U Puli još postoje one stare javne govornice, raščičkane po gradu. Kao neko sjećanje, nostalgija, razglednica iz Jugoslavije. Ostatak socijalizma.
Po drugim gradovima skoro da ih nema ali ovdje su dio grada. Žute, kao javni prijevoz. Kao nogometni klub. Kao filmski festival. Zvanična boja grada. Žuta.
Postoji jedna govornica na Verudeli. Blizu autobusne stanice, kod malonogometnog igrališta. Prolaze ljudi. Turisti staju i slikaju se. Stariji se prisjećaju na prošlost. Mladi se slikaju za društvene mreže.
Odjednom iz govornice čuje se kako telefon zvoni. Staje mladi bračni par. Unutra male zastave a pored njih pozivni brojevi.
+381 Srbija
+386 Slovenija
+389 Makedonija (Ime još jednog zaboravljenog sjećanja)
Možda ih zovu iz hotela. Možda su zaboravili ručnike za plažu. Pogrešno su parkirali. Ključ im je ostao na recepciji.
“Should we answer this?”
“Maybe it is better if we leave it alone.”
“But it is ringing.”
“What?”
“What do you mean, ‘what’?”
“It!”
“It, is ringing!”
“Hello?”
…
