Đurđica Lasić Vuković je pjesnikinja koja u zreloj dobi počinje objavljivati poeziju. Ponor je druga njezina zbirka nakon pjesničkog prvijenca Simetrija tišine. No u svijetu književnosti ona već ima dugi niz godina čvrsto ukorijenjen identitet. Urednica je renomiranog časopisa Riječi Matice hrvatske Sisak, začetnica Quirinovih pjesničkih susreta i uspješnog projekta Stihovnica Siska. Njen habitus je pjesnički i sisački. Tako i u novoj zbirci tematizira svoj rodni grad i potres koji ga je pogodio. I sama oštećena njime, živi u staroj jezgri grada, najživlji je sudionik ove katastrofe koja je i njen novi početak u osobnom životu. Svima koji ju poznajemo iznimna je inspiracija gledati kako je uvijek usmjerena prema građenju, životnosti, nepokolebljivosti. Zida ona svojim pjesmama tamu u koju je uronio Sisak, sumoran, sam i ostavljen rijetkim krijesnicama koje će pokazivati svjetlost koja je načas, na par teških postpotresnih godina zgasnula. Već u prvoj pjesmi Svitanje, autorica govori: ..hoću udariti iznad sebe.. simbolizirajući nemoć i mrak u kojem se našla, ali i želju da se nešto pokrene i promijeni, makar iznad njenih mogućnosti.
Samu smrtnost vidi kao uništavatelja “sebeljublja”, fenomen koji će rastvoriti ego i brzo se vraća optimizmu i “malim rukama” koje će nas zapljusnuti. Pjeva o krovu koji tutnji iznad nje u pjesmi Provalija i ritmom i nabojem se vraća izvorima poetike Josipa Severa iz čije kabanice izviru svi sisački pjesnici, a i većina hrvatskih. Ponor po kojem je naslovljena zbirka je pjesma bezdana, rupe u kojoj se vrtloži cijeli grad. Njegov mrak je osobito sumoran. Postindustrijska praznina gdje ni psi ne šeću bez obojenosti tugom. Zbirka Ponor je ujednačena i promišljena, to nisu pjesme koje su u naletu inspiracije nabacane na hrpu, nego su izraz pažljivog i strpljivog rada i odvagivanja izričaja. U pjesmi Brojačice koraka pjesnikinja stihovima zapada u najponizniju molitvu, kao i u mnogim drugim pjesmama. U zbirci žbuka pada u ponor, ali ne samo trenutni, nego i svih stoljeća ovog povijesnog grada, kao da je potres bio točka na I. Javljaju se motivi uplašenih ptica, upregnutih konja, slomljenih breza, sve što sugerira težinu i bespomoćnost pred prirodom, ali i ljudskom zlobom. Izvrsno opisuje kuće kao “pustoću” jer to je osnovno raspoloženje u koje je utonuo grad, kao i strah.
Međutim, poeziji Durđice Lasić Vuković ne nedostaje vedrine. Mlado lišće šapuće i njime daje nagovještaj budućnosti u mladim generacijama. Pjesma Treba ići je posvećena Ivanu Kožariću i poziva čitatelja na radost i u poznim godinama i potrebu da se kreće, da se živi ovaj perpetuum mobile jer drugačije se ne može. Spominje majku, sina, unuka koji sa njom čisti more i “smeće ljudskog srca”, kao nositelja plemenitosti u zagađenom svijetu. Njime završava svoju zbirku, dajući Ponoru novi početak.
Ova neumorna književna djelatnica nas je razveselila svojom novom pjesničkom zbirkom, a očekujemo da nastavi i dalje hoditi pjesničkim putem u čemu ćemo joj biti prisni sugovornici.
Nataša Nježić Bublić
