otvorenje izložbe Maska, pandemija, teleprisutnost ili digitaliziranje podsvjesnog autora Dan Okija održat će se u petak, 21. listopada u Galeriji SC s početkom u 19 sati. Otvorenje izložbe prate instalacija i performans u Francuskom paviljonu u 20 sati. Izvođači performansa su Đildo Bavčević i Ines Miro. Izložba je otvorena do 5. studenog, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Tehnološkim inovacijama i rasprostranjenošću telefon je značajno utjecao na oblikovanje svakodnevnice i reprogramiranje našeg ponašanja, postao je sve zastupljeniji i zauvijek promijenio našu percepciju komunikacije. Prethodno jedina funkcija telefoniranja proširila se na raznolike mogućnosti: snimanje i slanje videa, surfanje, objavljivanje postova, dopisivanje, čitanje, slušanje glazbe, komentiranje, dijeljenje sadržaja i ostalog, dovodeći do neprestanog zasićenja informacijama i dodatnoj kontaminaciji pozornosti. Situacija se dodatno intenzivirala tijekom tehnološkog bijega u virtualni prostor u posljednje dvije godine, što je nagnalo Dan Okija da se u ovoj četverokanalnoj video instalaciji bavi problematikom artificijelnosti i alijenacijom uzrokovanom pandemijom i online komunikacijom. Pritom se životinjske maske, kao drevni kulturološki artefakt, koriste kako bi performativno iznijele digitalizirano podsvjesno – nesvjesne aspekte ponašanja potaknute fenomenom telekomunikacije.
Suvremeni oblici komunikacije doveli su do djelomične virtualne prisutnosti koja se po Marvinu Minskyju naziva teleprisutnost, a radi se o subjektivnom osjećaju prisutnosti na nekoj lokaciji koja je udaljena od fizički prisutnog prostora. To iluzorno iskustvo prostorne distance zbog podijeljene pozornosti stvara diskrepanciju s obzirom na prevladavajuću ideju sebstva u jedinstvenoj prostorno-vremenskoj odrednici. Ljudi se iza medijskih zaslona pretvaraju u druge ličnosti, maskiraju se i mijenjaju identitete uz pomoć obmane, oponašanja ili prilagodbe, gdje se pritom miješa tehnološko, urbano, privatno, ljudsko, životinjsko, a zajedno s tim primordijalno i podsvjesno. Primarna funkcija maske je najčešće mjenjanje ili skrivanje identiteta, a u posljednje vrijeme je izražena i njena upotreba u medicinske svrhe. Podrijetlo maske vuče svoje korijene iz animizma i totemizma, kao medij pri komunikaciji s višim silama, a kao ostatak pradavnih običaja u Europi se zadržala upotreba maske u pučkim običajima, posebice u karnevalskim ophodima. Nasuprot prvotnoj upotrebi maske, okrenutoj komunikaciji s onostranim, maska je pridonosila uvjerljivosti pojedinih likova u sferi dramske fikcije, gdje je zajedno s kostimom, načinom kretanja i ponašanjem glumaca, činila bitan element stvaranja vizualne i osobne distance u svim kazališnim kulturama. Goffmanova teorija društvenog djelovanja u ovom se kontekstu seli na male ekrane, na virtualnu platformu, gdje čovjek u procesu komunikacije stvara prilagođenu i podsvjesnu reprezentaciju sebe.
Oki se u nekolicini radova, kao što su Božanska bića (1998.) i Predstava (2010.), usmjerio prema promišljanju položaja životinja unutar čovjekova habitusa i njegove percepcije. Ideju čovječanstva izgradili smo na opoziciji prema životinjama, stvarajući iracionalni zaključak da su one generična i manje vrijedna bića naspram čovjeka. Derrida preispituje ljudsko-životinjske ontologijske razlike, udaljava se od antropocentričnog diskursa, te kroz koncept animota uspostavlja kriterije inherentne životinjama koje mijenjaju njihovo stajalište u odnosu na ljude. Oslanjajući se na taj koncept, Oki gradi svoje „telematične životinje“: Vuka, Zeca, Majmuna, Žabu i druge, izgubljene u neprestanoj interakciji s ekranima „pametnih“ telefona, brišući granicu između realnog i virtualnog. Životinjske maske korištene u video radu nisu ručno izrađene od prirodnih materijala, one su naručene online, izrađene u Kini, pa kao takve svojom izradom odgovaraju globalizacijskim procesima, čime se insinuira na tehnološke dosege platformskog kapitalizma, kao i podsvjesne aspekte čovjekova ponašanja kroz interakciju online telekomunikacije.
Društvena zbilja je tijekom pandemijskog vala poprimila distopijska obilježja; strahom od fizičke blizine drugih ljudi i zaraze komunikacija se preselila u virtualnu sferu, pri čemu se fokus Okijevog rada usmjerio na reakciju i promišljanje o socijalno-psihološkim utjecajima pandemije kroz vizualni prikaz teleprisutnosti uzrokovanih novim digitalnim medijima. U pojedinim se Okijevim radovima suptilno i indirektno provlače etička i okolišna pitanja u tzv. dobu antropocena, kao i koncept Umwelta Jakoba von Uexkülla. Pojmom se definira naša biološka podređenost fizičkim ograničenjima vlastitih mozgova, jer um je taj koji interpretira svijet oko sebe na temelju svojih osjetila, te se iz tog razloga svaki organizam razlikuje po svojoj subjektivnoj percepciji i shvaćanju okoline. Na određeni način je svatko od nas zarobljen unutar svog okoliša koji nas definira, u ovom slučaju i unutar virtualne sfere koja postaje naša digitalna inačica zoološkog vrta. ( iz predgovora, Sara Mikelić)
BIOGRAFIJA
Slobodan Jokić (Dan Oki) rođen je u Zadru 1965. godine. Diplomirao je novinarstvo i politologiju u Zagrebu 1989. i nakon toga odlazi u Nizozemsku i tamo živi 13 godina. Od 1991. do 1993. studira film i video na De Vrije Academie u Den Haagu u klasi prof. Fransa Zwartjesa. Godine 1996. završava magistarski (M.A.) studij iz medijskih umjetnosti na Hogeschool voor de Kunsten u Arnhemu. Od 1997. do 1999. studira na postdiplomskom studiju iz filmske režije i scenaristike na Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Vraća se u Hrvatsku 2002. Trenutno predaje kao redovni profesor na području filma i video umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu i Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kao gostujući profesor na mnogim akademijama u Europi te izlagao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Redovni je profesor na UMAS-u u Splitu i ADU u Zagrebu. Dobitnik je nekoliko međunarodnih i domaćih nagrada za film i medijsku umjetnost.
