na slici: Vesna Parun
Otišla sam na književnu večer. Matvejević je govorio o njenoj strasti, feminitetu i o tome kako su njegovi talijanski studenti od svih hrvatskih pjesnika najbolje prihvaćali baš Parunicu, jer stihovi su joj najmediteranskiji. Topli, jaki, ženski.
A živjela je ko muškarac i ko boem. I uživala je u životu onako kako to mogu samo ljudi koje strasti razdiru. Gradila je prugu Šamac-Sarajevo i iste godine izdala prvu ozbiljnu poslijeratnu zbirku Zore i vihori.
Njoj je dala sve. Poeziji.
U Badelovoj ulici, u skromnom stanu živjela je četrdeset godina i poslije su za njom u Stubičke Toplice dopremili 40 vreća ispisanih papira.
Kad je umrla, u jednu su joj ruku morali staviti fotografiju zagorske prosjakinje Magdice, govorila je da je ona njen guru nakon što joj se javila u vidovitom snu, a u drugu ruku njenog 36 godina mlađeg prijatelja Sirijca s kojim je živjela devet godina.
Onda su papire opet selili iz Stubičkih Toplica u NSK u Zagreb i četiri su godine prošle, a rukopise nije nitko taknuo. Ma zašto bi Hrvati proučavali svoju najveću pjesnikinju? Ma kome ona treba? Poezija?
Pa to više nije moderno. Ta grandiozna poetesa u patosu, rupcima i šeširima, nešto je pjevala o nevinim rukama, o jekama zlosutnim što se vole približavati nedužnim posteljama ljubavi, o koralju vraćenom moru. Ne treba to nama, daj nam brate štandova i cincara, daj nam kobasica i šunke, sajmova i šukerijade jer tako će nas znati. Po dresu kockastom i mišićavim muškim nogama. I onda će turisti lijepo po zlatarnicama zagrebačkim kupovati privjeske sa šahovnicom.
To su naši ambasadori, a ne neki čudaci, zanesenjaci. Pa tko će Parunicu prevoditi? Tko će je čitati?
I s tako nujnim mislima izlazim van. Gledam izložbu u izlogu knjižnice i jedan mi stariji gospodin pripali cigaretu i dok nas preko stakla promatra mlada Vesna, odjednom ispali: Vidim da volite Rilkea i dopustite mi da Vam ga recitiram. I krene na njemačkom, pa prevodi pjesmu za pjesmom, pjesmu za pjesmom i ja ne mogu vjerovati.
Kako se to vidi da volim Rilkea? U oku ili u crvenim žnirancima?
U njemačkom mi to zovemo izborno srodstvo, veli mi kratko.
I vrijeme, nastavlja, što je to vrijeme? Mann. Čarobni brijeg. Stranice i stranice teksta izlaze. I naručimo vino. I kaže mi Židovi, znate, Židovi su poseban narod i ja ne mogu vjerovati da izgovara baš ono o čemu sam posljednjih dana mislila, kako umaći mržnji i zlu.
I popušimo još jednu, pa još jednu. Pa mi priča o Goetheu, pa o starim profesorima s Filozofskog, pa još jedno vino i kiša je počela padati i ostali smo posljednji gosti na kiši i završili smo na Nazoru. Cijelu zbirku zna napamet, cijelu Etericu.
I pričamo o misticima i tek na odlasku pruža mi ruku i veli: Ja sam Zdravko, drago mi je da smo se upoznali i znate nikad se nisam ženio jer previše sam volio knjige.
A ja sam Nataša.
Nataša, Vi ste Ruskinja i smije se. Rusi nose jedan poseban senzibilitet, radio sam s njima dugo ko prevoditelj, njih Vam uhvati neka bezrazložna čama tako tijekom dana i onda traje, traje to neko vrijeme, jer i Vas to hvata?
Kimam glavom i smijem se.
Kimam glavom i smijem se.
Eto znao sam da ste Ruskinja i da volite Rilkea.
I ispalimo u glas: Cvetajeva.
Sjedam na bicikl i još mi jednom mahne i vikne za mnom: I samo pišite, pišite, nemojte stati.
I to zna? Taj moj srodnik. I vozim po kiši i smijem se, smijem se do doma se smijem životu koji mi je još jednom potvrdio da se ništa, baš ništa ne događa nama, nego za nas.
