gotovo nestvarno
svakoga vedrog jutra
novi nasip vijesti
o nasilnim smrtima, dok se proljeće
otkriva na mah razgrćući ogrtač
kao uranio čudak
prirodni svijet ide
svojim ritmom ne mareći
za naš ispad iz poretka. ta
paralelna ljudska povijest
izgleda kao nestvarni hir;
zašaravanje listova usred
crtanja djela.
izbodeno šiljkom kao krik
poremećaja koji Priroda propušta
liječiti
ili satrti
dok veličanstveno otvara
svoje torbe i usađuje lukovice
u zemlju, da rastu
nevidljivom silom
ljubavi.
gotovo nestvarno
dječja se lica
rascvjetavaju za tren
i u idućem
posječen život slaže u
album-herbarij.
egzil
Sad si ne mogu priuštiti pjesmu.
Odgovornost se hrva u meni s čuvstvom
doma, koji bi bio u retku stiha.
Ne popušta. Nego ukazuje na sve
čemu treba stati na put ‒ u prkos
nesrazmjeru ‒ kao između zrna
i planine. Koja raste
(osobito dok ne gledam).
Dok se putem razblistava ritam
ptičjega glasa; pa glave kamilica
pomaljaju u dostojanstvo, ma koliko male,
njišu stabljike nježnog lana na prozoru
niklog iz istresenih ubrusa…
U prirodi ništa ne nestaje
nepreobraženo.
Ona pokazuje licem: kao da je
sve dobro.
Ali jedini čvrst korak s obje posude
savjesti-svijesti podignute na pleća
je taj. Kojim odgovornost stupa
pod teretom svojeg
mobilnog oklopa iz nutrine;
kao pasanac, lanac od alki
prolazne nemoći; kao što
sve je prolazno; sve do
nade.
srce
Mislim kako više ni nemam srce.
Devedeset dana se spuštalo
u pete, zastajalo u grlu, nakratko
nadalo, nastojalo barem objasniti
sebi iznutra i kao ludo lupalo
usplahireno i ljuto na sve oko sebe.
Danas pred viješću
o egzekuciji djeteta
tupo je/krivo/pogrešno/mučno
a ja ga ne osjećam.
Polažem jezik, um i misao
oko njega, na travu,
kao opremu predaje.
Pisati nema smisla.
Srce je kameni brus.
Nakon udaraca sječiva neodjeka
i zuja svijeta za šarenim
zgoditkom, ono, kao i drvo u svemiru
čiji pad ne čuje nitko, ne postoji.
Okamenjeni batrljak nekad inteligentnog
organa, konvencionalno još održava
ime: s r c e?
Ljudska se bića iznutra odvajaju
od onog što ne mogu sačuvati;
sada znam. Polako, neosjetno
odbacuju slojeve ljudskog sluha
za druga bića.
Umjesto u pjesmu (koja bi se
iz mene vinula), gledam neprepoznatljiv
u sebi
kamen.
Kao babuške
Ni s tridesetak
još nisam znala tko sam.
Ratu se nije moglo pobjeći
ni u nesvjesnost. Utiskivao je
emulziju nemoći i srama i krivnje
preko kože u plave žile
ustitrane pod površinom.
Pregrizla sam
i progutala kao hračku
neartikulirane suze, tjerana nagonom
uklapanja u sveopće vrijednosti.
Kasnije dugi
plač na neki stih neke pjesme, i kao svetog
Petara umišljaj pijetlova kukurijeka
kad se sjetim zemlje koje sam
se odrekla u hipu, a tako je dugo
umirala.
Još tridesetak~
da izronim, odjenem glas, da se saturn
vrati i dokaže da sam
dobro namirisala ne poimajući
kako je moguće. I srce sad
kuca krvotokom i skandira slogovima
i sama sam pokretni bastion, ali
opet me ~
nadilaze ratovi
uklopljeni kao babuške
do u beskraj zle jezgre oko koje smo,
bliži, ili dalji
elektroni.
Stoga ovo nije pjesma
ovo je mjesto utočišta
nišana na bezazleno ruho proljeća
nakon zabune snježne noći, ovo je mjesto
gdje se svijet može čuvati, izborom riječi
(kao malih kolijevki), ili bljuvati
o zid
Krojački popravci
Taman sam planirala biti stara i
sretna, ali sve se
urotilo
i zemlja
i zrak i bacači
i razotkrivene vlastite krivnje.
Pa su rasparani trbusi noći i mnoštva
snova u njima pretŕpani prostori spasa
po cijeni oštrice bdijenja
i popratni kaos
kao topping preliven iz viška zbilje i
sve to traži da
ovladam, vladam, da stane
u život
koji već povlači korak sa scene
u papučicama bez šuma;
i samo željan knjiga! knjiga!
sugovornika u njima, baršuna čitanja
kao oblaka s ravni slobodnih napusta,
proreza dvostrukih šavova
u muslinu, krojačkog popravka
duše i odstranjenja
konaca
šiblje
ako iz presječenih
odbačenih grana mogu izbiti listovi
onda može sve. godinu iza godine
gledam u lice taj potencijal nade
u odbačenom šiblju što ga
ponesem doma i dam mu
vode.
što bi tek bilo da sam uprtila
na leđa koliko mogu ponijeti
u dimenzijama pognute skupljačice
s Munkachyjevih slikā?
možda samo skromnošću razmjera
ulazimo u pun potencijal prirode
da nas iznenadi
kao voljenu djecu
ne mnogo drukčiju od šiblja
i listića. iz zgužvanosti se razvijaju
u namreškanu lepezu prozirnog
zelenog
Sad.
znajući da ih okružuje ona toliko
raubana
riječ
ljubav
ili klorofil naizgled stvoren
iz ničeg.
nedjel(j)a šunje
doručak na balkonu gdje sam
s tišinom ugovorila sastanak
i kliktaji ptica kojima zavidim nedužnost;
zvona
nakićenih bogomolja; uzalud sve je tu
da dočeka pisanje ili drugu
ponornu rijeku iz mene; sve riječi
samo bih mogla pokupiti
natraške po stazi…
razbacivanje
šljokica pred ogledalom.
ali ja ne mogu biti živa bez nade.
pa se nadam, u rezultantu šutnje.
koja kad obiđe planetu i Sunčev
sustav i Vlašiće ‒ ako doista ništa ne
nestaje ‒ susrest će paralelne šutnje
ušutkanih.
razumjet će je i primiti
njezin nemoćan dar.
