda
Oni koji ubijaju boga kažu ne spominji ime božije
U ispraznost.
Oni koji lažu navode tvoje zapovijedi
Peta ne ubij šesta ne ukradi osma ne reci lažno svjedočanstvo
Oni koji kradu lažno svjedoče
Oni koji kradu kažu ne pozeli tuđeg druga
Oni koji ubijaju kažu ja sam gospodin bog tvoj
I nemaj drugih bogova osim mene.
Oni koji lažu poštuju dan gospodnji
I navode spisak tvojih ostalih zapovijedi
Oni koji kradu kažu ne poželi tuđe stvari
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Oni koji ubijaju kažu poštuj one koji kradu
Da dugo živis i dobro ti bude na zemlji
Oni koji lažu kažu da tvoje ime svjedoče
I kažu: ne spominji ime božije
U ispraznost.
KRHOTINE UZ DAN 11. RUJNA
Žudnja Ikarova za visinama postala je znanost
Što se razvijala u svim smjerovima na vodi, zraku i kopnu
Rog je proslavio njezinu moć i pjesnik joj spjevao ditiramb
Al čovjekov pad iz gorućih nebesa
Na hladne i tvrde zemljine hridi
Ostao je bez riječi i bez stiha
…
Pjevaj sad, dušo moja,
Ti si navikla na nevjerojatne ishode
Zašto šutiš sad, srce moje,
Barem ti si naučilo treptati nad ruševinama
….
Čitam studiju o izgradnji novih tornjeva
Koji će nekoliko puta umnožiti profit
I ujedno biti spomenik umorenima
Već pretvorenim u broj 2752
I da će biti nazvani
Kulama slobode
Zgrade neće biti blizanci
Kako bi se izbjeglo ponavljanje historije
Zazivanje sudbine
…
Prvi će toranj biti pravilna oblika
Drugi asimetričan,
Sve u svemu visok šeststotina i devet metara
Sa šiljkom na vrhu što će primati gromove
Što će podsjećati na skulpturu Slobode
S druge strane Luke
Potom na vapeći krik naš za slobodom
što leti od zemlje prema oblacima
I uvijek pada na tle.
….
Sretna je kuća koju posjećuje zidar
Tužan je čovjek koji
Sprema ručak stolaru
najtužnija djevojka što
Čeka pismo od vojaka
…..
Moderna arhitektura načinjena je od drveta
Ili aluminija i plastike, stakla koje se topi
Da nakon sudnjega dana, kad se stiša vatra
Ne ostane ni traga, ni pepela
Da ljudski poraz bude potpun i definitivan
…..
Sporazum sklapam s tobom Walte Whitmane
Ti što gledaš ples žena čije bokove
Pokreće mjesečeva mijena
Kao i tvoje božanske verse što nadmašuju
Plimu i oseku mora
…..
Spali svoje skice Libeskinde
I u širokim prostranstvima Amerike
Projektiraj kamene prizemljuše, tople zemunice
Obložene sedrenim pločama i medvjeđim krznom
Gdje će povaljivati ženke i praviti djecu. Sazidaj
Ognjište od cigle za toplo sjećanje na žrtve ideje progresa
Za novu sretnu generaciju
Što će doći.
Sarajevo – Beč, rujan 2003. – veljača 2004.
NA SCHWARZENBERGOVU TRGU
Na Schwarzenbergovu trgu,
na mramornom postamentu
stoji dvanaest metara visok vojnik
sa crvenom zastavom u lijevoj
i štitom u obliku grba Sovjetskog
Saveza u desnoj ruci
Na kamenoj ploči ispred spomenika
Ćiriličnim slovima piše: „Spomenik
u čast vojnika Sovjetske armije
što su pali za oslobođenje Austrije
Od fašizma. Travanj 1945.“
Jedan mladi par u ruke mi tutka kameru
s molbom da ih snimim ispred vodoskoka
što šiklja pred monumentom
Djevojka pita znam li ja slučajno ćirilicu
i što to piše
“Znam”, odgovaram, “ali to što piše
teško je dovesti u vezu sa skulpturom
Još teže sa današnjim vremenom. Ničevo
A ne tako davno sve to bijahu moji dani
U kojima je sijalo sunce utopije
I blještala zaboravljena heraldika
Na zastavi su obilježja proletera
A grb je predstavljao simbol zemlje
Koja je bila pobjednik u bici protiv
fašizma, najveće i najmoćnije države
koja je prije nepuna dva desetljeća
izbrisana sa mape kao sparta i rim
Danas od njene slave nema
ni traga. Pokopane su njezine pobjede
i njezina odličja. Njeni su vojnici
poginuli uzalud Svjedočeći tek
da su države prolazne
Vječni su samo proleteri. I fašisti.
I bezbrojni spomenici oslobođenja
Brončane straže što poput ove ovdje
pričaju o slobodi u vremenima
užasa i slave”
RAZMIŠLJANJA U ŠETNJI PRATEROM
Dvije mlade žene ulaze u gondolu tobogana.
Djeca uskaču u ždrijelo i izlaze kroz đavolji rektus.
Prosjek udara klepetaljkom
Komedijant svira vergl
Artist riga plamen
Klaun od šperploče ritmično klima glavom kao izvrnuto klatno.
(tako i ti funkcioniraš, mehanički i naopako)
Proljeće je i djeca drže u rukama ogromne maslačke od šećera
Podižeš glavu, visoko iznad tebe
one dvije žene. Gledaš ih iz žablje perspektive
jednoj se vjetar uvukao pod suknju i na trenutak otkrio plavičastu čipku gaćica Iz daljine dopire tutnjava kao ječanje divova.
II.
Uvijek ima nade nasmrt osuđenom
Možda se neće stegnuti omča
Možda će se malrauxovski miševi dići iz prašine
i pregristi konopac
Što ako će u posljednji čas glasnik donijeti vijest
da je presuda preinačena (istina pobjeđuje)
Da je pala vlada
da je izbila revolucija
ili nastupio potres ili poplava
Tako je to u priči
Tako je to u pjesmi
tako je to u genima
U stvarnosti, ostaje ti tek nada
da će sve biti regularno obavljeno:
da će smrt biti perfektna
i kratka
III.
Da bi napravio portret ovog stabla, govorio je
moraš probdjeti pred njim najmanje godinu, bratac
Proljeće, ljeto, jesen, zima
nanoseći boju na boju
dah na dah
sve dok platno ponovo ne prekrije bjelina
IV.
Kad sarn sklapao slijedeći brak, rekao sam:
Skratite tu proceduru, dođavola
i recite gdje trebam potpisati.
Već me iritira Wagner i Brautchor
Umoran sam čovjek i za rituale
više nemam vremena
A zakletve na Ijubav, vjernost, žrtvovanje
u mom slučaju tek su ironija
ironija ironija
V.
Na kraju dana šetači sjedaju u automobile
Mozart skida kostim iz Formanova filma, u kofer sprema
dolamu od crvenog samta, vlasulju boje slame
i postaje studentica s obrijanom glavom
Gase se motori ringišpila a u okolici
počinju žmirkati krtičnjaci barova
Ove godine sve je poskupjelo, osim
slobodne ljubavi
Posljedica potresa susjednih država u tranziciji
Ostarjeli pijani transvestit
izlazeći iz tramvaja ženski mrda bokovima
a kroz puder na licu naziru mu se točkice izrasle brade
Skinheadsi progrme na ergeli ponija Harley-Davidson
Potom iz daljine jecaj balalajke
Volga, maja trudnaja
Beč, travanj, 1998.
ZABILJEŠKA O KRAJU SVIJETA
Smak svijeta događa se svakoga dana, svake večeri i jutra
Četiri jahača apokalipse tutnje nad našim glavama. Čuješ li ih?
Jezde iz Bosne u Ruandu, Afganistan, galopiraju u Irak i Libiju
Prvi konjanik, na bijelcu, osvajač, zavede ljude, oduzme im um
Drugi jahač je na konju crvenom kao krv, iznikao iz masakra
Treći, kauboj na crnom konju, po svijetu sije bolest i glad
Četvrti, Smrt, na blijedom zelenku galopira nad zgarištima.
Smak svijeta događa se svakoga dana, svake večeri i jutra
Iz asketske glave fašista procuri opijum koji omami milijune
Iz staljinske šapke niknu misli koje umore tisuće u gulazima
Iz tijare i mitre vjerskih poglavara prospe se kuga i smrad
Pa otruju svijet. Iz sijede glave akademika izmili bacil kuge
Što tisuće kolijevki u tren preobrazi u prirodni park mezara
Smak svijeta djelo je ljudskih ruku, što drže kalašnjikov i nož.
U Evropi smak svijeta svatko doživi bar jednom u životu
Ima li ijednog od nas koji nije gledao gdje mu kuću guta pakleni
Oganj. Ima li i jedan među nama da nije okusio smrdljivi barut
Ima li i jedna majka među našima da nije ucviljena zaplakala
Ima li i jedna žena među nama da nije obeščašćena nasiljem
Ima li i jedna naša djevojčica da je nisu pokušali strpati u bordel
Ima li ijedan od nas na čijim se usnama nije zaledio vrisak.
Smak svijeta događa se u našim dnevnim boravcima, u kojima
Svakodnevno proizvodimo pohlepu i mržnju što truju našu djecu
Gdje se klanjamo napudranoj stražnjici liberalnog kapitalizma i
Pjevamo litanije bogu novca, bogu zlata, bešćutnom na patnju bližnjih
U našim bračnim posteljama gdje snimamo videa s heterama
I kasnije ih prikazujemo u našem kršćanski senzibiliziranom društvu
Što se ufa idolima laži i mrtvim kostima predaka.
Smak svijeta događa se svakog dana, svake večeri i jutra
Pored drumova moje zemlje svaki kilometar postavljene su
Spomen ploče što svjedoče da se na tom mjestu dogodila
Historijska bitka, t.j. bratoubilački pokolj. Da je tu u blizini jama u
Koju su naoružani do zuba bacali goloruke i nevine. Da su naši
Heroji i sveci tek drumski razbojnici, haramije. Oslušni:
Vjetar fijuče kroz prosviranu lubanju, kiša ispira bijelu kost.
Smak svijeta događa se bar jednom u ljudskome vijeku svakome
A u zemljama Južnih Slavena i po dva, po tri puta. Brat priča:
Smak mog svijeta dogodio se u proljeće 1992. kada sam napustio
Dom i grad i otišao u nepoznat predio. Iz mojih očiju od tada iščezla
Je radost a grudni koš postao mi stanište nihilizma. Oko sebe
Osjećam samo suzavac, pipam sluz; oko sebe gledam blijede leševe
U pokretu. I noć, koja pada i zastire slike mojih dana.
