iz zbirke priča ‘Svijet je gladno mjesto’ (CeKaPe, 2022.)
– Kupit ću mali brod!
Viknem u praznu sobu.
Konačno sam siguran. Ništa više neće kvariti moja ljetovanja na Jadranu, pogotovo ne gosti kojih je uvijek puna kuća jer moja žena ne razumije ili ne želi razumjeti da mi to smeta, da ne mora baš svake godine obiteljsku kuću pretvoriti u cirkus. Ne znam koji su od svih njih gori, bučniji, nepristojniji. Viču, pjevaju, piju, ne spavaju, sobe su stalno prljave, pune donjeg veša i čudnog smrada: nečega između mokraće, znoja i jednostavno, prljavštine. Nekada gledam te sobe kada gosti izađu, kada se konačno urede, operu. Tek onda u kući zavlada mir. Sve mi djeluje staro i upropašteno. Zato vičem u prazno kada ostanem sam, kada znam da me nitko ne može čuti i mogu zamišljati da sam ponovno samo ja u svojoj velikoj kući, u svojem praznom carstvu koje ranije nije izgledalo kao carstvo već čudna, bijela samoća, ali sada znam da je bila riječ o vrtu koji se vjerojatno više neće nikada vratiti, koji je u nekom trenutku postojao, a u drugom prestao postojati. Oživjeti ga više nije bilo moguće. Mogao sam samo vikati.
I maštati da će me onaj drugi ‘ja’, koji je ostao u onom prostoru i vremenu, u tom tajnom vrtu, čuti i smilovati mi se, pružiti mi još jedan pogled u ono kako je bilo nekad.
Vrlo sam umoran. Plutam između bolova u leđima i onih u zglobovima i glavi, bolova koje ne mogu do kraja iščitati. Nisam siguran izmišljam li ili mi se sitni čekići doista zabijaju u područje čela; između prekovremenih sati i šefa koji nije spreman plaćati normalnu, pristojnu plaću; između žene i sina u pubertetu, žene koja ne zna stati i ne može stati, ne može uživati, ne može se opustiti već mora stalno, neprestano svrdlati po svemu čega se dohvati, a dohvaća se svega: od financija preko djeteta do te moje nesretne (naslijeđene, jer kako bih si je ja inače mogao priuštiti?) kuće na moru, gostiju, cijena, vremena, odjeće i obuće, stolnjaka, lampi.
Između čega sam to sve zapeo?
Više ne znam. Znam samo da je moj najnoviji simptom nesanica. Ona koju ne liječi lagana glazba, kupka prije spavanja, razmišljanje o ugodnim, zelenim livadama, čajevi za smirenje, joga i meditacija. Moj najnoviji simptom je nedostatak sna; onog dubokog i iscjeljujućeg, jedine pauze koju poznajem između posla i doma, tog sina koji stalno zahtijeva i viče i raspravlja i sve je agresivniji i ne bih se začudio kad bi se na kraju pretvorio u nekakvog manijaka. Naravno, ne mislim to ozbiljno. Ali moguće je da stvari pođu posve krivo, da neću uspjeti od njega napraviti ‘čovjeka’. Što god to značilo.
Nedostatak sna prati me već tjednima. Uspijem zaspati kratko, oko četiri ili pet ujutro, iako to ne bih nazvao snom, više haluciniranje u koje upadam i nakon kojeg sam još mnogo umorniji nego bih bio da sam ostao budan. Ono traje do ženinog buđenja, oko sedam, kada se uz obavezno dugotrajno zijevanje i protezanje izvlači iz kreveta i počne spremati. Zašto se diže tako rano, na godišnjem smo odmoru, nitko od gostiju je ne treba, neće raditi ništa posebno osim piti kavu na terasi, zašto, zašto? Ali, nema odgovora osim:
– Budim se kad se budim.
Zatim:
– I ti bi se mogao malo manje prevrtati po krevetu cijele noći i pomoći mi ujutro, a ne glumiti zombija.
Nisam znao čime bih joj pomogao. Nekoliko sam se puta čak i dignuo prije nje, oko šest, i, nakon što sam se umio dodirujući svoju jadnu blijedu kožu i lice na kojem su se isticali debeli podočnjaci, skuhao sam joj kavu koja ju je dočekala na terasi, zajedno sa mnom. No, nije djelovala zadovoljno. Izgledala je kao netko kome je oduzet neupitan privilegij. Tiho sam listao novine dok sam osjećao njenu prisutnost kao porezotinu od papira.
Zloslutan sam, negativan, ali to se i događa kad je čovjek neispavan, kada je na rubu rušenja od iscrpljenosti, kada ga tijelo uopće više ne sluša. Pored šefa,žene, sina i kolega kraj kojih samo prođem jer nemam snage za razmijeniti niti par kurtoaznih rečenica. Nikada nisam bio duša zabave ili ureda, ali sjećam se kako sam imao više energije za neke stvari. Kako je bilo prije, što je bio motor koji me vozio kroz dan? Otkud sam crpio motivaciju? Kada je krenulo nizbrdo?
Kada sam se oženio, mislio sam da je moja žena najbolje što mi se ikada dogodilo. Oštra, drska, nepobjediva. Suočit će se sa svim s čim ja ne mogu, znao sam to. Kada sam dobio sina, instantno sam se zaljubio u njega. Plod naše ljubavi. Možda jednom najbolji prijatelj, tko zna. Posao? Nikada me nije previše zabrinjavao. Uvijek ima puno vijesti, novinaru nikada ne nedostaje posla. Ako ne bira o čemu će pisati. Snalazio sam se. Plaćao sam račune. Nije u tome bilo neke posebne strasti, ali svaka strast se ionako izliže, zar ne? Stabilnost je važna. U mene se svatko mogao pouzdati. Iako su mi govorili da iz mene riječi izlaze polako, ipak sam im djelovao čvrsto i stameno poput kamenog stola. Moji pokreti također su bili spori, žena mi je stalno govorila da se pokušam kretati brže, da djelujem kao netko tko se s velikim naporom probija kroz vodu, ali tada za mene nije bilo velikog napora, barem ga se nisam sjećao.
Sada, stabilnosti više nema. Nesigurnost u sebe, svoje tijelo i sljedeći potez pritišću me poput betonske ploče. A možda sam postao brži, pokretniji, nervozniji, rekao bih čak – lakši. Kretao sam se munjevito, izlazio uz tresak vratima dok sam ih prije uvijek pažljivo zatvarao, kao da sam se bojao da nekoga ne povrijedim svojim odlaskom.
Odlučio sam. Otišao sam do svoje doktorice.
Hoće li mi dati neki lijek, pitao sam se, hoće li me poslati kod psihologa ili možda psihijatra, što će se dogoditi? I – što ako se ne dogodi ništa? Ako kaže da to nije ništa, prolazna kriza, da stisnem zube i krenem dalje, uostalom – što mi je uopće? Nesanica? Tko nema problema s nesanicom?
Doktorica doista nije bila fascinirana. Prepisala mi je Normabel. Mislila je da je važno da se malo opustim i rekla je da sam anksiozan kao i da od toga dolaze problemi sa spavanjem.
– Događa se – rekla mi je ljubazno, ali u njezinim očima pročitao sam umor. I podrugljivost. Ovo drugo mi se možda samo učinilo.
Kući sam se vratio kroz kišu. Nisam ponio novi kišobran, a stari sam negdje zametnuo, ali nije bilo važno. Kapi kiše padale su mi po glavi i kljucale kao kokoši. Trebalo je stići što prije, ispružiti se, pročitati što piše na lijeku, uzeti ga. Sigurno će pomoći. Doktorica ipak zna.
Na internetu sam pročitao: Saznajte kako koristiti Normabel tablete – opis, primjena, doziranje, mjere opreza, nuspojave, napomene. Ništa pretjerano zabrinjavajuće. Uostalom, pročitao sam i kako od svih lijekova ljudi najviše koriste Normabel uz, dakako, Aspirin. Dakle, nema brige.
Normabel je samo jedna mala plava tableta.
Uzimam ga i ulazim u krevet. U kući konačno nema nikoga, mirno je, gosti su na plaži, sin je na piću s prijateljima, on se ne kupa, to njemu i njegovim prijateljima nije cool, a žena me je nekim divnim čudom oslobodila svoje prisutnosti, barem na kratko. Je li u dućanu? Je li otišla u šetnju? Možda ima ljubavnika koji bi konačno zadovoljio sve njene potrebe, zahtjeve, prohtjeve, mušice i glad, tu nepresušnu glad za pažnjom, za razgovorom, za zajedničkim planovima. Dugo sam u braku, očekivao sam da će mi se prostor za manevar suziti i postati tek blijeda točka na horizontu, ali nisam očekivao da ću morati iscrpiti i posljednju kapljicu životnog soka na tu bračnu zajednicu, da će njezina glad biti tolika. Jedva imam snage srušiti se u krevet nakon cijelog dana, a ona i dalje ima snage gušiti me, iscrpljivati, tražiti u meni neke rezerve kojih tamo više nema, ako ih je ikada i bilo. A možda ono što mene prazni, nju puni i osnažuje. Možda je tako jednostavno. Pražnjenje i punjenje, pa opet pražnjenje i punjenje… samo, u zadnje vrijeme sam bio potpuno nesklon davanju, tako da sumnjam da je išta više mogla dobiti od mene.
A koliko može trajati dvoje ljudi s prazninom?
Ništa od spavanja. Ova misao me sasvim razbudila i uopće ne znam kako je se osloboditi. Možda jedino uzimanjem nove tablete. Ili možda čak dvije, tri. Nakon nekog vremena morale bi početi djelovati, inače ću svojoj doktorici i reći da mi da nešto mnogo jače. Ne želim više riskirati s ovim uobičajenim lijekovima koje svi koriste, to možda jednostavno ne funkcionira za mene.
– Kupit ću mali brod!
Opet viknem u sobu.
Naglim pokretom uzimam još tableta i zalijem ih s dva gutljaja vode.
Ljut sam, sada sam već prilično ljut i bojim se da od ovog neće biti ništa. Hoću li ikada više spavati? Kada ću opet osjetiti onu opuštenost, osjećaj da mi teški teret napušta tijelo i da je sve opet onako protočno kao kada sam prolazio kroz vodu i svi su smatrali da su moji pokreti spori i otežali, ali znao sam da nisu, da je iza njih potpuna lakoća, gotovo bezbrižnost.
Morat ću o svom životu dobro razmisliti i sve ponovo osmisliti, prolazi mi kroz glavu i laganu izmaglicu koja mi se stvara u njoj. Je li to san, dolazi li ovako? Smiraj nakon male plave pilule?
Promatram još nekoliko tableta koje sam izvadio i stavio na noćni ormarić. Tablete sjaje i obećavaju. Pred mojim očima se povećavaju i dostižu veličinu bijelih bova koje talasaju na morskoj površini.
Zatim se pretvaraju u nešto još veće – čamce i brodove. Različite jedrenjake, gumenjake, drvene čamce.
Ne znam ništa o brodovima, ali znam da je ovo trenutak u kojem mogu izabrati. U kojem moram izabrati svoj brod.
Odabirem običan bijeli čamac od otprilike šest metara duljine i metar i pol širine. Ima motor od pet konjskih snaga. I crvenu tendu. I odsjaj sunca. Leži u plićaku i čeka me. S veseljem gledam u sjajnu površinu svog prvog čamca. Na nebu nema niti oblačka. More je mirno. Skidam odjeću i obuću sve do kupaćih gaćica, ulazim u čamac i pokrećem pentu. Motor zabruji. Okrenem se oko sebe. Osim brodova, nigdje nema nikoga.
Dakle, ovo je ljetni dan. Savršeni ljetni dan. Podne, cvrčci, more, moj čamac i ja.
Tišina.
Otisnem se čamcem malo dalje od obale i zagledam se u dubinu. More je bistro, zelenkasto. Zadovoljan sam. Bistro more u snovima označava bistar um, psihičku, fizičku i emocionalnu ravnotežu.
Ipak ima nade za mene. Normabel je pomogao! Uvukao me u prekrasan, lucidan san u kojem ću učiniti sve ono o čemu sam već dugo maštao. Otisnut ću se daleko, najdalje, na otvoreno more, udisat ću vjetar, slobodu, sunce. Ruka mi automatski poleti prema motoru i nastavim voziti sve dalje od obale, a onda se zaustavim.
Kamo sada, zapitam se. Zagledam se u nebo, a zatim u more. Malo ispod površine vode ugledam jato ribica. Male, crne ribe kao da su krenule prema mom čamcu. I zaista, promatram kako jedna po jedna iskaču iznad površine mora i zabijaju se u moj čamac, pritom ostavljajući crne mrlje na savršenoj bijeloj površini. Ribica je sve više i njihova upornost i kratki, tupi udarci postaju sve jači. Dolaze u jatima, bacaju se na brod i ostavljaju tamni, mrtvi trag.
Što sada trebam učiniti? Ne pomičem se. Gledam u sve veća crna jata, ribe su kao vihor, uragan koji se ne zaustavlja. Brod počinje popuštati pred tim naletima i znam da nešto moram učiniti, ali samo pogledam u nebo koje se mrači. Kako bi moja žena otjerala ove ribice? Bi li se one uopće pojavile pred njom?
Trebam djelovati, brzo i efikasno, ali brod već pušta vodu, ribice, crne točkice, naselile su se u mom čamcu i sada je to postao njihov novi dom. Otjerale su me, prokletnice, prije nego sam se uopće uspio snaći i smisliti što da im napravim, a oluja koja upravo počinje mi ne ide u prilog.
Otisnem se od tla. Ništa se ne dogodi. Noge kao da su mi zalijepljene za tlo broda. Ponovo se, ali ovaj put snažnije, odgurnem nogama, pogledam prema vodi i iskočim.
More me gladno dočeka.
Tonem u hladnu tišinu i opet pomislim na svoju ženu. Nebo postaje potpuno crno, kao i more. Uranjam još dublje u gustu smjesu.
Je li to još uvijek more?
Moj čamac sve se više udaljava u mraku koji se prostire iznad mene i uskoro postaje samo minijaturni odbljesak bijelog.
Je li uopće postojao?
Odlučim roniti do dna, sudarati se s ribama čije siluete tek nazirem oko sebe i dotaknuti morsku travu rukom. Spuštam se sve dublje i dublje. Uskoro ronim iznad nje i osjećam da me dodiruje po trbuhu nježno, gotovo zavodnički. Osjećaj je ugodan. Ovdje bih mogao ostati. Ovdje sam skriven i miran, sumnjam da će itko naići, bilo riba ili čovjek. Možda je do toga i trebalo doći, trebao sam se spustiti do morske trave koja mirno raste i nikoga ne ometa, leluja oko mene i njeguje me.
Ulazim dublje u travu, diram je rukama i nogama, puštam da me sasvim uvuče k sebi. Osjećam kako iz nje u mene ulazi nešto ljekovito.
Nakon nekog vremena, polako izranjam prema površini i na izlasku gledam u potpuno crno nebo. Vjetar i kiša izmjenjuju se iznad moje glave u pravilnim razmacima.
Zatvaram oči i čekam.
U trenutku kada ih opet otvorim, dočeka me isti prizor: tamno, munjama išarano nebo. Možda je potrebno još jednom zaroniti. Spustiti se do svoje trave, uljuljkati se u nju kao u slatki san koji sam tako dugo čekao.
Uzimam zrak u pluća. Ponovo se spuštam kroz vodu koja se čini skliska i glatka poput ulja, i zatvaram oči.
Spuštam se sve dublje dok se opet ne nađem licem duboko u svojoj travi. Ona se ovog puta mnogo snažnije ovija oko mog tijela i vuče me prema sebi.
Drži me nepomično, u nepopustljivom stisku. Ne pokušavam se iščupati niti osloboditi.
Opet zatvaram oči. Uskoro ću ostati bez zraka.
– Kupit ću mali brod!
Viknem, zapravo promumljam, u morsku travu.
– Čuješ li? Čim se probudim, kupit ću mali brod!
Stisak trave ne popušta.
O autorici:
Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013). Glavna je urednica biblioteka Znanost i društvo (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i Posebna izdanja (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu).
Napisala je roman Slijepa točka (CeKaPe, 2015.) te zbirke kratkih priča: Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), Ticala (HENA COM, 2016.), Strani gradovi (CeKaPe, 2018.) i Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.).
