Iz zbirke Fiumanski, opet lažeš
U subotu sam bio potpuno izbačen iz takta. Naime, zadesilo me vikend dežurstvo, pa me je urednik natjerao da pratim ono kičasto vjenčanje takozvanog princa Harryja i njegove glumice Meghan Markle. Kao, trebalo mu je pisati onaj IZ MINUTE U MINUTU članak u kojemu ću navoditi tko se sve od bogatih moćnika zatekao na toj predstavi za osiromašene kmetove i podanike. Morao sam, prema uputama mojeg srednjostrujaškog urednika, pomno pratiti događaj na naše tri nacionalne televizije i izvijestiti tko je stigao u kakvom autu, a tko obukao kakav šešir i cipele, sve kako bi naša nesretna i gladna publika mogla u ekstazi skrolati po tom sadržaju koji sam im, silom tabloidnih prilika, servirao na čitanje to sunčano prijepodne.
Tog nazovi princa Harryja sam, nećete mi vjerovati, poznavao iz nekih drugih priča. Sreli smo se na Hvaru u ljeto 2011. godine. Ja sam se tek bio počeo baviti tabloidnim novinarstvom, i u meni je gorila nada da ću se jednog dana probiti u štampu i revitalizirati novožurnalističke pothvate visokih literarnih performansi. Htio sam na petnaestak kartica donositi reportaže o malim seocima i ljudima! Interesirala su me nebitna događanja, zakulisni akteri te fenomeni iz svakidašnjega života koje sam, dakako, namjeravao tekstualno obogaćivati pripovjedačkim tehnikama iz čiste književnosti.
Uskoro ću postati, motalo mi se po glavi, nešto poput mojih uzora Momčila Popadića ili Huntera S. Thompsona. Momine reportaže iz Slobodne Dalmacije sam u ono vrijeme bio posebno istraživao, viseći u arhivama svakodnevno, gdje sam pokušavao upiti njegov istančan stil i način na koji bi kroz dijalog, metaforiku i jezičnu invenciju donosio atmosferu mjesta o kojem bi pisao. Međutim, svaki put kad bih svom literarno neosviještenom uredniku donio tekst koji bi bio na tom tragu, ovaj bi ga prekratio, izmasakrirao i uništio, stavljajući ga u, kako je znao govoriti, “okvire web-novinarstva”.
No, vratimo se na tog ishlapjelog aristokrata Harryja.
Proveo sam to ljeto s jednim zagrebačkim fotografom, artistički orijentiranim tipom koji je, upravo poput mene, zaglavio radeći ponižavajuće tabloidne zadatke. Bili smo reporterski dvojac koji će s obale donositi vruće robe. Naravno, nije se radilo o reportažama a la Popadić, već o jeftino strukturiranim web-člancima, u kojima bih ja kroz nekoliko plitkih rečenica naveo koga smo sreli i u kojem klubu, tko se iskrcao s kakve jahte, tko je uhvaćen s kakvim pićem i koliko ono košta, dok bi ovaj to sve ispratio svojim paparazzo fotografijama. Bio je to preglup način rada za jednog literata poput mene, ali pristao sam na ove besmislice, misleći kako je mnogo pametnije ljeto provesti na obali nego u redakciji. Naime, planirao sam u isto vrijeme završiti jedan roman, pa mi je bilo zgodno biti što dalje od urednika, čija me sama prisutnost literarno unazađivala.
Jedne smo večeri, lutajući po Hvaru u potrazi za domaćim starletama, razno-raznim estradnim licima i ostalim medijskim polusvijetom, naišli na tog bljedunjavog engleskog plemića. Šetao je poluraskopčane košulje, u nekakvim kožnim sandalama koje je nosio na bijele, visoko podignute čarape, a ja ga isprva nisam bio niti prepoznao, jer nikad nisam pratio te rojalističke njuške niti se interesirao za taj civilizacijski debakl. Fotograf je, međutim, odmah znao o kome je riječ te je počeo rafalno ispucavati fotografije.
Bljedunjavac nam se uskoro približio, upitavši nas što mi imamo snimati, da znamo li mi tko je on.
Rekao sam mu neka ohladi, i kako ja nemam pojma tko je on, ali da moj fotograf nikad ne puca u prazno te da očito ima dobar razlog zašto je na njega u onom fotografskom modu BURST upravo bio potrošio stotinjak fotografija.
Harry nam se ovdje predstavio, očito nas pokušavajući impresionirati. Kao, on je vojvoda, sin princa od Walesa te četvrti unuk kraljice Elizabete II. i princa Filipa. Venama mu kola plava krv i ljudi padaju ničice pred njim, ma gdje god se pojavi.
Instinktivno sam mu započeo govoriti kako on nije nikakav vojvoda, već obični lopov i kolonijalni osvajač! Kazivao sam mu kako su Hrvati odavno raskrstili baš sa svim totalitarizmima, uključujući taj njegov šuplji monarhizam te sam zatražio da mi se hitno makne s očiju, ili će biti problema. Ipak, fotograf me trznuo po ramenu i privukao k sebi, objasnivši mi neka se skuliram, da ima on ideju kako ćemo ovoj rojalističkoj protuhi uzeti lovu i totalno ga osramotiti.
U sekundi sam se bio pretvorio u uho.
Plan je bio zamotati džoint epskih proporcija, uvaliti ga tom engleskom plemiću u ruke, a zatim ga fotografirati te ucijeniti za hrpu love koju će nam kraljevska obitelj u kratkom roku isplatiti, samo kako bi sačuvali neosunčani obraz te aristokratske sablasti.
Ideja mi se toliko bila svidjela, da sam započeo nasred rive motati džoint, još dok sam slušao ovaj ingeniozni prijedlog mog nadarenog fotografa. Pomislio sam kako ću napokon ostvariti svoj životni san: uzeti niotkuda gomilu love te oformiti redakciju koja će na štampi velikog formata donositi isključivo long-read narativne i literarno profinjene reportaže, ekstenzivne intervjue, polemike autora te visokoprofilne geopolitičke analize i satirične komentare.
Nisam nikada bio radosniji u predaji džointa nego to popodne na hvarskoj rivi! Harry je bio totalno zanesen i čim sam mu predao smotuljak, započeo ga je srkati kao da sutra ne postoji. Moj fotograf je odmah bio udario BURST i ja sam se već vidio kako se kupam u gomili love, otvaram list, plaćam redakcijskim autorima putovanja u službenim automobilima i slično.
Ali, ništa od toga!
Jedan kolega iz redakcije, koji je također bio na Hvaru kako bi intervjuirao Simonu i Antu Gotovca, spazio nas je usred ove akcije s Harryjem te je sve dojavio uredniku koji nas je odmah nazvao da što mi to radimo, znamo li uopće kakve odvjetnike imaju ti engleski kolonijalisti? Zatvorit će njega kao urednika i srušiti čitav tabloid, a nas će strpati u engleske zatvore gdje će nas njihove tajne službe maltretirati dok smo živi.
Uplašili smo se kao nikada, pobrisali fotke, pozdravili riđavog Harryja i eto nas gdje i danas radimo na tabloidu. Dočekali smo, kako čitate, i vjenčanje tog bogatog besposličara.
Naravno da nisam niti završio onaj roman zbog kojeg sam u prvom redu i pobjegao na obalu to ljeto.
Ovu i ostale priče iz zbirke Fiumanski, opet lažeš možete pročitati na elektronickeknjige.com