Moj krevet je duboki ocean
Znam ti samo iscrtati konture tijela
osjenčati obraze i dodati smeđu boju tvojim očima
ostalo moram nadodati sam
u mom sjećanju si lažna memorija
sanjam kako s tobom gradim pješčane kule
povremeno počešem rebra
i zagledam se u plavu romantiku neba
dan je proklet i ne može biti otkupljen
stojim pred ogledalom pola sata i brojim sinapse
pokošena mi je svaka moždana stanica
crna magla izlijeva se po mom predgrađu
vidim samo kako me vučeš niz plažu vulkanskog pijeska
kvarc sjaji na obrazima i oči postaju bridovi kristala
prizmatsko svijetlo skupljeno u zjenicama
imamo trule zube ali ne odustajemo od šećerne vate
preplivat ću s tobom alpska jezera
između prstiju nam je plivaća paučina
i vjetar po nama razbacuje jesensko lišće
moj krevet je duboki ocean
jer u njemu nisi čovjek već apstraktni koncept
ali samo ja vučem Sizifov kamen.
Prijeđi
Preko tebe koračam u nebesa
ti si most za rastanke i jedino vezivno tkivo
koje me drži prisutnim
provlačiš konce niz moja leđa
i prislanjaš me na veliku gredu
visim iznad iskopine u koju plačeš
poredao si oko mene tek ubrane gljive
kažeš da trebam rasti s njima
one rastu poslije tuge
greda se nakvasila i nagriza ju sol
i konci popuštaju od moje težine
sada sam ja most kojim prelaziš preko iskopine.
Jazz poezija za jutarnju melankoliju
volim te lovim te molim te lomim te
NapolEon je pokušao osvojiti Rusiju ali onA se odlučila SpaliTi na lomači
i daješ mi okrajke naranče da slažem mozaik
led smrvljen led kroz zube protisnut (antifriz)
pojam mira- pečena golubica u maslinovom ulju
ljudi se ne pokapaju oni se odlažu u kompost scriptum
Schö/nber/g pod/ijel/io 36/5 dan/a dod/ekaf/onij/skom/ tehn/ikom
poslagao je nožne prste d
ij
ag
on
al
no
raspetljao je DNK lanac
G-C T-A
A-T C-G
B.O.G. izlijeva kiselinu po tipkovnici
CRNA JE PLAVA JE CRNA JE ZELENA
18.08.2016.
ovo ni(je) napisao ne-Denis
Moji su zidovi vidjeli masakr komaraca
Posudio sam dvije šivače igle i guram ih u utičnicu jer muškarci vole gurati stvarčice u rupe
teško je ozbiljno shvatiti nekoga tko opsesivno penisom prodire u tuđa međunožja, a jednu rupu nikako ne zna popuniti
noću kada misli kreiraju nadrealne svjetove on vrišti kroz kožu i osjeća da mu netko cijepa prsni koš
susjedi ga ne čuju jer susjed imaju uši samo za vlastite vriskove
nikome ništa o tome ne govori i nitko nikada to ne spominje
dok jednog dana svi ne umru od praznine i stope se s bezdanom svemirskog prostranstva
od svih životnih udisaja najdraži mi je onaj neonski s okusom hašiša
neki tugu pokušavaju riješiti alkoholnim pićima i neki tuku svoje žene kada dođu svojim kućama
ja plovim titrajućim valovima svojih misli i jedino dižem ruku protiv sebe samoga
noću kada tijelo nepomično leži u krevetu njegove misli stvaraju parazitske slike neukusa
prijatelji to ne mogu vidjeti jer su slijepi na tuđe vizije i boje
nitko nikada ne oslika onaj život koji živi iza zatvorenih kapaka
a onda jednom svima oči zaspe boja i od crne tamnija
mrak kida titanske niti paučine što mi se u glavi ukrstiše u naličju tebe
svoj bijes obilježavam različitim okusima- tvoj okus je gorka kava i autodestrukcija
noću kada svi bježe u pećine vlastitih pomračenih umova
ti blještiš pod sumpornom lampom i dišeš, a sav si mrtav
iako nismo mrtvi jedno drugome idemo na sprovod
i jednog dana doista osjetimo gorčinu umrtvljenih pupoljaka
moji su zidovi vidjeli masakr komaraca
nepodnošljivo je nalaziti se u sobi koja odiše brojnim samoubojstvima
noću kada divlje mačke sjaje iz obližnjih grmova, a ptice šapću posmrtni marš
susjedi se vješaju o grede svojih krovova.
Hermetično srce
Sjena ti je pregažena na pločniku
pojavljuješ se kao papirnati ždral
ili sveta voda kojoj se opireš
na žalu slažeš oblutke i gađaš sunce
što tone u izgladnjelo more
u epruvetama čuvaš zamišljenu
marsovsku zemlju i uzgajaš
biljke mesožderke koje hraniš
svojom ostruganom kožom
kada plačeš to nisu suze već prah
pušeš ga svima u oči kako bi sakrio
svoju nagost i krvave rane
po kojima pljuješ jer nitko drugi
ne smije staviti zavoje na tebe
ako iskrvariš pred nekim
dok ti koljena pucaju od težine utega
nad tvojim diskovima
ušuljat ćeš se u stanice cvijeta
i procvasti u božjem vrtu.
Putovanje na Mars
Nudiš mi putovanje na Mars
odlazimo kao imena u kapsuli
moje tijelo- krhotina antimona
što levitira nad staklenim očima
s pupkom prikovanim na korodiranu cijev
ti indukcija tuge- velika smrtna masa
parabola protkana mržnjom
depresija u potopljenom larnaksu
pričestiš se kad ti je želudac gladan boga
ti ne želiš da od tebe radimo sveca
ti želiš samo pravocrtno gibanje prema uništenju.
Ljetni ritual = gušenje + nihilizam
Talog kave osušen na tvojim dlanovima
-sunce je u zenitu i teško dišemo na 33 stupnja-
od žeđi pijem močvaru s tvojih ramena
ustaješ, odlaziš do vrata i često me pogledavaš
na slamku izvlačim riječi iz rutinske tišine
-nema vode u slavini i isparavamo mrtvački-
sjedam na fotelju i cigaretom palim konce na majici
zaplićemo se u sjenama, obje su moje
govoriš o ljudima, ne voliš ih, to nas spaja
miješam plavu tintu u šalici, ispijam tekućinu
mažeš mi lice temperom, želim doseći nebesa
bog ne postoji, svemir ne postoji, ne postoje ni ljudi
mi smo ovdje, ali ni mi ne postojimo
samo je jedna ideja -ljubav- prividna spona
koja sve čini stvarnim
hodamo u spiralama, rušimo se u napukline dimenzija
pomiješani smo u kaši nečijeg želuca
udišemo ———————————————–
———————————————– izdišemo
ritmički robujemo kisiku
dok netko nekome ne stegne ruke oko vrata.
Zaspati u okovima nemoći
Zovem te u snu nakon uplakanog krvarenja
skakali smo po oblacima ništavila i tražili naše sklopljene ruke
spojene u zidovima ekstatičnoga umiranja
kopajući zemlju u kojoj smo posadili naše snove
čupam korijene divljih noćnih ranjavanja
i nestajemo u tvom zadnjem potezu kistom.
Izdubi krater u mojim prsima bar još noćas
i obljubi ostatak moga tijela koji prekrivaš linijama poricanja
u tami naoštrenih očnjaka divili smo se našim halucinacijama
u pošastima naših obećanja klečali smo pred pogrešnim totemima
dodiri laži sastrugali su boje radosti kojima smo se snabdijevali
oštri pogledi utopili su nam srca u talogu neprisutnosti
i da sam živio, odlutao bih u tvojoj najskrivenijoj sjeni
kako bismo se ponovo spojili dok me gaziš na putu
do apatičnosti koju čuvaš u sebi.
Kiklopska ljubav
Gledaš me jednook
praviš piruetu kažiprstom i srednjakom
po rubu šalice čaja
otkidajući keramičku ručku
nema vode u našim tijelima
u njima rastu mračni koralji
i niz tvrda lica teče mračna sol
posipaš me ekstraktom vanilije
jer previše cijenim tvoje poljupce
koje mi daruješ kada cijedim
crnu boju sagorjelog praskozorja
pružaš mi stijenu da njoj ostavim
svoje smjehove i veselja
pa da tvrdim potplatom gazim po njima
kao po crvu što izjeda mi truplo mržnjom
drugim okom vidiš svoju alternativnu realnost
u kojoj ja ne postojim
i ne govoriš mi ništa
već spavaš s jastukom preko glave
kako bi manje disao.
Camera obscura
Rekao si da živimo u gradu koji ne postoji kada odemo iz njega
s povratkom skrijemo se na ogoljene otoke koje gradimo
i izležavamo se na purpurnim čavlima
Rekao si da sutra će biti oblačno s mogućnosti samosakaćenja
ali pobjeći ćemo s rotacijskih vješala i skinuti sa sebe plamteće čvorove
Kada je reducirana svjetlost u prostoriji tvoje tamne smeđe oči
progutaju zjenice i ne mogu više s njih čitati poeziju
Ti ne bježiš kao drugi nesretnici već skineš sa sebe koloristiku
i zbog fatalističkih rezova dolazi nam do saturacije u pogledu
Vidim te otoke i pomalo me straši što ovaj moj ne tone u propast.
