Svaki ptič svojim glasom zbori

Nataša Hrupec

22. kolovoza 2016. Poezija

Nataša Hrupec

Svaki ptič svojim glasom zbori

Svaki ptič svojim glasom zbori.
Nudi i izlaže ono što ima, svojom snagom i svojom bojom.

Pitkost ili njenu oprečnost razaznajem u onom što se preko usana prelama. U onom što nastaje, što se tvori. Prepoznajem u onima koji mi u oku donose pokret nijanse od koje u titranju trajem. Ili ne nose.
I točim nježnost u diskreciji, mekanim i pitkim notama ili pak u bljesku jadranskih boja kad iz džepova vade naranče i nar. I tako na dlanu nar postaje povod, ali i metafora.
I samoću volim u toj kompoziciji i tišinu i raspoloženja sutona.

To je ono što stanuje unutra.
Odjeci su su to impresija, naših soba ispod kože i mišica.
Igra je to ideja i želja, misleni su to fantazmi i sjene. Usrdnost spram čovjeka.
Obzirnost koja ponekad pobjegne u zgodnu rečenicu izgovorenu u pravi čas.
Ono će se iz tog pravog časa premjestiti u sjećanje i tamo će u nekoj sutrašnjici svijati usta lako, svijati noć i turobnost u smijeh.

Impresije i emocije tako se uzgibaju i pokreću, u prisnosti, u tom dodiru naši se sokovi otkrivaju nudeći svoju boju i snagu.
Snagu jednog leta što ne traje suviše dugo i baš zato ne postoji nikakav razlog da mu se oduzme mjera i ime i Vrijednost.

To da jednostavno jest Vrijednost.
To je naša gustoća.
Vrijednost što smo rjeđi od čavla.

 

Mora se, kapetane mora

Osobit sjaj preplavluje nebo u prosincu.
Gdje živi ono što je bilo?
Promatram boje koje nastaju i nestaju ružičasta u zlatnoj, zlatna u sivoj.
Tko to drži? Ono što je bilo?
Je li moja krv moja? Moja je krv i tvoja. Moj glas i tvoj.
I boje lagano silaze s oblaka, napuštaju diskretno oblake. Boje odlaze.
Valovi su u melodiji. Sviraju.
Zima zaustavlja.
Ali planet je živ, itekako živ. I vjetar šapće. I u prirodi postoji ono između redaka.
I zvjezdoznanac gata o prošlosti svojih zvijezda.
I kad promatram zvijezde promatram svoju prošlost, opet se vraćam kući ko za blagdane. Tamo daleko. Na početak. Gdje je eksplodiralo. Zbog gravitacije.
I kad dižem čelo prema zvijezdama i tražim put prema sebi, taj put vodi u prošlost. I mogu biti udaljene milijunima godina jedne od drugih tamo na nebu ipak su u rodu.
A i mi ovdje, isto podrijetlo, ista prašina, isti plamen upaljen prije mnogo milijardi godina.
Teško pojmljivo ko i to zašto sam ja baš ja i da l’ sam ja ja?
I idem i smrt svoju nosim u džepu. Ja.
I usput odvezujem, otpetljavam brzo čvorove kojima su privezane za obale jedrilice, puštam čitavu regatu jedrilica, jednu za drugom nizvodno po raznim slivovima. Dižem željezna sidra iz dubina i bacam ih po obali ko suvenire na vrijeme stajanja. Razvezujem, bacam, dižem jer treba se spuštati, jednostavno mora se, kapetane mora.

Ja sam crna mačka

Ja sam crna mačka i volim Beethovena, jer bio je zaražen idejama revolucije i mjesečinom. Uživam u njegovoj Mjesečevoj sonati.
Kad mi gazdarica pusti tu sonatu, ja legnem na crne tipke i slušam, predem dok glavom, čitavim tijelom i ušima nježno se brusim po slovima. I čujem mjesec i blijedu mjesečevu sestru.
To je prepuštanje s udivljenjem, bez ikakvih interesa i sve mi postaje jasno i čujem i ono što nema u glazbi. Čitav orkestar čujem u toj skladbi za glasovir.
I osjetim slobodu u svojim šapama i ja bih odjednom ko i moja gazdarica pritiskala te crne tipke dugo noću, ali ne mogu jer me odnesu van. Moje šape. U noć. Kroz vratašca koja postoje samo radi mene klisnem u mrak, odem do pivnica i barova i slušam mačore kako sviraju. Ne baš ko on, ali važno da sviraju dok žude pod agramerskim mračnim nebom svoje predmete. I tamo osjetim, tek kad se oslobode na ovoj sapetoj koti, u igri tonova, ono što ne mogu reći jer ne znam govoriti, a to je to što moja gazdarica traži u onim svojim filozofskim knjigama.

I vratim se na ista vrata, a gazdarica moja još pritišće po crno bijelim tipama i ja se guram k njoj i ona zna da čekam da mi pusti Mjesečevu sonatu i meni bude sve jasno kako je došla moja sudbina kroz ta vratašca kroz koja prolazim svaki dan iz svijeta ovog gazdaričinog sasvim udobnog interijera, prostora njene ugodne zbilje u divlji noćni vanjski svijet uličnih mačora i mačaka što znaju ponekad i nešto dobro odsvirati.

Moj je djed letio iznad Ravne gore

Nekad. Nekad su zime bile drukčije. Hladnije je bilo nekad i snježnije.

Ali moj se djed svejedno penjao.

Penjao po najvećem snijegu i zimi na Ravnu goru. 6. siječnja.
Penjao se na njen vrh i tamo u crkvi palio svijeću za svoga kralja.
Nosio mu darove gore visoko na Ravnu goru, darove koji imaju sve izravnati.
Sve zagrljaje u kojima su gubili. Gašpar i on.
I penjao se da tamo na vrhu Ravne gore raširi ruke u kabanici i cijelo obilje prostora praznog oko sebe zagrli jer osjećao se opći i čudan u isto vrijeme, osjećao je da ozdravlja.
Osjećao je da leti iz sebe od Ravne gore prema Akropoli do Montmartrea i Montjuica pa natrag do Strombolia i Vezuva. Mogao je reći vidim njega, vidim sebe, vidim više nego on, vidim dalje dok njegova mu je narav govorila. Obećavala. Onda kad je prisnost svladala suzdržanost.
Nužna prisnost onog krvnog suda što sve vode u nama tjera.

Na žutom putu

Hodala je po žutom putu, po šumi.
Pucala je, žarila se, puna gibanja i šumova.
Izvadila je knjigu i čitala naglas.
Pa tko može bolje, glasnije? Ona ili šuma?
I onda novu, i trošile su se pjesme.
S jugom je lišće letjelo uokolo, penjala se sve brže putem prema Jurjevskoj i lampe su promicale, a ususret je dolazio čovjek, kad joj se poezija učinila jasnijom od šume. Nosio je naramak novina i pogled mu je prodorno zahvaćao stranu po kojoj je hodala i kriknuo joj pod uhom “24 sata” i onda nastavio prema tornjevima i gradu. I prije nego je nastavio dalje počela je trčati, stabla su trčala, lampe, klupe i mostovi i sve ptice praznom stazom prema vrhu.Što je točno vidjela? Nešto glomazno? Teško?Zustavila se gore i jedva uravnotežila svoje žile kucavice. Dok je pipala vrat i čelo bolno, obrve, nekoliko ju je stranaca u besposlenoj znatiželji i odijelima nezanimljivim gledalo i čudili su se.
I bio je to razlog da se okrenula jer saznali su više nego što je htjela.

Nisu njene misli novine.

I otad skuplja zajedničke ptiče u uzde, da se ne mora nepripravna čuditi ili zgrčenom rukom otimati svoje lice ljudskim pogledima.

Kamarški kauboji

U ritmu je sva snaga.
Vješt falsifikator može imitirati sve na slici ili u pjesmi. I kolorizam i proporcije i izbor motiva i vrstu stiha. Sve, osim ritma. U ritmu se prepoznaje snaga, izdržljivost kreatora, tu progovara njegova podsvijest i osjećajnost, uglavnom umjetnikova ličnost koja zna izmjenjivati suprotne dionice. Ritam je napeti odnos između pritajenog odupiranja i otvorene borbe, to je probijanje do oslobođenja. Do oslobođenja roba iz kamena ispod Michelangelova dlijeta ili probijanje riječi iz dubokog bunara do svjetla poeme.
Sva bića žive u ritmu.
Hodaju, jedu, spavaju pa sanjaju, misle u ritmu. I izmjena napetih dionica ne ovisi o veličini bića. Promatrala sam ružičaste plamence u močvari Camarguea. Urone svoju glavu i savitljivi vrat u vodu i šušte, čujem ih kako šušte kad filtriraju vodu i hvataju račiće od kojih će im perje postati ružičasto. I to je trajalo kod svakog različito. Čini se da bi bilo logično da oni veći imaju veća pluća i da mogu dulje držati glavu pod vodom. Ali nije tako.
O tome koliko dugo možemo izdržati pod vodom odlučuje nešto drugo u nama.
I konji, divlji konji iz Camarguea kreću se u svom ritmu.
Različito i slobodno po travnatim brazdama uz rižina polja. Nisu dresirani ko bečki lipicaneri andaluške krvi i dobre ćudi nadareni za španjolski korak školovan u “Španjolskoj kraljevskoj školi”.
Korak mnogo govori o konju, otkriva upornost i snagu potrebnu za galop, jer onaj koji dobro korača, dobro i galopira.
Ovi su divlji konji u tom prirodno izdvojenom prostoru dugo živjeli izolirano i netaknuto, sve do 8. stoljeća kad su se pomiješali s konjima arapskih osvajača i taj je utjecaj vidljiv. Nešto su manji, bijeli ili sivobijeli, žive u poludivljim stadima, brzi, izdržljivi. Slobodno žive i slobodno se razmnožavaju. Isto imaju elegantan korak, ali nisu dresirani za kas, jer im je prirodno iz kasa s lebdećom fazom brzo ući u galop. I onda u galopu ulaze u morsku pličinu, u boćatu vodu delte Rhone i zato ih još zovu “bijeli konji mora”. Uzgajivači ih love tek kad napune godinu dana i onda ih označavaju žigovima. Žig je sidro sa srcem i simbolizira: vjeru, nadu i milosrđe odnosno religioznost tih kamarških kauboja.
Nikad mi nije bila bliska ikonografija divljeg zapada, ali ovi kauboji, francuski kauboji, odmah su mi se dopali. Valjda je to zbog oca. Naime, moj otac već četrdeset godina ne gleda nikakve filmove, govori da se ne želi opterećivati izmišljenim pričama. Nikakvim pričama, osim kaubojskim. E to moj nikad dorasli otac ne propušta, vjerojatno zbog pustolovina koje taman odgovaraju stupnju njegove svijesti zaustavljene u trinaestogodišnjem dječaku, avanturistu i fajteru.
E onda je jasno da sam i ja morala kad tad zavoljeti kauboje. Kamarške kauboje koji uzgajaju konje kojima daju slobodu i bikove kojima oštre rogove za koridu, ali ih ne ubiju u rimskim amfiteatrima Nimesa i Arlesa. Nose kaubojske čizme i šešire, imaju laso i žig sa slikom sidra i srca i sviraju gitare. Ali nemaju revolver za pasom. I sade rižu po boćatim poljima Camarguea i čuvaju cigansko svetište svete Sare, služavke Marije Magdalene, koja je prije dvije tisuće godina doplutala na splavi, točnije more ju je izbacilo tu, u mjestu Les Saintes Maries de la Mer i promatraju ptice, ružičaste plamence, slušaju ih kako šušte kad se hrane u svom ritmu u valovima plićaka na obali Azurnoga mora.

Odvedi me tonovima

Glazba prethodi jeziku, pulsira sve unutar svog stavka, ptice što pjevaju i pješčane dine što plešu kad se miču. Vjetar, stijene, rijeke zbore.
Trska što se njiše u pradavnim gibanjima i šume pjevaju u moru.
I kad bi svijet rod svoj uništio, glazba bi ostala.
A ja se mučim u jeziku dok on se kauzalnosti svojoj klanja i vremenima svojih glagola, optativima i kondicionalima priznaje svakom svojom riječi svoj posrnuli pad. Svoju izgubljenost u logici.
O gdje si moja glazbo izgubljena, odvedi me domu.
Tamo gdje nema istinitog ni lažnog, gdje nema ratničke epopejnosti, lažnih sjećanja, laganja životnih.
Odvedi me tonovima praiskonskim, jer njima se ne pjeva slava tiraniji, ni humani, srcedrapateljni kič, već onoj tajni. Kad se ruku pod ruku gibaju svijest i podsvijest, intuicija i tijelo koje treba skladbu jer je mora čuti. Zašto?
Tko zna? U toj nespoznatljivosti naša je privrženost. Njoj.
Jesu li to još uvijek čujni šumovi na pozadini vremena s rubova tek jednog svemira. Jednog svemira? Mira?
Svakidašnja, a neopipljiva u isto vrijeme.
I Nietzsche, i Marx, i Freud, i Kafka, i Isus svojom subverzivnošću jezičnom pred njom su amateri, jer nisu uspjeli zajedno doseći to iskustvo koje ona dosiže u svojoj formi bez značenja i intelekt ostavlja na miru, ali odvodi. Odvodi me. Tamo. Van mene u neko zamršeno neobjašnjivo, neponovljivo stanje. Crna lakirana rezonantna kutija, batić, vibracija, glas što iz duše pokreće valove, a oni probrazbu fizičkog stanja iz mirovanja u pokret, iz čame u uzlet.
Svi su jezični pokušaji govora o božanskoj aglebri tek blebetanja i ne znam mnogo, ali znam da je ona uvjet moga bitka i nikakva ljudska zla nisu strašnija od tišine.

Apsolutne tišine. Ili smrti. Svejedno.

 

Promjena stanja

Chirico, Tajanstvenost i sjeta ulice, 1914.
Kreće se, površno doduše, ali miče se stalno, mijenja se dok traje.
U tome je sve. Bez promjene stanja nema ničega, osim vječnosti. Jer vječnost je nepomičnost pusta.
Entropija u maksimumu, idealizacija, nered koji više ne može rasti i sve stane. I onda vrijeme stane, ali ostaje ipak neki prostor, u klasičnom smislu može se nazivati prostor vječnosti. Bez izmjene energije s okolinom. U edenskom vrtu više nema rasta s onima iz purgatorija.
Ali u sveobuhvatnosti ga zapravo nema. Prostora bez vremena.
Ni vječnosti nema.
Postoji samo preslagivanje. Od nečega nešto. Bez prošlosti nema budućnosti. A kad je sve u jednom tu, u jednoj kreaciji, kad je prostor fragment, samo ono što se vidi kroz jedno nasumično okno, i u pogledu kroz njega vrijeme je poništeno jer istovremeno su zaustavljene prošlost, sadašnjost i budućnost, a prostor postaje nebitan, čak varka, i jedino što nas drži kad stojimo ko promatrači pred kreacijom je emocija koja nas vodi prema stanju nepomičnosti ili vječnosti, točnije samoj njenoj ideji. Tek ono što me toj ideji približi, ali ne u želji da se u fizičkom smislu dosegne takvo stanje blaženstva bez straha od micanja i promjene, već u spoznaji, samoj spoznaji takvoga samo teorijski mogućega stanja, otkrivajući nam tako veličinu našega straha iz kojega tumarajući svijetom uglavnom djelujemo.
U toj je emociji energija, sadržaj i smisao.
Na jednome praznom, hladnom trgu s lukovima što se nižu u daljinu istovremeno se osjeća zlokobnost sjenki i poetičnost nekog djetinjstva u liku djevojčice s kolutom. Jer svašta je zarobljeno u uglovima ulica, u lampama, trgovima gradovima i tu su, u stvarima, one tajne kojima nas ti prostori privlače i čine nam se više našima od nekih drugih uglova, ulica i gradova. I kako god se čini da se mi odričemo nekog prostora, odlazimo, u progonstvu ili svojevoljno, zapravo ga se ne možemo odreći. To je metafizika prostora bliska svim separatistima, defetistima, osamljenicima.
I ništa ne smeta besmislenost na De Chiricovoj slici, to što su se u jednom momentu tu našla prazna kola za prijevoz pokućstva, potpuno prazan trg i u prostoru jedna djevojčica i nečija sjena malo dalje i arkade koje izmamljuju neke proturječne emocije istovremene osamljenosti i radosti možda osamljenog djetinjstva. Na slici se dogodio poremećaj uobičajenog rasporeda i u nama nesvjesno kidanje predrasuda. Kad jedna kreacija i nakon sto godina izaziva slična djelovanja, kad u nama nešto kida, onda se može govoriti o arteficijelnom postupku što traje u  smislu, uzvišenom ili sotonskom svejedno. Ali traje.

I stupovi u daljini čeznu odvajajući se od djetinjstva, od izvora tražeći svrhu bitka u nečemu što je izvan fizičkog, u nečemu što lebdi na toj slici u atmosferi, u proturječju, u nečemu što kida i mijenja promatrača i tome nas približava na kratko približava vrlo dugom vremenu koje nigdje nema ni svojega početka ni kraja.

 

Vrijeme valjda traje

Vrijeme valjda traje. Ne znam točno jer na to sam se navikla.
Navikla sam se da vrijeme traje ili prolazi?
U vremenu moja djeca rastu.Riječi crne pritiščem na papir i one ostaju. Riječi ostaju.
One ne prolaze. One su onda s vremenom jedno, jer traju.
One su strasne ili duboke od crnila, jer hvatale su riječi sve ono što je izmicalo.
Sve je to sjajilo u jednoj točki ili pukotini, a bilo je i ljudsko i uzvišeno.Duh se kroz tu pukotinu okretao prema obzoru i spoznavao svoju nemoć, a tijelo je drhtalo.
Plamen je nastao i gorjelo je i obzor se približio meni.
Osjećam se u općosti, kao da više nema pojedinačnosti, moj se duh pomiče.
On prolazi u svojoj pokretljivosti, u prisnosti prolazi kroz sve, više nema linija.Ono što me boli postaje bol oduvijek i zauvijek.
Ono što se cakli u vedrini, i to je oduvijek i zauvijek.

I pjevno i jasno

Sunce svijetli jako i sjene su jasne. Zrak su obojale lipe, a iz ustajale zemlje izlaze struje i vrtlože se u njemu i u tom vrtlogu poskakujem, jedva dotičem tlo, nosim zrele plodove u vrećici, šećernu bise podlogu i jagode, jer spremam razbuktalo slavlje koje više nitko ne razbija. Svi su ponori nestali. Istim letom zatočeni znamo da nema spokoja, nema budućnosti, nema iluzija, jer sve što se izgradi sunce će tome lako presuditi pohabanošću.
Ali ima netaknutih predjela, u šumskom jezeru zbroj naših dubina sada. U ukradenim trenucima, u sjecištu života obrati u sada i tu, koji katarzom poništavaju sve dnevno, učiniti nas svojima mogu.
Ono što se događa u okomici nutrine to sunce ne prži, jezici ne zahvaćaju, ali svejedno postaje nebeski i pjevno i jasno.

 

Ne može se odvojeno od života pisati

Ne može se odvojeno od života pisati.
To bi bilo kao da dušu odcijepimo od sebe.

Volim riječi, rečenice, knjige koje me odvedu onamo kamo nikad ne bih pristala poći sama.
Kad me tjeraju da uhvatim hladnu kvaku i krenem otvarati zabrtvljena vrata, ali itekako povezana sa zbiljom, nedjeljiva od nje, od mene. Nije lako ponovo naći vezu sa sobom, a ta je veza nadahnuće.
I čitava moja stvarnost svijetli u toj točki preobražena poput krijesnice kad zanoća i sve je ono drugo, ono što se zvalo upotreba, nestalo u mraku i ostalo je ono bitno, jer samo bitno može svijetliti.
I kovitlati se u vjetru i po nekom toplom moru jer samo to su mjesta dovoljno široka, otvorena, nezastrta, slobodna gdje se jedino može hvatati inspiracija i ponovo u kreativnom procesu uspostavljati veza sa sobom.
I tu se sabirem oko sebe. U sebi. Čudesno je u korijenu duha. I kad se onom zbiljskom, upotrebnom, običnom počinje pridavati manje pozornosti i kad se prestane živjeti za materiju, nauči se prolaziti kroz poroznu opnu u dubine sibilske, u nutrine. I čini se da gore u ehu nebesa počinju odzvanjati, svemu onome što činim, odzvanjaju znakovima i svime onime što akademija prezire.

 

Marquezu na Veliki petak

Najmagičnija “poema” o samoći ugledala je svjetlo iste godine kad i ja.
Navodno je prvo poglavlje nastalo nadušak u trenutku otrivenja kad je stajao ispred Acapulca.
To su najsnažniji redovi koje sam ikad pročitala. Stanovnici Maconda su fascinirani ledom, a Ciganin svladavši osmo čudo učenih alkemičara iz Makedonije nosi veliki magnet i njime vuče zaboravljene predmete, kovine iz zemljinih dubina van i puca drvo na sve strane svijeta kad sila iz njega čupa čavle.
Uslijedilo je čudo dalekozora, glasovira i još mnoga druga u vremenima kad mnoge stvari još bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo trebalo je pokazivati prstom.
Ciganin je vikao: Znanost je izbrisala udaljenosti. I pukovnik je uvjeren u njenu snagu svo obiteljsko blago razdao na istraživanje i razumijevanje svijeta. Jer važno je shvatiti kako sve funkcionira pa je morao zato i glasovir rastaviti, dan prije obiteljske proslave, uvjeren da će ga znati sastaviti. Ali nije. I ples je propao na ženin očaj. I mislio je tako Buendija u tome romanu, u svojih sto godina samoće, da mora moći sve razumjeti.
To je bio magnet kojim su počupani čavli iz moje konstrukcije u onim godinama kad se ona još sastavljala.
I nikad mi više nisu trebali i zahvalna sam Ciganima što su i moje ukrali, jer ono što me držalo svih ovih godina uspravnom je magnetska sila riječi počupanih iz utroba dubokih i udarenih. Riječi koje nisu imale veze s mozgom, nego s jezikom, koje su svoj smisao dobile tek u ustima, tek kad bi silazile s jezika u karizmatskoj ekstazi njihovih tvoraca.
Ta je sila u mene ulazila na mjesto čavala i držala me cijelom.
I na mome križu me držala nakon što su uperili prstom u mene, u rascjepljenosti, u razapetosti me držala, u izdaji, jer muka znači biti između, ona je neznanje između sreće i tuge, tužan je bio Nazarećanin kad je vapio Bogu pitanjem zašto ga je ostavio, iako je vjerovao u radost spasenja.
Muka je stanje između. Života i smrti. Kad ne znam jesam li živa ili mrtva između povratka i odlaska, između egzila i azila, kad mi kažu da bih trebala biti sretna, a ja baš i nisam između mladosti i starosti, između života i nepokretnosti, između sna i jave.

Muka je samotno buđenje u mnoštvu.

 

I tko ga nađe nek’ ga nosi

Ostavila sam ga u kafiću.
Bio je svilen i ružičast.
Nisam to htjela, ali previše sam toga nosila i torbu i papire i baloner i još jednu vrećicu za prijateljicu. I ostao je smotan negdje na nekoj stolici.
Slagao se s puno, jako puno mojih modnih kombinacija. I baš je bio lijepo ružičasti. Bila je to kultivirana ružičasta boje mesa. Tamo je sad na nekoj stolici ili možda polici ili iza šanka, umjesto pozdrava.
Miriše na Beauty. Odličan je to parfem. Posljednji koji sam kupila žmirečki. Parfeme tako kupujem, žmirečki i nevažna mi je ambalaža i tek sam doma pročitala da je iz mirisne grupe cvjetni i da miriše na moć, ženstvenost i sofisticiranost žene koja zrači iznutra.
I smijem se sebi i Calvinu Kleinu majstoru svaki put dok stiščem pumpicu .

I tko ga nađe, nek’ ga nosi, nek’ ga nosi jer jako je zahvalan za brojne kombinacije i takva ružičasta se rijetko nađe, a uz to još i miriše na ženu, miriše na moć i lagan je proljetni i na vjetru lijepo leprša i nema oblaka kad se nosi. Nema kiše, nema oblaka kad se nosi, ma nek se nosi moj ružičati šal u boji mesa.

 

Kontinentalna mimoza

Razmaknuli su se oblaci i sunce je obasjalo sve ono što u zraku titra, a ispleli su strahovi i bastioni su vlažni i truli i samo stoje tek tako koketno i tašto iz turističkih razloga pa može vodič govoriti: Eto, ovi su davno izgrađeni zidovi (možete to vjerovati?) nekad čuvali grad od najezde Turaka i drugih osvajača.
Jer osvajanja su naša, ljudska, stvarnost. Osobito ovdje na Balkanu.
Unutar tih zidina Staroga grada živi i raste kontinentalna mimoza. A ljudi nemaju pojma o tome, nisu primijetili taj tropski biljni rod, makar svaki dan pored nje prolaze i kad piju kavu gledaju je, jer raste baš pored kafića.
I datum se primiče i skoro će procvjetati ili se to već dogodilo?
Njeno vrijeme.
Ona cvate u vremenu suprotnosti, u ono doba kad se intenzivno izmjenjuje hladnoća sa sunčanim razdobljima, kad se još uvijek hladni vjerovi bore s proljetnim kišama. A proljetne kiše nisu ko druge kiše, jer one najavljuju novo, svjetlo doba i ispiru tuge. I to je njen život, more suprotnosti u izmjeni. Svjetlo i tama, život i smrt. I može li jedno suzbiti drugo? Ne zna to mimoza, ali voli kad se njena Zemlja nagne tako da može istinu tražiti samo unutar onog krvnog suda što u njenoj sredini pulsira dok svoje grane i okrugle cjetove okreće prema suncu. Jer samo se tako dogodilo prihvaćanje, dogodilo se to da može i na kontinentu cvjetati, premda je ljudi, kojima o njoj govorim, nisu nikad zapazili, jer ne vjeruju.

Lapornica

U Lapornici je nekad bilo more.
U šumi moga djeda davno, jako davno umrle su morske životinje.
Živi stvorovi od mora tu su izdahnuli. Ostalo je groblje vapnenih kućica i skeleta raznih riba i sisavaca. I kad šuškala sam s njim po lišću suhom šumilo mi je u uhu. Oklopi morskih puževa, ježeva i debelih kornjača, skeleti konjica i raža i vrnuta i lokarda i šnjureva prostih, grdobina, papalina sitnih i palamida, gofa, igluna ogromnih i arbuna, gavuna, kovača, lastavica i lista i još skeleti morskih mačaka i pasa išli su s nama.
Svejedno, voljela sam ići s njim u tu šumu, mada bilo me strah.
I još su se duboke stijene vulkana raspale u šumi moga djeda. Znam to, jer na površini kad razmaknula sam lišće, mogla sam rukama mijesiti porculansku glinu ili bijelu zemlju.
Pričao mi je da se njegov otac više nije mogao boriti s njom i postala je teška za oranje, odustao je i posadio hrastove. I sve te životinje što tu su se raspale povezale su se s bijelom zemljom i postale su stijene, sive sedimentne stijene. I hrastovi su narasli ogromni iz tih stijena i tako se oblikovala ta osobena i nestvarna šuma.
I djed mi je pričao, kad smo po njoj hodili, da se i on bori s njom, s Lapornicom, jer ona se želi proširiti dalje na njivu, a on to ne želi.
I još mi je rekao da voli tu šumu jako. I nakon što odsjedi neko vrijeme na sivoj stijeni ispod hrasta, može dalje jer upije vatru vulkana i sigurnost kućica i modri šumor slane vode.

I sve brazde i otkosi što pred njim stoje, sve baš sve mu se čini da može izdržati nakon što u Lapornici malo popriča s morem.

 

Stražaru, je li bilo teško prepoznati njen boemski hod?

Stražaru, ti znaš, koje je doba…?

Stražaru, ti znaš, koje je doba noći bilo kad sam vidjela zvijezde u grozdovima kako se rasprskavaju?
Koliko je bilo sati kad sam čula struju života, koje je to vrijeme bilo?

Stražaru, koliko je sati, znaš li?
Koliko je sati?

I otkad točno po daljinama sivim ja se potucam posvuda i nigdje za ono nešto teško što u njima nosim?
I mislim da je sve moje u njima i u zglobovima.

Stražaru, koje je doba?

  • Stražaru, koje je doba?
  • Noć.
  • A što će poslije biti? Što će poslije biti? Što će biti?
  • Koje je doba sad?
  • Zora je!
Znači, stražaru moj, da je svanulo.
Tek sam malo budna, u polusnu. Eho uspavanki ne slušam. Tko je sinoć pričao o bankrotu? Drijemež još svoj razmazujem po licu. Svakom zglobu mijenjam položaj. Mičem.
Nikud mi se ne žuri. Jedan Svijet se mijenja, svaka tetiva ima izbor. Dođite, pitajte me sve što želite. Danas.

Pitajte me danas o bankrotu.

Stražaru, čuješ kako šumi…?

Stražaru, čuješ kako šumi u mome uhu srebrna dok gazim po šumama, rižinim poljima i crnim vodama bez stajanja?
Ti znaš, stražaru, što je to što šumi kao najdublja rijeka?
Čuješ kako struji, nosi?
Stražaru, ti znaš, to je donio onaj koji je pjevao prazninama, govorio bjelinama između riječi?

Stražaru, kad se dogodilo da su me maknuli s Izvora?

Stražaru, kad se dogodilo da su me maknuli s Izvora, ti znaš?
Stražaru, koliko je kušnji bilo, sjeti se? Koliko je bilo, ti znaš?
Stražaru, koliko je obmana bilo? Probaj ih prebrojati. Ti to možeš.
Stražaru moj, ti znaš, kome sam htjela pomoći dok vukla sam se po nigdinama sivim, stazama samotnim? I ti si jedini znao i uopće se nisi zabrinuo kad sam srela ono samotno biće koji me nosilo preko redaka crnih i praznina bijelih kroz šumu značenja do vinograda strmih boemskih.
Stražaru moj, sjećaš se kad sam te pitala jesi li vidio onoga kojemu sam pisma otkad napisala, ti si samo nijem stajao na straži svojoj?
I otišla sam, tumarala među šumskim stablima, po poljima od smirne, susretala sam košute i srne i drugi put sam te pitala jesi li vidio onoga kojemu sam napisala pisma.
Ali ti si samo kratko odgovorio da svi imamo pisma bez adrese, sjećaš se?

I treći sam put otišla sve do pastirskih koliba, cedrova providnih i čempresa nemirnih.

I opet te pitam: Koga si vidio, stražaru moj?

Stražar odgovara:
             – Na ovim stazama crnim koje čuvam vidio sam samo jedno moćno biće koje kroz šumu zavija i koje te vodilo i tražilo putovima povratka preko Njegovih odaja dok si ti u rukama grčevito držala neke plodove slatke koje si po šumi skupljala i mislila si u lakomislenoj oholosti da ti vodič više ne treba, jer putem si našla baš zgodne zlatne igračke.
A da ga nije bilo, mogla si spavati zauvijek i nikad ne doći do izvora postanka, izvora nastanka i ne čuti taj snažni huk rijeke gdje te oživio, a gdje te dugo, dugo nije bilo, nije bilo u tako savršenoj nedjeljivosti.
Stražaru moj, je li bilo teško prepoznati njen hod?
Stražaru, koliko si se puta udaljavao i vraćao na ove staze crne šumske?
Stražaru, ti znaš, kad je njeno tijelo postalo most prema  Izvoru?
Stražaru, kad si pogledao s visina, s proplanaka mirisnih, blizu vinograda strmih  što si vidio i koliko je života i energije i uma trebalo u to isplesti?
Stražaru, kad je došla u želji da zagrli ono što jesi, a bila je iznad života i spola i kaste je li bilo teško naslutiti i prepoznati njen čisti, boemski hod?
Epilog
Stražaru, znam možda ništa nije važnije graditi od mostova.
Stražaru, shvatila sam davno tu zapreku i gradila ih od snova još u djetinjstvu naučena. Tako da nema rastanka. Prelazak znači svladati na tankoj žici besmisao.
Doći na drugu stranu. Spojiti ono što teži jedno drugom.
Ali kad se previše dugo od prelazaka živjelo. Kad su po mome hrptu suviše hodali amo-tamo. A ja sam se u romantičarskoj želji svijala da dokučim ono izvan dosega, ono s druge strane obale.
Sad samo znam da se moram rušiti. I nikoga više ništa ne želim učiti i nikud odvesti. Želim se rušiti.
Urušiti u rijeku i biti vjetar i u zrncima biti. Val i vrijeme. Nebo i dah. Voda i greben.
I sa svojim ruševinama, zrncima i valima uliti se u more koje na me čeka i ljuljati se ljuljati na pučini.
Na pučini more i ja.

I sunce se ponovo rađa

U februarski petak, u vlak, ušao je čovjek bez uljudbe. Čovjek pijan i sam.
Donio je drskosti sa sobom.
I dok je prolazio kroz vagone u koje su se natiskali smrznuti ljudi, jedni naspram drugih stisnuti u mraku, ovisni o jedinoj svojoj prirodnoj zbilji, o svojoj zemlji za koju su prugom prikvačeni, iz sveg je glasa pjevao:
I sunce se ponovo rađa. I sunce se ponovo rađa.
Bilo je bretonovski nadrealno, a opet stvarno.
Neki viši rang istine o suncu širio se vlakom u toj snježnoj noći i cijeli je događaj postao mrtvi ugao zbilje.
I prestao je statirati u prostoru i vremenu u kozmosu.
Izišao je je iz prostora, iz vremena, iz povijesti, iz svega i kroz cijelu je kompoziciju pronio istinu drugog pola zemlje, kakvoću njegova svitanja sad tamo daleko na drugome kraju svijeta gdje izranja užareno iz mora. Nadvisio je zbilju rečenicom jednog bagatelnog šlagera.
Izišao je na kraju iz vlaka, smamljen i opijen, iz grla dubokog pjevajući.

Otišao je u autonomno carstvo premašivši stvarnost hladne noći, zimskog mjeseca, polja i mliječnoga puta kojim je krenuo.

 

Poslužujemo

Badnjak je.
Posljednji put ove godine vraćam se iz Vladivostoka u Moskvu.
Mašina tone u maglu, tišina bijelim obuzima šumu i zrak.
Svijet drijema u površnosti. Nema promišljenosti, pomalo su otrcane čestitke uronjene u mutne poslove.
Kroz osam vremenskih zona klizimo u maglenom sfumatu.
Čopor dalmatinera trči kroz šumu, tek crne amorfne mrlje bježe, njihova vižljasta tijela uglavnom su u zraku, na tren tek dotiču tlo, a onda ih vlak brzinom oduzima, ostavlja u nekom lugu negdje u pustopoljinama Sibira.
Ne vidimo kad, u kojem se to času pruga prekida i vagone neobični trajekti odvoze preko, na drugu stranu Bajkalskog jezera.
I vuku dalje.
Ostavljamo istok daleki tihom oceanu.
U Moskvu, dušo moja, u Moskvu i nisko veliko sunce i pozlata na rubu tanjura i vino u brušenom staklu kristala.
I mjesec je s nama u srebrnini, na bijelom stoljnjaku poslužujemo dresirane nade.

Brze slike u kaledioskopu

Mišići pamte zamahe veslom po posteljnom pamuku po cvijeću.
Ispod bijelog jedra od pamučnog baldahina plovidba postaje sve teža škola jer jedra su teška od soli.
Vjetar dolijeće kroz staklo pa lagano skreće, pa se vraća prema saturnu i kažu da jarac tad postaje lak plijen predatora risa i šakala.
Mjesec povlači vodu i svjetlost postaje njeno drugo ime i razumno je da tjera grane na listanje. U omjerima vitice se kreću jedna jedna prema drugoj u harmoniji na reljefnom damastu i skoro će svijet biti zelen.

I slike pohranjene u srčiki postat će brze, brze slike u kaledioskopu. I grane su na slobodi i mile i grle i jastuk i brod i mene i obalnu stražu i cvatu s morem u pjeni. Jata ptica dolaze i slijeću u kompoziciju na platno.
I sve se to još pred čas il’ dva činilo nemogućim, a sad se događa brzinom što je njeno drugo ime.
Dok stražar pred vratima sobe uspijeva dugo zadržati zoru u zimskom mjesecu.

Vezani članci

Copyright © 2024