Kako se pokrivam i umatam o jeseni
Bolesna sam: od jeseni, od nedostajanja i od
nošenja raznoraznih teških kutija.
Ovo zadnje mogla sam možda prevenirati
da sam se najprije malo razgibala.
Ostalo nikako. Jesen je vlažna, snena, podovi hladni,
ja sam ipak miljenica ljeta.
Zvuk kiše mojoj je kćeri velika ugoda, to je
autonomni senzorni meridijalni refleks,
ona opuštenije korača prema školi i danu
uz lupkanje kapljica po opni kišobrana.
Zbog nje mi je drago i neka uživa.
Ja se zavlačim pod obični bijeli pokrivač srednje debljine
kojem iz sentimentalnih razloga više ne navlačim šlifere
jer mi takav neodjeven najbolje predstavlja
dane koje sam provela gola i bez navlaka.
Pa se tu prebacujemo na nedostajanja. Kiša je
za takve stvari doista dušu dala.
Nedostaje mi taj jedan primarni jednostavni pokrivač
prebačen preko tebe dok mirno i čvrsto spavaš,
nedostaje mi i moja noga preko tvoje prebačena,
način na koji je hvataš da ti ne mogu izmaći,
isprepleteni prsti, ta vječna i nužna ruka u ruci.
Nedostaju mi prozori koje nisam otvarala, i oni koje jesam,
nedostaju mi čak i sumnje i strahovi koje sam osjećala
iako se u njih ne bih kao u ostalo rado vratila.
Nedostaju mi gledanja, primjećivanja, smijanja, pa onda
hrana, kava, hodanje između polica trgovina.
Uranjam u toplu mješavinu uspomena, mi smo
to moje autonomno senzorno sve
što opušta i rješava kronične bolove
nutrinu mi oblažući slojevima nježnosti.
Nedostaješ mi ljetan, nedostaješ mi svakakav.
Mogu ja i bez nas takvih, ali draže mi je kad ne moram.
Vani i dalje ta kiša, tupka i lupka i bliži me jeseni.
Kadriranje
Scena bunovnog prekoračivanja tvoga tijela na putu do zahoda
Prizor muškog spavanja, mirnog disanja kakvo prethodi jutrima
Tvoje dugačke noge, moje kratke, madrac udubljen mojim dlanovima
Nešto kasnije slijedi spontana zamjena uloga
Ja sam sad ta koja spava, ti onaj koji stoji na vratima
Gore je kosa, uho, vrat, majica, pogled obuhvaća sve pregibe
Dolje su mišići, meso, koža, noge su mi krupne i preplanule
Fotografiraš me svojim dugoročnim pamćenjem
Dok čekaš da se zagrije voda za kavu i buđenje
Kako nas se sjećam
Pisat ću kad budem mogla, kad se dovoljno smirim, kad se
Ponovo uznemirim, sad ne pišem, sad mi nedostaju tvoje noge
Upletene s mojima u drevne kožne čvorove, pa onda tvoja snaga
Tvoj hvat iz kojega čak niti u igri ne uspijevam pobjeći
Nedostaje mi da te mogu nasmiješeno promatrati
Moj trajan pogled na tvojoj općoj nenaviklosti
A ti da mene možeš ometati dok pokušavam raditi
A ti da mene možeš po sto puta u rame ljubiti
(Što me sad podsjeća na Tonku i cvrčka i more
I svejedno mi je to slatko iako Tonka ima govornu manu
A on joj se možda malo i ruga, ima li u ljubavi ruganja
Ili jednostavno svi imamo te neke mane
Ili je sve ipak uvijek slatko dok je ljubav)
Nedostaje mi da odem pa ti se sretno vratim
Da ostaneš pa da me lijepo dočekuješ
Ili suprotno, uglavnom, nedostaju mi sastanci
Moje ozareno lice kad te vidim kako dolaziš
Rastanaka se biram gotovo uopće ne sjećati
Postsezona
Danas dok smo se vraćali iz nabavke i lagano šetali
Jedan se visoki sredovječni gospodin u bijeloj ljetnoj košulji
Nagnuo da nježno poljubi svoju malu sredovječnu djevojku
Nju nisam dobro vidjela i ne znam kako je bila odjevena
Sve je bilo u njegovoj kretnji kakve sam se prisjetila
Ovdje sad jako pada kiša i cijela se rijeka slijeva niz ulicu
Meteorolozi najavljuju da će trajati barem do ponoći
Ja trenutno nisam u stanju razmišljati o ljubavi
Maštokraj (uz novo čitanje Petra Pana)
I život te kao Petar zaboravi ponekad usred preokooceanskog leta
Vrati se iz pustolovine i ne prepoznaje te iako te izvukao iz postelje
Posuo te prahom i odveo u opasno apsolutno poznato
Dolijeće u zadnji čas kad od umora već dodirneš odozgo valove
Na otoku se istražuje, ratuje, gradi, pliva, sunča i odmara, a onda
Igrate se ručka, spavanja, svakodnevnog života i poljubaca
Njemu je igra stvarnost, ti nikad ne znaš hoće li danas biti samo igra
Hoće li te maštanje u daleke krajeve odvesti
Hoće li te tamo nešto veselo dokrajčiti
Slador
Ti meni već sad nedostaješ, a još se nismo ni rastali ni sastali.
Još ne sjedimo u stanu s klavirom i ne molim te da mi odsviraš nešto, znam da umiješ.
Krevet još nije presvučen ni raspremljen i ne ljuti me tvoje dječačko ritanje.
Nismo još pojeli svoje obroke, ni skuhali ih nismo, dvaput juhu, barem dvaput,
Obavezno nešto s mljevenim mesom, to uvijek, i kavu stoput dnevno, stavi mi više mlijeka,
Uvijek ti to zaboravim reći, mada nema ni veze, već sad mi nedostaješ, možda i
Malo više šećera, ja bih uvijek još malo više svega, malo dulje, barem još malo.
Pa nije ti to zdravo, toliko šećera, kažeš mi, ja znam da mi nije zdravo, nije mi to zdravo,
Toliko šećera u krvnim žilama, u očima, na koži, na usnama, na našim rukama, posutog
Preko kreveta, kauča, pločnika, stolova ugostiteljskih objekata, polica u knjižarama,
Umiješanog u tekstove i osjete i poglede i u atmosferične neopipljive neopisivosti,
Ovo je inzulinska rezistencija, vodeći čimbenik rizika, pohranjujem te u naslagama,
Muči me glavobolja, vječno sam te najžednija.
Samoća
Da sam barem vještija, da ti dajem samo dobro, samo
Najbolje, da sam magični stroj za voljenje, ali ja sam živa
Ispunjena sitnim neuronima i još sitnijim neurozama
S njima se kao i ti moram nositi
Potpuno sama
Na kraju naših dana ja se tješim, liježem, ja se omatam
Uhvatim se za ruku, prepletem si prste lijeve i desne
Nogu si na nogu prislonim, kožu na kožu
I spavam onda tako do jutra
Potpuno sama
Destinacija
Ja ne znam uvijek što hoću, ali znam da volim popodneva
U kojima zaspimo preko svake mjere i ne ustaje mi se nikada
Jer si prebacio nogu preko mene i snovi su mi zanimljivi
Poput priče ili igre s više završetaka, a takvim mi se onda
I sam život učini i to je osjećaj koji me i dalje drži kad se probudim
Da imam kontrolu, da sama biram, da mogu, dok mi ti
Daješ kavu, daješ sebe i svoj pogled i postojanje i sve
I Bog dremne poslijepodne, govoriš, to nije grijeh
I ja osjećam da nije, ništa od ovoga nije grijeh, nikada
Nije ni bilo, ni ovaj stan ni soba ni krevet ni tvoja noga ni ja
Koja sanjam i znam da sanjam i u snu odem daleko odavde
Pa ti se buđenjem samo meni znanom prečicom vratim
Jer kad putujem sama volim da mi je vožnja kratka
Kao jednostavno otvaranje očiju nakon spavanja
A dolazak ugodan čak i kada sam neizmjerno umorna
Kao tvoj dodir i slušanje tvoga glasa
