Kao Amerika
Amerika dvije hiljade i pete
Zemlja bez ijednog oblaka na horizontu
Perfektno nebo iznad kolone automobila
Svi negdje žure u Americi
Osim mene
Oni imaju pare
Ali ja čvrsto držim vrijeme u svojim rukama
Amerika dvije hiljade i pete
Jedan kišni dan ispred 99 cent store-a
Pun parking i prazni auti
Neboderi iz kojih ne dolaze mirisi večera u nastanku
Amerika u raznim jesenjim bojama
Amerika prepuna uređenih parkova
Impresivna stvar
Koliko baštovana moze uposliti jedna država?
Slučajni prolaznik kao i mnogi prije
Ja sam krhka grančica
Koja svakog trena moze pući
Amerika
Niko tako dobro ne poznaje zakon jačega
Najpametniji čovjek
Najpametniji čovjek živi na Ugljanu
Ja sam ga vidio samo jednom
Bio je samo sjena u mraku
Sjena u mraku?
Možda je ipak bio sjena na svjetlu
Davno je to bilo
Najpametniji čovjek ne živi u Kini ili Americi
On živi u nekoj zemlji na brdovitom Balkanu
Najpametniji čovjek živi u Psihijatrijskoj Bolnici Ugljan
Rodom je negdje iz Srbije ali ga nisu imali kome vratiti
Zato što razmjena pacijenata nikada nije obavljena
Ko sam ja ovaj put?
Ko sam ja ovaj put?
Dok sjedim u mraku sobe
I slušam Azru na nekom do zla boga
Istrošenom i zabranjenom kanalu
Ko sam ja ovaj put?
Dok čekam odjavnu špicu
Za ideale ginem uvijek istim žarom
Na mom gramofonu sve je po starom
Ko sam ja ovaj put
Ima li neko ko to zna?
Da mi pokaže put
I otrgne me od sna
Ko sam ja ovaj put?
Dok ti laskam i pričam priče
Eh da si me samo poznavala juče
Noć je mlada, jesi za još jedno piće?
Ko sam ja ovaj put?
Sreća je negdje iza onih obronaka
Prazne čase su ostale na stolu
A ja nisam ni primjetio da je noć odmakla
Ko sam ja ovaj put
Ima li neko ko to zna?
Da mi pokaže put
I otrgne me od sna
Toliko je to davno bilo
Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
Samo nekoliko ljudi
Ali bili su živi tog proljeća
Davno je to bilo kažu
I sada ljudi koji ih znaju
Pomisle kako su oni
Neznanci u svom kraju
Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
A za tih nekoliko ljudi
Kažu da su na granici razuma
Koliki je to apsurd da samo za njih
Samo sjećanja nisu ostala
Na tom otoku bez nade
Srušenom od uspomena
Toliko je to davno bilo
Da se niko više i ne sjeća
Tog dana predveče
Dosla je nesreća
Ramonsi
Paloma maramice vire iz lijevog džepa košulje
Gnjev devedesetih ispod tog džepa više ne stanuje
A Ramonsi sviraju još samo na majicama sredovječnih tipova
Ovih dana jedino tv gori kao naše uspomene
Ovaj grad je nekada bio mlad a sada na mojim rukama umire
Ramonsi sviraju još samo na majicama nekih ocvalih tipova
Kao što smo ti i ja
A ti mi objašnjavaš nešto
Što ja već sto godina znam
Moj slučaj
Nije stvar u tome što je bilo super
Nego što više nikad neće biti tako
Sad znamo da je sve to bila prazna priča
Prijateljstvo do groba, glupost bez pokrića
Niko više nije ostao u kafani
A ko će platiti ta silna pića?
Kuća je ostala izvan dometa
Sakrivena plaštom nekog drugog vremena
A tamo gdje postoje jasna sjećanja
Stanuje moj slučaj nemogućeg povratka
Prema moru
Prema moru pa onda dalje, jednog vedrog dana
Pod nemilosrdnim suncem od kojeg drugi umiru
A ono samo grije kao u neka ljeta davna
Kad bili smo vojnici još samo na papiru
Ali mi moramo ići dalje i ne smijemo stati
Put ispred nas je dug a ta obala neće čekati
Sve te kamene hridi ne treba da nas plaše
Jer naš jedini strah je da možda neće biti naše
Prema moru, jer sve drugo ne vrijedi više
Iza nas su ostala samo prazna obećanja
Izrečena u žurbi, par sekundi prije kiše
U nekoliko pogrešnih riječi nakon buđenja
A te kamene hridi nikad ne treba da nas plaše
Jer naš najveći strah je da možda neće biti naše
Bez povratka
Svi tragovi tvoje prošlosti
Su ostali na licu starog vojnika
Duboki osjećaj nepravde
I bezbroj propuštenih prilika
Igrao si samo prvo poluvrijeme
I mislio da će ipak doći spas
U čekanju prošlo ti je vrijeme
Daleko su sada Rijeka, Pariz, Teksas
Srce je ostalo negdje drugdje
Počesto misliš na neki drugi grad
Na neku lijenu raspamećenu obalu
Gdje jednom davno bio si mlad
A povratka neće biti
To znamo i ja i ti
Ostaje samo pitanje
Na koju stranu krenuti
Ideali
Ideali su popucali
Kao kockice leda u čaši
Trideset godina čuvanog viskija
Skršenog u jednoj slavljeničkoj noći
Brazil
Mnogi bi htjeli biti Nijemci
U fudbalu i u životu
A nekad je Brazil bio na snazi
Dok smo k’o klinci ganjali loptu
Zico, Eder, Socrates i Falcao
Bilo je nečeg u tom, al’ ko bi to sad znao
Lektira
Mrtve pjesnike niko ne pita žele li u lektiru
Čak ni u smrti nisu slobodni
Da razmisle o svemu i odluče u miru
Šemara
Da li je Doris Dragović ili Zorica Kondža?
Nemam pojma!
Kao što to ni Šemara nije znao onog dana
Jer nije imao dojma
Ili je možda bio previše pijan
Ili ga jednostavno nije zanimalo
Pa kad je za Glas trebao napisati članak
Mene, klinca je pitao
Rekao sam da ne znam
Jer ni ja u tim godinama
Nisam pratio Splitski Festival
Ali da ću pitati mamu
Ona to sigurno zna
Ispalo je da je pobjedila Zorica Kondža
I tako je prvi banjalučki roker obavio zadatak
Ovjenčao je njenu pobjedu slavom
Iako nije bio prisutan
Ni tijelom ni glavom
Beznađe nedeljnog ručka
Beznađe svečanog nedeljnog ručka se nadvilo nada mnom
Prepuna trpeza, praznina u duši, k’o riba sa stola na suvom
Prijatelji su na tankom ledu, mori ih nezaslužena sudbina
Istina nikog ne zanima jer i laž dovoljno dobro ubija
Ne želim da znam gdje je i kako izgleda Zana Nimani sada
I previše riječi smo potrošili, a sve uzaludno, izgleda
U meni duhovi svih turista što su prošli kroz hotel Belvedere
I četiri jahača apokalipse kojim niko ne smije da sere
U godinama devedeset druga, treća i četvrta
Po Edgware road-u me prate njihove sjene
Ako se ikada vratim
Ako se ikada vratim u svoj grad
Ja ću izlaziti samo u gluho doba noći
Dok svi spavaju i ulice su prazne
Da budem sam sa svojim uspomenama
Ako se ikada vratim u svoj grad
To će biti u Decembru
Kad čisti bijeli snijeg prekrije ulice
Baš kao onaj iz Vladine i Arsenove pjesme
Ako se ikada vratim u svoj grad
Bojim se da neću zateći nikoga
Ili će tu možda biti nekoliko jedva prepoznatljivih lica
Nimalo nalik onima koje pamtim
Ako se ikada vratim kući
Ja ću biti sam na svijetu u tom gradu
Niko me neće znati
Niko usput pozdravljati
A to mi, vjeruj, neće biti žao
Jer sve što sam tu imao
Ja sam već odavno dao
Presedan
Pažljivo smo izbrojali krvna zrnca
Nismo napravili presedan
Njega je ipak bilo više
A nas je samo jedan
Ginemo
Ginemo! Svako na svom frontu
A oni što pojma nemaju kažu
Da se gine samo jednom u životu
Tuga
Koliko tuge u tim očima
Toliko snage koja nikom ne treba
Sa jednim potezom olovke
Sve počinje i završava
Al’ je lep ovaj svet
Al’ je lep ovaj svet
Ovde potok onde cvet
Gore rupa u ozonu
U nuklearnom smo fazonu
Oranice pune mina
U vazduhu smrad benzina
Što bi ljeto sad je zima
U Londonu tropska klima
Morem što je bilo plavo
Defilira crni đavo
Ribice sad jedu smeće
Iz deponije najveće
Al’ je lep ovaj svet
Nikad krenut upamet
Gradi se još jedan zid
Isparava ugljen-dioksid
Samo mladost
Samo mladost su ti uzeli
Nije to ništa strašno
I gore stvari se dogode
To stvarno nije više važno
Kao da si išao na more
Ili tako neki službeni put
Pa si ostao neplanirano duže
I na povratku zalutao usput
Nema tu ničeg čudnog
Uvijek si htio vidjeti svijet
Sad o čijem trošku nije bitno
I da li si bio spreman za taj let
Sad se bar ne moraš bojati
Neonska svjetla iznad stadiona
Nisu ona svjetla koja sanjaš
Posljednjih dvadeset godina
Samo mladost su ti ukrali
Tamo neki polusvijet
Za jednu manje nikom ništa
Ali ti ih nisi imao deset
Dječje uspomene
U hotelu Adriatic
Na obalama Opatije
Pjevala je Inga Romac
Karma Chameleon i svoje pjesme
Neka davna inspiracija
Na pozornici bez ikoga ravna
Inga Romac i njen bend
Osvojili su moj svijet
Pa sam ja onako mlad i golobrad
Izjavio ljubav na papiru
I to poslao po hotelskom kuriru
Direktno do sobe 105
Da li Inga jos čuva dječje uspomene?
Još jedna cuga
Još jedna cuga pa onda zbogom
Za dobar put i mirno more
Još jedna cuga prije fajronta
Još jedna cuga prije rata
Još jedna cuga za moju dušu
Za sve što je bilo i više neće
Za prijatelje i ljubavi davne
Još jedna cuga za dane slavne
Još jedna cuga za tebe i mene
U nekom mirnom miholjskom ljetu
Koje nekako usput osta bez plama
Stoga još jedna za ono pred nama
Još jedna cuga i vidimo se u osam
Znajući da se više nećemo sresti
A tako valjda mora biti u životu
Još jednu naspi jer smo u cajtnotu
Pjesme
Kad se otkriju i pronađu moje pjesme
Na tavanu od slame jednog ljetnog dana
Nekim boljim ljudima iz budućnosti
Ostaće da operu gorčinu iz tih pjesama
Kad se otkrije i pronađe pjesma o tebi
Nikad objavljena i nikom izrecitovana
Riječi koje sam sakrivao od sebe
Kao prokletstvo nekih davnih dana
Nikoga neće biti da posvjedoči o ranama
Nikoga da prozbori o tim pustim danima
Samo mrtvo slovo na papiru će ostati
Kao odavno napušteni spomenik
Na liniji razgraničenja
Na liniji razgraničenja
Između slobode i smrti
Dani prolaze sporo
I život se ukrug vrti
Tamo gdje vjetar miriše na more
A more je daleko hiljadama milja
Iznemogli starac sa sudbinom se bori
Tako blizu kraju a tako daleko od cilja
Sad svako veče ista muzika svira
A gdje sve nije lutao i šta sve nije snio
Težak je život vječnih pionira
Kad jednom odeš k’o da nikad nisi bio
Putevi davno prođeni
Svi mostovi su srušeni
A moglo se više i moglo se bolje
Ali danas tako stvari stoje
Komad stare slave u sobi
I telefon kojeg više niko ne zove
O autoru
Slaven Kopanja rođen je u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij sociologije i magisterij ljudskih prava i socijalne pravde u Londonu, u koji je došao 1992. godine. Pisanjem se počeo baviti vrlo rano, iz potrebe da svoje misli i osjećaje zabilježi i tako ostavi jedan trajan trag, prvenstveno zbog samoga sebe, ali i svojih prijatelja s kojima je dijelio najbolje, najteže i najinteresantnije godine života u Banja Luci, Podgorici, Gracu, Londonu i Puli.
Velika većina Slavenovih pjesama je nastala u pokretu: u autobusu, podzemnoj željeznici, avionu, na biciklu ili lutajući ulicama Londona, Pule ili nekog drugog grada. U pjesmama se provlače teme kao što su sjeta, privrženost idealima, prijateljstvo, ljubav i društvena kritika.
Osim pisanja Slaven se bavi i glazbom, svira gitaru i piše tekstove i glazbu za svoje pjesme, kako na maternjem tako i na engleskom jeziku. S rock bendom “The Tremens” iz Londona je objavio album “20 years of hurt” na engleskom jeziku 2018. godine, a s bendom “TDK Torpedo” iz Pule je objavio EP pod nazivom “U zadnjem kupeu Olimpik Ekspresa” 2020 godine.
Radi u organizaciji za zaštitu ljudskih prava u Londonu. S Pulom ima posebnu vezu i često provodi vrijeme tamo.
Pripremio je prvu zbirku pjesama.
