Ne sjeća se točnog trenutka kad ju je počelo žuljati i stvarati nelagodu. No, moguće da je to počelo onda kad je prvo ljudsko biće izrazilo otvorenu antipatiju prema tom imenu. Samo par godina nakon rata, upisala je bila nekakav tečaj u svrhu povećavanja šansi u traženju posla. Uhvatio ju je bio nekakav poslijeratni polet i optimizam. Neće više sjediti kući i plakati zbog nezaposlenosti. Uložit će u svoje obrazovanje, prekvalifikaciju, nešto. I smršavit će, riješiti se svih onih kilograma koje je nabacala kad joj se činilo da joj je jedino peostalo svjetlo u životu bilo ono koje je žmirkalo iz otvorenog frižidera. Prestat će i pušiti. Uronit će u ova nova vremena hrabro i ambiciozno. Spremno. Snalaženje u novim situacijama, to je znak inteligencije, kažu. Kad se održao prvi sastanak i prozivanje sudionika tečaja, taj neki profesor, predavač, pročitavši njezino ime te procijedivši potom s dozom gadljivosti i njeno prezime, prvo je upitno podigao lijevu obrvu. Možda je to bila i desna, teško se sad sjetiti. Ali se jasno sjeća da je neka od te dvije obrve tada izgledala kao spuštena rampa. Smiješno, kad malo bolje razmisli, da nešto što se podiglo, ostavi dojam spuštanja. Kao zid u kojem je svako slovo njenog imena bilo jedna cigla. Iskrcavši potom još i slova svoga prezimena, zid bi automatski narastao na visinu koja je joj je izgledala nepremostiva. Nepreskočiva. Kao granica koju ne može prijeći jer u njenoj putovnici piše krivo ime.
A opet, znala je da je ime pravo. Kao prvo, nadjenuli su joj ga ljudi koji su zaslužni za njen dolazak na ovu planetu. Možda je čak bila i dijete ljubavi, u to nije sasvim sigurna. Gledajući danas svoje stvoritelje, teško joj je bilo zamisliti ih u nježnom zagrljaju. Moguće da je njeno stvaranje bio njihov zadnji zajednički čin iz ljubavi. Kako bilo da bilo, dali su joj ime bremenito značenjem, rekli bi povjesničari. Njeno ime pronosilo je slobodu i ona ga je kao takvo i doživljavala sve dok se njen vlastiti narod nije izborio za slobodu. Od tog trenutka, i ona i njeno ime postali su zatočenici sebe i krive slobode. Bože moj, toliko krivih stvari.
Nakon što je profesor podigao tu jednu, lijevu ili možda desnu obrvu, rekao je:
– A što Vi još radite u ovoj zemlji?
Sve glave u učionici okrenule su se prema njoj. Bila bi i ona sama okrenula vlastitu glavu prema sebi da se nije radilo o njoj. Ovako, bilo je tehnički nemoguće. Mogla je jedino okrenuti glavu prema dolje, u pod. Na podu joj i jest mjesto, ako nije u ovoj zemlji. Zar ne. Zar nisu svi nositelji krivih imena na kraju završavali na podu, nokautirani pogrešnim povijesnim trenutkom u kojem ime više nije bilo ime, nego… U prostoriji je vladala šutnja. Neki su ljudi zurili ravno u nju, a neki su gledali u pod, kao i ona maloprije. Ispod klupe u kojoj je sjedila, lomila je prste. Onda je postala svjesna da ih lomi, pa se zaustavila. Onda je polomljenim prstima pokupila sa klupe blok i penkalu. Onda je skvrčenim, drščućim prstima zgrabila i torbu sa naslona stolice, pa izašla. Putem je gledala u pod, da ne ugazi na sebe.
Stepenice koje su vodile od trećeg kata prema izlazu iz zgrade pretrčala je zadihavši se kao da trči uzbrdo. Vani ju je zabljesnulo uporno splitsko sunce, raskošno i bahato. Njegove zrake na njenom čelu bile su meke, kao da tješi. Naslonila je časkom glavu na taj dlan, a onda krenula do prve trafike, po cigarete. Uvijek može kasnije prestati…
