Moje ime je García Stevenson. Najvjerovatnije je da nikada niste čuli za mene. A ako ste iz nekih neobičnih okolnosti zaista i imali tu priliku, čuli ste samo pola istine ili pak potpunu neistinu. Mnogi su me povezivali s drugim ljudima i miješali informacije, tvrdeći da sam tog kobnog dana bio ili sredovječni batler, kako će Zadužbina Murnau tvrditi do dana današnjeg, ili samo dječak, kako su novinari i ljudi koji su znali i njega i mene govorili. Ni za jednu od ove dvije grupe nije se moglo reći da su bili pouzdan izvor istine. Čak ni njegovim bliskim prijateljima nikad nije bilo naročito jasno, na primjer, jesam li ja bio Polinežanin ili Filipinac; ili nešto sasvim treće. Kada je njegova porodica preuzela zadužbinu, morala se zaštititi njegova reputacija, pa je razumljivo zašto se toliko različitih verzija događaja pojavilo tokom svih ovih godina. Većina tih izvora se, međutim, slaže da sam ja bio vjesnik zle kobi i najvjerovatniji uzrok njegove propasti. I mislim da su to bile sasvim ispravne procjene.
Budući da sam igrao presudnu ulogu u ključnom trenutku njegovog života, često se pitam da li je sve što se dogodilo zapravo promijenilo i moj vlastiti život; i da li je to na neki način promijenilo tok moje sudbine. To je teško pitanje, na koje zapravo ne mogu odgovoriti. Jedino što mogu reći je da sam tokom svog života s Murnauom shvatio koliko sudbina može biti moćna. Zapravo toliko moćna, da se uz sav trud ovoga svijeta ne može izbjeći njen stisak, njen spori ugušujući zagrljaj.
Govorim vam ovu priču ne samo zato što je vezana za nekoga kog su smatrali jednim od najznačajnijih ljudi svog vremena, već i zbog jedinstvenog perioda u kojem je živio, tačno između dva svjetska rata. Dvadesetih godina rađala se nova forma jedne nove umjetnosti, a ja sam bio među sretnicima koji su to posmatrali iz blizine. Ali to nije bilo ono što imam na umu kada ukazujem na ta vremena. Razmišljao sam o onim drugim stvarima, haotičnim i ludim, koje su trebale uslijediti nedugo zatim. I to nije bila samo ekonomska situacija nakon Velike depresije, već i tama uma i duboko beznađe psihe. Ja sam mu polako podlegao, iz tada meni nepoznatih razloga. Je li to bila neka sjena? Očaj i muka zbog kojih sam se valjao u samozadovoljstvu i bijesu, jer mi ništa nije tada imalo smisla? Da li je to bila moja adolescencija? Ili je bilo nečeg tajanstvenijeg i tragičnijeg, što me je tada tako snažno obilježilo?
***
Za većinu ljudi bio je poznat jednostavno kao Murnau; što nije bilo njegovo pravo prezime već ime grada u Bavarskoj. Ponekad sam ga volio zvati Friedrich Wilhelm, što ga je često zabavljalo. Ali kada sam razgovarao s drugim ljudima o njemu, nazivao sam ga Murnauom, kao i svi ostali – uključujući i njegove prijatelje. Tako ću ga zvati i u ovom prisjećanju, iako ću u ključnom momentu priče otkriti kratkotrajni nadimak koji sam mu dao, a koji mu se, činilo mi se, svidio kada ga je čuo, iako nikada neću znati da li je tako trebalo da ostane, jer je ubrzo nakon toga preminuo.
Dopadao mi se način na koji je govorio o jednostavnim stvarima. Imao je mehanizam kako da vas natjera da brinete o njegovim dubokim objašnjenjima svih onih prizemnih stvarnosti života. Neka od tih razmišljanja često su bila neočekivano nježna i došla bi niotkuda.
Ali posebno sam volio onu njegovu stranu koja me je uvijek učila nečemu novom, o mogućnostima i moćima jezika, umjetnosti i istorije. Njegova je vještina bila stavljati sve te stvari u kontekst koji bih ja mogao razumjeti.
“Nije slučajno što je u tvojoj krvi toliko različitosti”, rekao mi je jednom. „Nježnost si naslijedio od Južnog Pacifika. A strastvenost ti dolazi iz imena.” Iz mog imena? Je li bilo tako lako izbjeći sudbinu?
Za mladića bez oca, poput mene, on je nosio nekakav edukativni kvalitet, nešto što drugi nisu znali da je posjedovao. Uz to je postojala i spremnost na određenu vrstu privrženosti koja mi je veoma nedostajala.
“Ne može biti slučajno što se prezivate Stevenson”, rekao mi je. “Ništa na ovom svijetu nije slučajnost.”
U to vrijeme veliki dio njegovog života za mene je još uvijek bio zagonetka. I prije nego što sam postao njegov dio, bilo je još pojedinaca koji su sigurno igrali važniju ulogu od mene. Znao sam ih po fotografijama koje je čuvao. Mnoge su te fotografije prikazivale mladiće, poput mene. Činilo mi se da je to bio fragment mističnog svijeta u kojem je Murnau često boravio. Kao da nije bio u pitanju užitak, već nešto uzvišenije, mnogo više od uspomena. Bili su to tragovi prošlosti koje je on sam ovjekovječio u obliku fotografije.
Murnauu su te fotografije predstavljale snažne priloge za nešto bitno što je možda imao s drugim ljudima, čak iako je to bilo gotovo uvijek kratkog vijeka ili čak ništa više od sretnog susreta. Neki od prikazanih ljudi bili su slučajni prolaznici, čija imena nikada nije znao, ali koji su na njega uspjeli ostaviti trajni uticaj.
Jedan od tih mladića imao je poseban značaj, jer su njegovi tragovi bili brojni i bili su rašireni po cijelom Murnauovom mikro-kosmosu. Koliko sam mogao shvatiti, oni nisu označavali neki davno izgubljeni ukus prošloga vremena, već nešto što je bilo dio njegove sadašnjosti, a možda i budućnosti. Ne samo da je imao nekoliko njegovih slika uokvirenih i obješenih na zidovima, kasnije će se ispostaviti da je jedna od njegovih najdragocjenijih umjetničkih slika, zauzimajući centralno mjesto u njegovoj radnoj sobi, bila naslikana od strane istog tog mladića.
Kad sam prvi put vidio njegovu fotografiju, pogodile su me njegove modre oči. Brzo sam okrenuo okvir i na poleđini pročitao “Walter Spies, Berlin 1921”.
Prvo sam se pitao gdje je sada taj Walter. Gdje je živio? Zašto ga nikada nije posjećivao? Kako to da je bio fizički odsutan iz Murnauova života, a toliko prisutan u duhu? Tada sam počeo obraćati pažnju i nakon podrobnog pregleda slike u Murnauovoj radnoj sobi, došao sam do logičnog zaključka: Budući da je slika prikazivala motiv s Balija, jednu scenu iz javanskog seljačkog života, on je morao živjeti tamo. Tako sam konačno shvatio zašto je Spies bio prisutan samo u duhu. Kao i svi Murnauovi snovi i nade, i on je živio na drugom kraju svijeta.
“Moram posjetiti majku jednog dana”, rekao mi je Murnau. Živjela je i ona na drugom kraju svijeta, a on nije posjetio Europu, a kamoli Berlin, otkako je počeo snimati filmove u Americi. Ali baš kao što je bilo sa Spiesom i svim ostalim mladićima u njegovom životu, kao i sa njegovom vlastitom majkom, njegova mentalna, a ne fizička vezanost za ljude i ideje bila je ono što je sačinjavalo njegov složeni unutrašnji svijet.
“Nije stvar u tome gdje fizički živimo”, često je govorio svojim prijateljima. „Nikad nisam mogao razumjeti ljude koji odlaze, napuštaju; najmanje one koji kažu da žele pobjeći ili moraju pobjeći. Na primjer, ljudi koji pobjegnu iz rodnog grada.”
Njegovi prijatelji bi odgovorili da su savršeno razumjeli na što je mislio, jer je on zapravo cijelo vrijeme nosio ime grada kao dio svog imena.
„Ono na šta sam mislio nije nešto što fizički bijeg može pružiti. Postoje ljudi koji žele pobjeći iz zemlje rođenja, na primjer žele pobjeći iz Berlina. Ili iz same Evrope! Ali vi zapravo nikada ne možete pobjeći iz Berlina. Moj prijatelj Walter potpuno je bio u krivu kada je to pokušavao učiniti. Na zemaljskoj kugli nema ničega tako moćnog da vam omogući da stvarno pobjegnete iz Weimara.”
Murnau je puno govorio o načinima za bijeg, koje su mnogi evropski umjetnici pokušavali pronaći tih godina. „Sve to od čega osjećate da trebate pobjeći je ono što morate prigrliti kao dio onoga što jeste. Umjesto da bježite, trebali biste stvari nositi sa sobom. Bali vas neće pretvoriti u drugu osobu. Nikada ne možete izbrisati Evropu iz svog bića. Ako i cijelu biblioteku ostavite iza sebe, nećete preko noći stvoriti nešto što u svojoj biti nije evropsko.”
Kad je njegov ton postajao ličniji, njegova bi kritika postajala nekako humanija.
„Pokušao sam spriječiti Waltera da ode. Ali od toga nije bilo koristi. Htio je ići i bio je odlučan u tome. Sve fotografije i nostalgični suveniri iz tog dijela mog života tu su da me podsjete koliko je pogriješio. “
***
Murnau je bio visok čovjek. Pokreti su mu bili nezgrapni i u njegovoj figuri nije bilo apsolutno ničega gracioznog. Njegova snaga, visina od blizu dva metra, posebno u poređenju s mojih jadnih 173 centimetra, bilo je nešto što je odavalo snažan osjećaj pouzdanosti. Njegove su ruke izgledale kao nešto za što se možete držati, uvjereni da vas neće tek tako napustiti. A njegova srednja dob bila je nešto što je za moju mladost tada imalo savršenog smisla, iako ne na racionalnom nivou. Da ste me tada pitali kakav je to smisao bio, ne bih znao što bih vam odgovorio. Tako čudan i distanciran od interesovanja koje su dijelili dječaci mojih godina, nisam imao ništa drugo i nisam želio ništa drugo.
Počeo sam raditi kao njegov sluga u vrijeme dok sam bio prilično mlad. Od prvog trenutka trudio sam se da mu pokažem da se može osloniti na mene. Kakvo je njegovo mišljenje o meni bilo na početku, teško da bih mogao reći. U svakom slučaju, s moje strane sve je postalo vrlo intenzivno i moj lični cilj na kojem sam radio svakoga dana bio je da ga zadovoljim.
S druge strane, on mene nikada nije morao impresionirati. Znao sam da je u svojim ranim dvadesetim bio ratni poručnik i da je vodio četu na istočnom frontu. Takođe sam znao da je nekada bio ratni pilot i da je preživio nekoliko nesreća. A da ne spominjem njegovu izvanrednu filmsku karijeru. Ja, međutim, još uvijek nisam znao ni kako da vozim automobil, što je bila samo jedna od stvari koje sam želio naučiti, kako bi me on pohvalio.
To ne znači da je on zahtijevao bilo šta od toga. Uprkos tome što je bio visoko obrazovana, intelektualna osoba, Murnau je bio očaran jednostavnošću i naivnom ljepotom neiskvarene mladosti. Drugim riječima, moji smiješni pokušaji da ga impresioniram već su mu bili vrlo impresivni.
Ono što se u očima mnogih ljudi smatralo intelektualnom distancom, zapravo je bila Murnauova zatvorenost. Mnogo mu se stvari motalo po glavi, ali nikada nije pokušavao ništa od toga nametnuti. “Jesi li ikad čitao Ostrvo s blagom, Mali?” pitao bi, ne insistirajući da ga moram pročitati.
Za sve to vrijeme jasno sam shvatao da moje mjesto u njegovom životu nije moglo biti centralno, iako je bio toliko usamljen, i uprkos tome što sam većinu vremena bio u njegovoj blizini. Koliko god bio verbalno ciničan u vezi sa Spiesom, ubrzo sam shvatio da je on još uvijek imao snažnu emocionalnu vezanost za njega i da ni ja ni bilo ko drugi nikada nećemo postati zamjena za ono što je nekada pronašao u njemu. Šta je to bilo u tom mladiću zbog kojeg se ponekad gubio u čežnji, a ponekad kritikovao njegovu arogantnu posvećenost ljepoti i neuspjelim životnim odlukama. Nakon burnog prekida njihove veze i nakon što se Murnau toliko zaljubio i vezao do te mjere da je vidio kako bi njih dvojica ne samo mogli da dijele život, već i da dijele svoje umjetničke vizije i postaju saradnici u svojim kreativnim naporima, mladić se pokušao distancirati od njega. Biti na drugom dijelu svijeta izgledao je kao savršena prilika da se utekne od složenih zahtjeva veze s Murnauom, iako to nije bio jedini ili glavni razlog zašto je otišao. Nagla promjena u starijem muškarcu, koja je vodila iz ravnodušnosti u gotovo fatalističku opsjednutost svim aspektima ličnosti njegovog ljubavnika, bio je naporan iskorak u mladićevo odrastanje. Očigledno je to za njega bilo nepodnošljivo i strastveno vrijeme. Dani opsesije pretvarali su se u sedmice i mjesece.
Za vrijeme koje su njih dvojica proveli u Berlinu, oni su zaista bili nerazdvojni. Ali prema svemu sudeći, to je bilo poput neke samouništavajuće opijenosti objektom svoje opsesije. Spies je upravo bio taj činilac u Murnauovu životu – neko koga je smatrao briljantinijm od sebe. Bilo je to daleko od onoga kako je vidio mene, ili pak naivni polinezijski narod koji smo sretali na našim kasnijim putovanjima. Niko osim Spiesa nije znao kako je to biti voljen od strane genija, koji nije bio u romantičnoj ljubavi s vašom ljudskošću, već zapravo u pokornom stanju duboke intelektualne poniznosti, uvijek kada je bio u vašem prisustvu.
Nakon što se skrasio na Baliju, Spies je na koncu počeo odgovarati na Murnauova pisma. U svojim pismima opisivao je mirni život u komuni njemačkih emigranata, ispunjen kulturom i ljepotom. Razmišljanje o umjetnosti uzimalo mu je većinu vremena, koje je provodio polako se zaljubljujući u ostrvo i organizujući velike susrete na kojima su sudjelovali istaknuti svjetski umjetnici.
S druge strane, ljepota koju je opisivao uglavnom se odnosila na balijske mladiće. Njihovo nježno savršenstvo nije bilo samo fizičko, objašnjavao je Spies. Najvažnija ljepota koju su posjedovali bila je ljepota njihovog duha. Oni su bili slobodni da lutaju bez ograničenja koje zadaju civilizovana društva. Oni su mogli slobodno pjevati i plesati, a ne biti pristojni i racionalni i sve ono što je gušilo mladost u Evropi ranog dvadesetog vijeka.
Sve je to bilo u suprotnosti s onim kako je Murnau doživljavao svijet. “Njihova sloboda je zasigurno iluzija”, uzvratio je. „Sloboda treba supstrat. Ne može postojati bez ograničenja. Civilizovano društvo je najbolja vrsta tog supstrata.”
A što se tiče civilizacije, sloboda koju je smatrao da Spies pronalazi kod mladića s kojima je vodio ljubav bila je garancija značajno razvijenog društvenog konstrukta balijskog društva. Koliko god mu se to činilo primitivnim, razlog zbog kojeg su se mladi Balijci osjećali slobodnim da se upuštaju u to nije dolazio iz bezobličnosti njihovog društva.
“Prilično je jednostavno”, napisao je Murnau. „Čini se da njihovo društvo ne prepoznaje tabue u vezi sa homoseksualnošću. Nemati taj poseban teret samo po sebi je društvena institucija, dragi moj Walter. Upravo takvo bogatstvo duha čini ih civilizovanima. Imati tabue, s druge strane, nije ni na nivou razumijevanja stvari.”
Spies je ponovio svoj stav, objašnjavajući da je život u raju i slikanje slika njegovih stanovnika, kao i uživanje u životu i zadovoljstvu s njegovim mladićima, bilo sve što je jedom punokrvnom čovjeku, daleko od civilizacije, ikad trebalo. U raju nije bilo zakona, jer, što se njega ticalo, nije bilo ni pada. Stoga, nije bilo načina da se počini grijeh. U raju nema ničega. Jedini komad odjeće koji se može zamisliti je smokvin list. Raj je suprotan civilizaciji.
Murnau se nije složio. Ali ne samo zato što je imao zalog u Spiesove životne odluke, već i zato što se sve što je činio, sve što je Murnau ikada stvorio i u šta je vjerovao, suprotstavljalo takvim stavovima.
„Ako sam vam toliko potreban, prijatelju, zašto ne dođete ovamo? Prije mnogo godina započeli ste razgovor o odlasku u Ameriku. I na kraju ste to i učinili. Zašto bi odlazak na Bali bio drugačiji?”
“Zbog filma”, odgovorio je Murnau. „Jedini prihvatljivi razlog da od sebe napravim budalu je da bih mogao nastaviti čaroliju ove neobične umjetnosti. I da vjerujete, kao i ja, da film potencijalno može da mijenja svijet, nikada ne biste pomiješali ove stvari.”
„Da li biste uopšte otišli da nije bilo načina da ponesete čitavu svoju biblioteku knjiga sa sobom? I u svakom slučaju, možda možete snimiti film na Baliju”, napisao je Spies. „Usmjerite kameru u ovu prirodnu ljepotu i bogatstvo. Uperite kameru prije svega u dječake. Vjerujte im da su nevini, te da će biti spremni učiniti sve za vas.”
***
A budući da nikad ništa u vezi sa sudbinom nije bilo jednostavno i budući da ne postoji slučajnost, jedna takva prilika već je išla Murnauovim putem u vrijeme kada ga je Spies ismijavao u svojim brojnim prepiskama.
Murnau je uživao u svim sarkazmima Spiesovih pisama, ali činilo mu se da se kod njega ipak nešto izgubilo. Spies, kojeg su predstavljala ta pisma, nije bio onaj kojeg je imao u svojim sjećanjima i u svom srcu. U tim jednostavnijim, ljepšim vremenima on je još uvijek bio mladić, mislio je Murnau, još uvijek nije bio potpuno odrastao i njegov idealizam je stoga hranio Murnauovu dušu. Za njega je nekada bio der junge Walter, plemenita stara duša, strpljivi genij, koji je uvijek radio na svojoj umjetnosti i pronalazio sve te načine kako da je oživi – bio je tako mlad i još uvijek je mogao steći božansku veličinu u svemu što je stvarao.
Spies, misteriozni polubog, bio je taj u koga se opsesivno zaljubio prije svih tih godina. Zbog tog je Spiesa bio spreman provesti dane bez kraja u malom berlinskom stanu, samo zato što je to značilo provesti ih u krevetu s njim, dok su bili skriveni od svijeta koji nije razumio vrstu ljubavi koju su imali jedan prema drugom. S mladim, strastvenim Spiesom Murnau je upoznavao neke nove užitke ljudskog tijela, potencijal neobične intime koju dvoje ljudi mogu spoznatii i misterije dviju duša koje su postale jedno. Njegovi prijatelji u Berlinu čak su se počeli brinuti kada se nije pojavljivao u javnosti. Radije bih bio s Walterom, mislio je.
Bio je to trenutak kada je Murnau primijetio izvjesnu promjenu – jedna od onih noći u Berlinu kada mu se mladić obratio i rekao da je sanjao užasan san. Prethodne večeri Murnau je već primijetio da je Spies bio nekako povučen i neobično tih.
“Kakav ste san sanjali?” pitao ga je. Walter je isprva oklijevao razgovarati o tome.
Murnau kod njega do tada nije vidio takvu vrstu ranjivosti. Otkako su bili zajedno, počeo je primjećivati te suptilne promjene raspoloženja. Uvijek tako intelektualan i dalek, prvi put kada je upoznao Spiesa, dok je radio na jednom od svojih filmova, bio je pomalo zatečen mladićevom vještinom, ili je to bila duboka priroda otvorenosti sa svojom osjetljivošću i ranjivošću. Bio je umjetnik nježnih, detaljnih surealnih slika. Dvadesettrogodišnji sin diplomate u Rusiji, koji je izbjegao revoluciju, proveo je neko vrijeme na Uralu u logoru i već se pretvorio u izvrsnog muzičara i slikara – u Murnauovim očima bio je genije. Murnau je bio osam godina stariji od njega i u mnogo čemu drugačiji. Njegova visoko intelektualna umjetnost bila je sušta suprotnost strastvenom primitivističkom pristupu mladića. Walter ga je podsjećao na nježnog ruskog princa iz basne, Jesenjina, koji živi samo za svoju poeziju. Kazao mu je da kao takav nikada neće pripadati Njemačkoj. “Previše ste upleteni u tajnu svoje umjetnosti”, rekao mu je u nekoliko navrata.
“I tu ste me pogrešno pročitali, voljeni moj Friedrich”, odgovorio je mladić. “Da, umro bih za umjetnost”, rekao je. „Ali ne za svoju. Umjetnost koja mi se sviđa je ona, ne pojedinačnih genija, već malih ljudi. To je umjetnost kultura i postoji izvan umova i izvan mehanike industrije, poput filma, koja toliko zavisi o znanju, a manje o duši. Umjetnost koju volim nalazi se u svakoj osobi, ne samo u umu genija.”
“O čemu ste sanjali?” Murnau je ponovo pitao.
“U snu sam čuo jasan glas”, odgovorio je. „Rekao mi je da će se ova zemlja okrenuti protiv mene.”
“Zašto protiv vas, a ne protiv mene?” upitao je Murnau.
„Možda zato što steVidrugačiji. Vaša praktičnost vas čini otpornijim, pripremljenijim. Ne morate se ni brinuti zbog toga. Koliko znam, već ste razvili neke odbrambene mehanizme.”
“Odlazim samo da snimam filmove. Ništa više od toga.”
“Kad ja odem”, bio je uporan Spies, “to će biti zauvijek.”
Već tada, nedugo nakon što su se pronašli, ova neobična pukotina počela je razarati njihovu ljubav.
Na Baliju se Spies proslavio. Mnogi slavni ljudi putovali su preko pola svijeta kako bi ga upoznali i divili se njegovoj opsesiji čarobnom muzikom i umjetnošću njegove nove domovine. Sve je to razbjesnilo Murnaua, koji je u jednom trenutku počeo ponovno padati u svoj pouzdani intelektualni cinizam. Ali nakon što je gotovo odbacio san o kojem mu je govorio njegov voljeni, Murnau mu se vraćao iznova, posebno tokom nekih značajnih događaja koji su obojili waimarsko iskustvo u godinama koje su dolazile. Kao prvo, vjerovao je da je iza Spieovog odlazka iz Berlina postojao neki kosmički značaj. “Čak je i njegov odlazak dio lanca predosjećaja”, mislio je. “Nije otišao iz tako jadnog razloga, kao što je bijeg od ljubavnika. Otišao je jer je zapisano da će otići”.
Kao što je to često činio, Murnau je posjetio vidovnjaka, koji mu je rekao da se njegov svijet zaista bližio kraju, ali samo kako bi se otvorio prostor za drugi svijet koji će on upoznati – nova lijepa riječ rođena iz sjajnog bisera, iz prelijepe školjke života. Kada će se to dogoditi i kako će to izgledati, vidovnjaci mu nisu mogli reći. Murnau je znao dovoljno da se više ne raspituje.
“Ekspresionizam ne može potrajati”, rekao mu je njegov prijatelj Albin Grau, koji je bio praktikant okultizma, nakon što je to čuo. „Ovaj svijet je prepun misterija“, rekao je. “Ali nema misterije iza činjenice da za deset godina niko više neće mariti za moje scenografije.” Međutim, 1928. godine Grau je počeo proročanstva tumačiti malo drugačije. „Sve je u zvuku. Nijemi film se bliži kraju.”
Tako je, pomislio je Murnau. I trebalo bi, jer je stvar koja je zamjenjuje jednako veličanstvena, ako ne i više.
Duboko u sebi Murnau je uvijek znao da proročanstva kojima se okupirao nisu imala nikakve veze s filmom. Između 1918. i 1922. godine u weimarskoj Njemačkoj dogodilo se više od trista političkih atentata, bez opipljivih posljedica po nacionalističke grupe koje su stajale iza njih. Ako je ikada bilo znakova dolazeće apokalipse, onda je to sigurno bio jedan od njih.
“Šta kažete na to?” Pitao ga je Spies. “Želite li i dalje ostati?” On sam sigurno nije. Mladić je Njemačku napustio 1923. godine.
Otišao je i Murnau. Ali on nije stvarno otišao. Zapravo, nije vjerovao da je moguće otići ako nikada niste osjećali da negdje pripadate ili da pripadate nekome. “Što god da radim, to je privremeni potez, kako bih mogao snimati moje filmove.” Zbog toga je toliko dugo odgađao posjetu majci. „Nisam stvarno otišao. Sve je ovo privremeno. ”
***
Često bih se probudio usred noći u njegovoj kalifornijskoj kući, jer u to vrijeme nisam mogao spavati, pošto sam skoro svake noći imao košmare. A nekih drugih večeri tog zadnjeg ljeta zaspali bismo na sofi uz jazz muziku sa njegovog dragocjenog gramofona, koji je svirao u pozadini. Ali negdje nakon ponoći, dogodilo bi se da on negdje odluta. Murnaua su budile vlastite noćne more. Imao ih je često u godinama pred smrt. Bile su to košmari o ogromnoj vodenoj površini – okeanu. Takođe je u njima vidio ogromnu sjenu diva, koja je pokrivala čitav narod; mlado tijelo; život koji se davi. Njegove noćne more bile su gotovo identične onima koje sam imao i ja.
Takvih bih noći satima zurio u sliku Spiesa koja je visila na zidu. Nježne visoke figure balijskih seljaka imale su gotovo hipnotički uticaj na mene. Želio sam živjeti na toj slici, ali i da me odvedu tamo, da me on ponese, jer je i on morao biti sa mnom. Morao je pronaći taj novi biser početka i dao bih sve da smo ga mogli pronaći zajedno.
Tada bih ga otišao potražiti lutajući usnulom obalom, ali gotovo ga nikada nisam mogao spaziti. Bilo je to kao da je na trenutak nestao u sjeni. Sjene bi se tada okomile na mene, u svoj svojoj stravičnoj prijetnji; a i ja bih se onda probudio.
Tada bih ga potražio u njegovoj biblioteci. Ali onda bih počeo pregledavati knjige. Tu su bili njemački klasici, knjige o filozofiji i umjetnosti, starogrčkoj skulpturi i muškoj ljepoti. Na kraju, na jednom od rukava knjige pročitao sam i svoje ime – Stevenson. Ništa u ovom životu nije slučajnost. “Jesi li pročitao Ostrvo s blagom, Mali?”
Onda bih odlutao prema plaži, s knjigom u ruci, kako bih sjedio s njom kraj vode, čitao o pustolovinama dječaka Jima i njegovog kapetana, gledao svjetlucanje mjesečine i osluškivao umirujuće zvukove talasa.
I obično bih ga tamo zatekao kako sjedi, puši staru lulu od slonovače i gleda u luku. Bio bi potpuno sam i ne bih se usudio da ga prekinem u njegovim mislima. Zaspao bih ponekad kraj vode, nekoliko metara od njega, cijelim tijelom osjećajući meki pijesak, koji je još uvijek bio topao. Probudio bih se na plaži u zoru, s njegovom džinovskom košuljom, koja mi je prekrivala gotovo cijelo tijelo. Ili bi me on sam ponio unutra.
Decenijama poslije, još uvijek sam očaran uspomenama na duge noći provedene s Murnauom. Te noći je sanjao putovanje, svoje ponovno rođenje duha, priliku da pronađe svoj biser, da sve otkrije i sve nauči nanovo.
“Kupiću brod”, rekao mi je dok mi je pokazivao knjigu o čuvenim jedrenjacima iz 19. vijeka. „To će biti brod sa vrlo specifičnom svrhom i vrlo jasnom misijom. I nazvaću ga Bali, kako bih ispoštovao konačni cilj moje misije.” Oči bi mu na trenutak zaiskrile, a zatim bi se povukao u svoj kabinet, kako bi nastavio raditi na svojim planovima. Trebao bi ga nazvati Walter, pomislio sam.
Sad mi se čini da sve stvari koje su se kasnije dogodile u našem životu, i ono uzvišeno i ono lijepo, kao i užasno, su samo bili naši snovi o svjetlosti i sjenama – traumatičnim susretima podsvijesti – što je zapravo bio i sami film. I premda se sve to dogodilo davno, i danas se noću budim u hladnom znoju, tresući se i drhteći, baš kao što sam drhtao na dan kada je Murnau umro. Sjećam se kako sam se izvukao iz automobila, dok mi je krv tekla niz čelo, puzao na sve četiri preko trave i na kraju okrenuo pogled prema olupini. To je i dalje nešto što ne može a da ne proganja moje snove ni danas i vjerovatno će ih proganjati sve dok se i za mene sve ne završi.
Koliko god čudno zvučalo, u trenutku kada se to dogodilo, umjesto da se užasnem krvi i slomljenih kostiju, bilo je kao da sam cijelo vrijeme upravo to očekivao. Šta drugo nego smrt? Stoga su moje oči to tražile. Htjele su to vidjeti. Tražile su sjenku – onu poznatu zlokobnu sjenku, koja je likovala zbog naše bijede, pokazujući nam koliko smo bili mali i beznačajni i koliko je zaista bilo prolazno naše postojanje. Uz sve naše borbe da pobjegnemo od onoga što je oduvjek bilo zapisano, za nas zapravo nikada nije bilo nade.
O autoru:
Edo Murić je rođen 1982. godine u Rožajama. Glavno sjedište mu je Beču već skoro 20 godina. Studirao je teatar i film na Univerzitetu Beč.
Bavi se pisanjem, režijom, slikarstvom i dizajnom. Pisao više puta za “Almanah” na temu filmske analize. Recenzent više knjiga (posljednja: Šabanagića Nahija: Drame i scenariji Abasa Redžepagića – 2019, u izdanju Almanaha). Pisao naučne članke za SYN, austrijski kulturni časopis. Grafički dizajner i illustrator više knjiga.
2010. bio autor dokumentarnog televizijskog filma “Svitanje” (prikazan na TV Vijesti i drugim televizijama u Crnoj Gori), koji se bavio iskazima očevidaca ratnih zločina u okolini Rožaja (Kaluđerski Laz) u proljeće 1999.
