… i ne kao trava
Grad leži kao jež zaklan
srpom magle iznad rijeke.
Most je kao Veliki Korab satkan.
Kao Brankov ili kao nečiji krov
što još viri nakon povodnja.
I članci na prstima bijele se oko ograde
kao crepovi pod jesenskom slanom.
U nadošlu vodu ne može se gledati,
sve odnosi pa i pogled skreće na nasip.
Polegla trava duž korita
sjaji se kao gelirana čupa.
Tako i treba – to je sjajno,
to je ono glavno u frajera.
Mislim na one koji su bili jaki,
A predugo su gledali u vodu
Nesavitljivi, ali krti, slomiše se.
U tome je njihova snaga
– počiva ispod trave,
svaku večer u krevetu se sahranjuje
u jutro procvjeta, zatim uvene,
pokose je i sve prođe,
ponovo uzdiže se i ne kao trava
nego kao uz rijeku sjajna zalizana kosa.
Sokrat
Pomislim kako li je moj susjed
Poznat da može „izist, popit i ponit“
Znao da je stigao čas
Da treba „kumu Iki pivca platit“
Jesu li godine učinile svoje
Pa je to došlo s mudrošću kako se naziva
Iskustvo? Ili to čulo ima svako stvorenje?
Jasno mi je kako ono bijaše sa Sokratom –
Bio je oštrouman. Pokazivao je to svaki dan
I onima koji mogu dobro jesti i popiti
I onima drugima rijetkima.
I uzalud su bile opomene da će zglajzat’,
Vrat skr’at, svratat’, jer je krt taj most
Kojim dolaziš do drugih. Popravljaš svijet.
Zaviještao je i on pijetla iscjelitelju
S jednom nogom u vodi čekajući
Lađu. Bojao se samo za one koje ostavlja.
Susjeda digla je ruke
Susjeda digla je ruke
od brkova i od brade
i od svega ostalog
odustala
Ne miriše više na gnjili šušanj
kad uđe u autobus
O trenirku ih obriše
prsti su joj sada kandže
stavlja omču na grlo
flaši u kontejneru
i na kratkom štapu
izvlači je trzajem
kao ribu
Tako nalazi svoje mjesto
u ekološkom lancu.
Baba je prva riječ pod B
baba je prva riječ pod B
dramaturg je ona podbadanja
istresti će na mah druge misli
legalizacija bit će ove namjere
pivnički kruh da se umače
promjenjivost okusa da se cmače
ružmarin i ništavilo
žvrljotine
Mačka na tastaturi
Zastanem
provjeravam na polici
kako pisali su stari
kako o tome Sonja
Ne s papira
ona gleda me
s tastature
sfingine stature
Utiskuje vrele
tipfelere
u gnijezdo pjesme
Pod palmom
Od žute smokve zrelije bilo je podne.
Sve veselije od pijanstva bile ose.
Jȁra je lizla niz pločice pȍdne
do sjene gdje zeleni kišobran nose
zagrljeni klaunovi. Tako činio se palmom
i na tacni plod ananasa.
Ti čitala si nešto o ženi u ležanju stalnom,
a meni misli dumale o sudbini Opanasa
i o mirisu jabuka u Frosta.
Najduže grane bacale su sjenu
crnu kao tragovi guma. I to ne bi im dosta
nakon oštrog kočenja i krika da te prenu
nego sakriše galeba što se bjelasa
i utapa u bljeskove na vodi –
i pljusak svjetla što na svakom valu stasa
dižući kratere kao kiša kad ih oslobodi
po lokvama uz cestu. Mjerili smo im čizmama
dubinu. Uz put do škole te rupe iskopali bi cestari
radi zemlje za krpanje makadama.
Pogled po plaži za čas prokrstari.
Djeca u pijesku kopaju materijal za gradnju
dvorca. U kanticama donose vodu.
More ulijevaju i u rupu zadnju,
Jer nedovršenost stvara nelagodu.
Kameleon
Kao jezik kameleon
Izbacio je otok rt
I činilo se da je samo nagli zamah vjetra
Spasio jedrilicu bijelu
Da je makija ne proguta cijelu
I da s njom turiste ne odnese
U smrt. To tako brzo se zbilo
Da više ne znam je li bilo
Ili mi se smiješalo
More u zelenilo
Pustoš na plaži
Ne dovodi u iskušenje jutarnja pustoš
Oko da pogled skrene s pučine
I s crte horizonta
Tako rano osjeća se samo bestjelesnost –
Kumulus u kupaćim kao u sladoledu
Prožimanje šumskog voća i vanilije
Negdje već precizno je rečeno:
Kad je čovjek sam već je u budućnosti
I tek tamo je ako je nesretan
Kao što i Tomaž bješe razapet
Od šaha do pokera
Sam, žalostan i zaljubljen klasik
I bȕdūći sav vodenast i sad i u perspektivi
U odsustvu svih oblina osim ne-živog pijeska
I oblutaka, prerezan napola gleda
Prelomljen štap
u razini
obzora.
Sofija
Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime
Na Siminoj zgradi piše Jana
Simi Mraoviću
Na Siminoj zgradi piše Jana,
ustvari, ta reklama u Potočnjakovoj ulici –
za vodu je, a ne za vidanje rana.
I ona iznad ravnoga krova sve poglede drži na uzici
i onih što stigoše pred muzej na ekskurziju
i onih iz Avenue Malla usana zalivenih emulzijom.
Sve je drugačije od kada je Simo prešao
na drugu stranu.
Tulum se održava u meandru fasade muzeja kao
instalacija.
Suvremen si i uspio samo ako te vide na ekranu
i tada ti podižu tumul od ljuskica bundeve i pistacija.
Davno je bilo kad smo za dug i zdrav život pili
– ne vodu – votku k’o vodu i iznenada otkrili
da bajke ima i Ukrajina,
i povodom toga, u Tkalči, povisili bismo svakoj ocjenu
djevi što prođe napeta kao paučina.
Tako smo nekako održavali mentalnu higijenu.
A sada, kad bi moguće bilo eto
da duh stane za šank caffe bara Merletto,
on bi, bez sumnje, zaronio u čipku kapučina,
a potom sakrio glavu pod Pegazovo krilo
od trica i kučina.
Bilješka o autoru
Željko Buklijaš rođen je 5. rujna 1955. u Zavojanu kraj Vrgorca u Hrvatskoj. Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Živi u potrazi za zaposlenjem u Zagrebu.
Do sada je objavio knjige pjesama Vježbe (Tribina jutro poezije Zagreb, 2000.) i Kantarion (Naklada Breza Zagreb, 2014.).
Zajedno je s pjesnikom Nikicom Krajinom priredio Antologiju Jutra poezije (Udruga Jutro poezije Zagreb, 2010.). Poeziju objavljuje u raznim časopisima.
