Kraj svijeta
Poslije
nakon što smo zamotali rafiju oko krep papira
pojeli večeru
stavili kore od naranči da se suše na radijatorima
pa ogulili i moju koru tvojim prstima…
tada ću ti reći kako sam jedne prosinačke noći
u kojoj sam ja imala ožiljke na svojim prstima
čeznula za tobom više nego ikad u životu
zato
što sam u jednom trenu nakon svekolikog vremena
jednoga svijeta
slabašno osjetila da ćeš ipak doći
i ispričat ću ti kako sam te prosinačke noći
ponovno poželjela sreću
i sigurnost
i ljubavnika koji je hrabar
i kako sam onda bolnim i oprljenim prstima
krenula spajati nepotpune stihove
da vidim mogu li ti napisati pismo
baš kao kad sam kao djevojčica
spajala lišće nepotpunih djetelina zajedno
da vidim mogu li napraviti jednu koja ima četiri
a ti ćeš onda spojiti moja četiri potpuna prsta u svom dlanu
i nasmiješiti se onom petom
krivom
pa reći – da i ja se sjećam te noći
mislio sam da nikad nećeš doći
bila je umetnuta među dane
u kojima su svi čekali kraj svijeta
i bili su u pravu
Soba
Mjerimo ono što treba srušiti
Planiram
Ti imaš kvadrate
Ja – prostornu viziju
I ok, morat ćeš rušiti staro
Ali ja se pravim da nemam
Ama baš ništa s tim
Pa ja samo vučem linije
Ovo su ti vrata
Tamo ti je voda
Evo, tu ćeš se napiti
Ovdje ćeš blagovati, gladan
S ove strane će ti ulaziti sunce
I nemoj dijeliti veliki prozor u dva manja
Izgubit ćeš svjetlo
Slažeš se
Kažeš ne želim da kamen glumi drvo
Slažem se
Ti i ja – mi imamo plan visokog
Prizemlja
Gledaš u njega pa postavljaš konstrukciju
Lakih pregradnih zidova
Ruke su ti vitki nosači
Umećem se između njih meka
Kao vuna u zidovima od knaufa
Nešto nam mora čuvati toplinu
A onda se obostrano obložim kartonom i sadrom
Tako ti imam po čemu pisati
Double–sided, a o istom
Sve dok ne odabereš prevladavajući pigment
Nemoj žuriti, zato
Kažeš mi na onoj ću pločici napisati tvoje ime
Smijem se
Ne vjerujem da još ne znaš
Da sam ja ova vuna, karton
Laki pregradni zidovi
Soba u kojoj već dugo živiš
ZABORAV VJETRA
Jak mi se vjetar noćas upleo u san
Morska oluja
Bjesnila je u malom stanu
Koji je bio moj dom
U kojem nikad nisam živjela
Ali tu sam godinama bila sigurna
To znam dobro
A sad se ljuljao kao gumeni čamac
Kupljen nekad davno
Nekoj objesnoj djeci koju su nam povjerili
da se na njemu zabave
dok ne proplivaju
Djeci koja nisu bila ni tvoja, ni moja
niti naša djeca
A ti si sad taj gumenjak izvadio
iz svoje konobe pa bacio
U more
Da ih udobrovoljiš, da ih umiriš nedorasle
Ili iskupiš svoj stari neiskorišteni neispucani godišnji, možda
A da uopće nisi pogledao kut
neba u kojem se gomilaju oblaci
A da si zaboravio da su baš sva nerazumna djeca
koju ti i ja nismo imali
davno proplivala
I više se ne utapaju u meni nošena strujom i željna tvojih dodira
Da si zajedno s vodom izbacio i bebu iz kade
Zašto si onda uopće došao, vikala sam
I vikala sam ne želim te vidjeti
Odgrizala sam te riječi od sebe
Gladno
Pa iskašljavala u nesažvakanim komadima u vanjski mrak
Nije bilo galebova da ih preuzmu
Bacala sam ih u vjetar
koji je divljao
I u kojem je uz zemlju polegnuo baš sav oprost ovog svijeta
Rekla sam odlazi, odlazi zauvijek
Pa se okrenula
Da ne gledam kako izlaziš iz mog broda
I odnosiš sa sobom tek svoj zaprepašteni izraz
Onog djeteta koje se ishitreno ponadalo
Smetnuvši s uma da je muškarac
S licem mladca koje je ostarilo
Pa nisam vidjela kada si izašao
Ali osjetila sam
Cijelo nebo se smirilo tronuto
Mislila sam kako bi ga nekad utišala radost tvog povratka
A sada me poput munje svom snagom udarila ljubav
koja je utekla iz mene
I legla sam na palubu i plakala
Jer nisam te više voljela
A onda sam se probudila ovdje posve mokra
U svom brodu od izvaljane posteljine
Tijela potpuno iznurenog
Izmučenog olujom
I sjećam se dobro
I mog stana i one palube i one djece koju nismo imali
I sjećam se i tvog lica koje je ostarilo
i znam da je jednom bilo moje i da
sam ga ludo voljela
Jedino
Jedino ne znam tko si ti
Tko si
Ti?
Brojalica
En–ten–tini
Možda jesam tvoja
Al’ što kad k tome nisam
I tvog uskog kroja
Ja grabim široko
Tražim jako puno
Raspredam u prazno
Do kraja i konca
Vrtim svilu riječi
Nježnost na vretenu
Al’ me to ne priječi
Da te vrhom pikam
Kvarim sve u trenu
Mogu da se slikam
Kad slaba mi nada
Il’ zarudi srijeda
Trese mi se brada
Dok tražim duboko
Jako plitko dišem
Durim se do petka
Pa undoam, brišem
Opet ispočetka
Nije scena rijetka
Da lovim u gustom
Ne znam stvari pustit
Jest kolače s guštom
Baš često mi teško
A nimalo lako
Nać’ tipku „polako“
Grizem i ogrebem
Dok očima snubim
Nisi ti za mene
Što ak’ te izgubim
Ajmo sutra ovo…
Ajmo sutra ono…
Nižem snove stalno
Do visokog broja
Moram posve drugo
Paziti na sebe
Nisam ja za tebe
Al’ što kad kao prvo
Što kada sam tvoja
(Upadaš)
Krivac
ti misliš da sam sama kriva
jer im nisam dala da me vole „svojom“ ljubavlju,
nego sam uvijek priznavala „svoj“ i „samo svoj“ način:
jer sam čekala predugo, napuštala prerano,
praštala bespotrebno, ljutila se opako,
jer sam jela kao ptica, pobolijevala kao drijen,
jer sam spavala premalo, sanjala previše,
hodala kao Zombi, dolazila nepozvana,
odlazila zazivana,
jer sam se davala neumjereno, čuvala grčevito,
jer sam napadala kao Brazil,
branila se kao domovina…
jer sam šutjela uporno, pisala mahnito,
vjerovala naivno,
lagala u oči,
pogled sklanjala,
dizala utvrde…
jer sam i kožu svlačila.
jer sam jednom voljela prejako.
ja mislim da si sam kriv.
jer si došao prekasno.
JA SAM ISTA KAO I PRIJE
Samo su sada možda neka druga vremena
Noću te stavljam na uho, kao školjku
Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna da li sanjaš
Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako
Snena
Probudi se!, mislim u mrak
Ruka je tvoja moja slamka spasa
Doturi mi je sunce u zoru
A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu
Spašena
Za stolom nam režem voće
Tvoje su usne četvrtine jabuka
Ne skidam koru s njih
Tajna mog zdravlja, sav okus je u njoj
A ja sam, pa znaš i sam
Čak i u špricanim jabukama prilično
Neumjerena
Gledam
Prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu
Ali ja sam tvoj zadnji mak na konac
I još – romantik na ovom svijetu
Mene si morao uloviti u zraku
I ne znam tko tebe tamo drži
Ali znam da sam u tom trenu
U istom jutru bila i drugi put
Spašena
Gutam južne plodove, ali sitim se samo sokova
I znam da ću ostati gladna, posve
Neutažena
Moja glad je trajna, zato nikad ne jedem
Ali sad barem više nisam
I teškom žeđi
Oslabljena
Ti kavu spremaš u mlijeku
Iskipit ću ti, ako me zaboraviš
Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama
Ostavljena
Tvoje su riječi kocke šećera
Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj
Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede
Tvojom srebrnom žlicom
U zadnji čas
Ubačena
Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje
I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu
Jer ja sam od tebe i metabolički
Promijenjena
Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko
Ti otvaraš sladoled da puca kao šampanjac
Pa dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino
Zanesena
Omamljujućom spoznajom o posve crvenom posve
Opijena
Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu
Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce
Da ga treba stalno čuvati
Pitam te, bez riječi
Tvojim vrućim dodirom nepovratno
Opožarena
Eto, vidiš da sam ista kao i prije
Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe
Dok, kao, tebi govorim
I dalje nerazmrsivo
Zapletena
Ja sam ista kao i prije
Ja sam u tebe baš posve jednako
_________________
KAD SI TO NAJEDNOM POSTAO TAKO VELIK DAVIDE
Kad si to najednom postao tako velik Davide
I koliko puta do sada
Povukao si na tatinu stranu visokih ljudi
Ali stopalo ti je već dugo dulje od njegovog
Gledam navečer u te cipele broj 46
Ostavljene na hodniku
I mislim kako sam tvoja malena stopala stavljala
Na svoje kapke
Poput obloga pred spavanje, davno
A dok je sva priroda spavala, zimus
Tvoje su noge začahurene u nogavicama Mustang traperica
(na koje si se jedva dao nagovoriti)
Postale – muške
Vidjela sam ih neki dan, dlakave
Virile su iz prošlogodišnjih bermuda koje si prerasao
Pravila sam se da su mi poznate
Ponašala sam se kao da to nisu dva nova stanara u kući
Na koja se sad moram naviknuti
Onako kao što se navikavam i na tvoj novi glas
Zbog kojeg mi je žao da češće ne pjevaš uz gitaru
Dok sviraš iza vrata svoje sobe
I pritišćeš žice dugim prstima visokih ljudi
Povukao si na tatinu stranu, kažem
A onda opet, tako si mršav
I tvoja je konstitucija nažalost ipak moja
Nismo trebali odustati od plivanja, ali što kad si ti više volio nogomet
Znao si uvijek što hoćeš
Pa po tome zapravo i nisi moj, ti si oduvijek svoj
Ali svejedno, reci mi, kada si postao ovako velik Davide
Preko noći, jasno je, ali koje točno
Vjerojatno jedne od ovih kad sam zaspala prije tebe
Jer me svladao umor
A ti si još dugo bio budan
Ili je to ipak bilo po danu
Onaj dan recimo kad sam shvatila da te moram prestati odgajati
I da od sada nadalje mogu jedino razgovarati s tobom
Ili onaj, nedavno, kad si me posljednji put posramio
Onim što si rekao
I ostavio me bez teksta
Jer si itekako ti bio u pravu
Da, vrlo vjerojatno je to taj
Taj ili onaj još nedavniji – kad sam shvatila da sam zapravo ja mala
Pa bolno strepila hoćeš li me moći vidjeti
Iako – ja u sebi ipak navijam za onaj kada si me prvi put podignuo s poda
Umjesto pozdrava
Kao da sam ja tvoje dijete
Ili vrlo sličan, u kojem si me prvi put cmoknuo s visine
Nakon što me, baš jako dugo, nisi cmoknuo
A pogotovo ne u javnosti
Možda si postao velik negdje vani na ulici
U to bih se skoro pa kladila, neki dan te nisam prepoznala dok si mi išao u susret
Ili posve suprotno – sam u kupaonici, kada si se prvi put zaključao u njoj
Ako rasteš pod ključem i mlazom tuša – nemam niti jednog dokaza za to
Kao ni za bilo što drugo
Jer ti se izmičeš mom fotoaparatu otkako više nisi mali
Najmlađa tvoja slika skoro je tri godine stara
A ako te nekako i ulovim u kadar, ti je poslije obrišeš
A ja ti onda govorim koliko je to djetinjasto
Nisi fer Davide
Dok šutiš i ostavljaš me
Da razvijam svoje teorije s druge strane sobe u kojoj dugo gori svjetlo
Kupaonice
S ove strane izlaznih vrata u svijet
Ili još gore – da rješavam tu teoriju ljubavne zavjere – uz tebe
Naslonjena na tvoje špičasto rame, dok gledamo neki film koji nam se oboma sviđa
Ili te vozim, a ti sjediš na mjestu suvozača, u koje si se jedva ugurao
Presavijajući se opasno po pregibima zglobova
Koljena su ti do brade dok tako sjediš, izgledaš gotovo smiješno
Mijenjaš glazbu i škrto mi odgovaraš što je bilo u školi
A onda mi prodaš neku “foru” zbog koje si zavidim na tebi
Nije fora Davide, ne budi škrt, reci mi, kad
Večeras, ja sam uvjerena da je to bilo danas
Ti mirno spavaš i nemaš pojma da sam te ulovila u savršenoj slici
Zauvijek
Nisam je uspjela snimiti
Ali na njoj se dobro vidi i to da ti opet moramo kupiti nove traperice
EGZEKUTOR
umro joj je monitor nekidan.
novi…
sam od sebe.
najednom više nije gorjela plava lampica
na njenom ganz novom monitoru
kojeg je dobila na poklon od brata jer je onaj stari
neobjašnjivo umro dva tjedna prije toga
i sada si je isfurala da njen komp. šalje neke iskre
koje ubijaju monitore
po jedan monitor svaka dva tjedna…
da je njen komp. ustvari egzekutor monitora
i zvala je brata 17 puta u toku dana;
prvi poziv u 6.30 ujutro, zadnji u pola jedan u noći
jer joj je naravno trebao taj monitor
jer kako da bez njega svoj život pretvori u neuhvatljivi
screen saver
i došao je… mlađi brat tehnički genij
i vratio utikač u utičnicu
rekla je oduševljeno: ti sad nećeš vjerovati, ali bila sam nadomak rješenja.
a on ju je pogledao kao i uvijek kad procjenjuje njenu planetu
na koju ga se dovlači u rana nedjeljna jutra zbog raznih teorija
… zavjere kućanskih aparata
rekao je: egzekutor monitora, kažeš…
a ona se nasmijala i rekla:
no dobro, bar sam izvukla ovaj tvoj pogled koji ubija.
navečer je i opet povrijedila čitavog jednog novog čovjeka.
mislim da je ona u stvari egzekutor ljudi koji je zavole
mislim da šalje neke iskre koje…
ne znam joj pomoći.
KAMEN, ŠKARE, PAPIR
(pobjeđuje onaj kom je manje stalo; Maja Hrgović)
kada se sretnu čovjek i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje – čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja nema nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam… ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to… ja sam sanjala samo jedan
… nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
… iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega… stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit… stradalo je jedno odrastanje
… zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
… dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
… niti jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla
kada se u nevinoj dječjoj igri
ili gruboj neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana,
i ovim skorenim… neizlječivih
kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu…
na neku moju… o meni… ili pjesmu samo…
na živo mrtvo slovo na papiru
… na mene
verba volant, pjesme ostaju…
a kamenje leti još snažnije
da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;
ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom…
ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala
i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala
