Poglavlje iz romana Bojim se spavati sam – Dijagnoza: SMRT
Ne. Mama. Nisi ovo htjela. Kad si zadnji put ti doista bila ti, plakala si glasno jer sam ti rekla da sam kao vrtićko dijete molila Boga da dobiješ napadaj astme – jer to bi značilo da si dva dana u bolnici. Jer sam te se bojala. Nisi znala da kao dijete nisam spavala s petka na subotu od straha. Jer subota je nosila ujutro balet i pedera u bijelim tajicama koji me vrtio u gipsanim papučicama dok me kurcem slučajno udarao po glavi, a ja sam plakala s prejako stegnutom punđicom na vrhu glave. Mislila si da sam sretna jer si mi tada dopuštala rozi ruž na usnama, a nisi slušala – iako si vidjela – da mi iz nožnih noktiju od gipsanih papučica curi krv i to taman prođe do sljedećeg četvrtka. I onda evo opet subote. I opet pedera u bijelim tajicama, i slikate me: Ajme kako slatka curica u baletnoj haljinici!
Ta slatka curica je vrištala i patila. Zahvaljujući tome sam s nekih deset godina dobila ćukljeve na stopalima, ali tebi je bilo bitno da smo elita. Nakon baleta slijedilo je jahanje jer – pa sva djeca vole konje, a ti mama poznaješ vlasnika konjićkog kluba pa sam imala pravo na više jahanja nego druga djeca, imala sam i kvazi svog konja, zvao se Keone. Ono što me nitko nikada nije pitao, bilo je volim li ja to. Ja sam se konja bojala na smrt, konji su mi smrdili i ja sam tamo plakala i užasavao me osjećaj micanja konjevih leđa dok jašeš. Ja sam proživljavala smrtni strah s tim smrdljivim konjima koji mi se gade i danas. Konj ili krava meni je to isto. Ja malena, usred staje, plačem i tjerate me da tim jebenim smrdljivim, meni zastrašujućim životinjama dajem kocke šećera.
A taj tvoj prijatelj, vlasnik tog horora s tim životinjama kojih se ja mala na smrt bojim, bio je toliko glup ili pijan da mi je zaboravio reći da kad konju daješ kocku šećera moraš potpuno ravno ispružiti dlan jer te konj inaće ugrize i možeš ostati bez prstiju. Sreća moja da sam ja sama to znala jer sam to naučila iz neke emisije o životinjama. Plakala sam tada svake subote, a ti si prvi put zbog toga plakala lani, jecajući da si mislila najbolje. Mislila si najbolje, ali svoje dijete čula nisi. I nikad, nikad ti nisam bila dovoljno dobra. Rekli su tvoji kolege da sam ja psihićki zdrava od onog dana kad ti ležiš kao biljka i ja sam slobodna. Ucjenjivala si me emocionalnim ucjenama, govorila da si bolesna pa da moram brinuti za tebe. Ismijavala si me što se ”jedina nisam udala”, a istovremeno – kad sam jednom rekla da se udajem, toliko si popizdila iz straha da ćeš me izgubiti da je eskaliralo do takve svađe da sam završila u zatvoru u Splitu na pet dana.
Ti si bila tiranin, sadist, manipulator i – moguće i psihopata. Snob. Elitist. Moj otac se ubio, a njegovi prijatelji dan danas govore da se ubio zbog tebe. Jer te nije mogao podnijeti i napravio je frontalku. Jedan moj dećko, nakon 15 minuta s tobom, rekao je: ”Tvom ocu treba dići spomenik jer tvoju staru sigurno nije silovao na ulici nego je morao popiti barem jednu cugu s njom da ju pojebe, a to je nemoguće” – a ja sam bila sretna jer sam mislila da je taj susret dobro prošao. Tvoja pokojna sestra vikala je, dok sam bila klinka: ”Ti ćeš od svoje kćeri napraviti psihičkog bolesnika!” I napravila si. Napravila si živčanu osobu s teškim problemom s kontrolom bijesa. Cijelog sam života slušala od tebe koliko sam ružna, ismijavala si moj nos. Uvijek sam bila manje problematična od vršnjaka, ali za tebe sam bila sramota. Dogurala do akademskog vrha – sramota. Zarađivala duplo nego moji prijatelji – opet sramota. Sve je bilo sramota i ništa nije bilo dobro. S 14 godina razbila sam ti glazbenu liniju na leđima, onu veliku i tada si me prestala šamarati, a inače je šamar bio svaki dan.
Svoju si ljubav kupovala novcem, ali je preskupo naplaćivala. Kad je tvoja sestra umrla, rekla sam: ”Mama, sve bih dala da si radije ti” – i to je bilo iskreno. Plakala si lani i jecala govoreći da si htjela najbolje i da si mislila da činiš dobro. Samo si htjela da budem elita, ugledni član društva, osoba na poziciji. A postala sam sve ono ćega si se najviše bojala: polusvijet, beskućnik, klošar u narkomanskom skvotu, na rubu da postanem ulična kurva, osoba koja je htjela uzeti heroin, ali mi Dete Kreten nije dao, osoba koja se trese i vrišti, osoba koja od uzrujavanja pada na ulici u nesvijest. Tvoja prijateljica rekla mi je da ću zbog tebe i tvoje tiranije ostati bez Dete Kretena, i jesam. Hvala, mama. I zašto se sve to dogodilo? Zato jer si, iako si cijelog života na neki način bolesna, potpuno prolupala – a lijekove piti htjela nisi jer te – iako si teška tabletomanka uvijek bila – tvoja terapija ”vrijeđala”. I evo… sedam mjeseci na cesti čekam da se poništi sud protiv mene kad te konaćno psihijatrijski izvještače. Da ti, kojoj se mjesecima na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice nije poboljšalo, da ti znaš što si mi u svojoj bolesti napravila – ti bi se ubila. Jer sudi mi se. Za djelo koje si ti halucinirala i zbog kojeg su me odveli u lisicama, a to je – pokušaj tvog ubojstva… Žao mi te jer te volim, ali te istovremeno cijelog života i mrzim jer sam psihički zlostavljana, u isto vrijeme emocionalno ucjenjinivana.
Uništila si me do mjere u kojoj vjerujem da više nema povratka. Još prije sam ti govorila da ti na grob neću nikad doći osim da se popišam na njega. Ako odeš prije mene, a kako stvari stoje ja ću prije tebe, neću otići na sprovod. Znam da za svoju bolest ti nisi kriva, ali previše si mi zla nanijela. Zbog tebe sam oboljela na sve naćine. Ti si moja trauma. Ja sam žrtva posesivne i agresivne tebe i trebala sam otići davno i više nikada ti se ne javiti. To sam trebala i nikada neću preboljeti što nisam.
I završilo je tako da mi Dete Kreten zove hitnu jer smatra da ću zbog svega što sam zbog tebe na ulici prošla počiniti samoubojstvo. Možda je i dobro učinio jer bar sam dobila litru sedativa u venu pošto se mjesecima tresem, ali nije me trebao pokrasti. Smeće narkomansko, pijano, jeftino, agresivno.
