Poezija italijanske pjesnikinje, Klaudije Pičino, poigrava se sa rodnim kategorijama, kao osobenim poetičko-stilskim prosedeom po kojem je autorka poznata, kako u prevodima na naš jezik, tako i na njenom, maternjem. Niče je jednom zapisao:
„Da. Život je žena“! Egzaltirano priznanje čuvenog filosofa koji koji se smatra za jednog od najogorčenijih ženomrzaca i antifeminista novog doba ima i svoju drugu stranu: istinu koja je žena a koju filosof, lakovjeran i dogmatičan – uopšte nije razumio. Tako djeluje, sa Deridine tačke gledišta, daljina kada se dočepa vlastitog identiteta žene i iz sedla izbaci filosofa kavaljera osim ako ovaj ne primi od žene same, dvije mamuze u vidu udarca stila ili udar bodeža, čija razmjena tada pomućuje polni identitet:
,,Što neko ne može da se brani i shodno tome i ne želi u našim očima još mu ne služi na sramotu: ali mi slabo cijenimo onog koji nije sposoban za osvetu niti ima za to dobru volju – svejedno da li je riječ o muškarcu ili o ženi. Ako bi nas neka žena mogla zadržati, a u koju nemamo povjerenja da bi pod određenim okolnostima znala da se dobro koristi bodežom (nekom vrstom bodeža, irgendeine Art von Dolch) protiv nas? Ili protiv sebe: što bi u određenom slučaju bila osvetljivija osveta (kineska osveta). S one strane dobra i zla, str. 69.
Pomenuto poigravanje sa rodnim kategorijama, u poeziji Klaudije Pičino, očitava se na više nivoa zamjene: poput socijalnih uloga, arhetipskih matrica, duboko usađenih u kulturološko antičko tkivo sa kojeg je pjesnikinja ponikla. Zamjene u igri polova, igri atinskih dječaka koje asociraju na identitet kojeg prati očevidna devijacija, majčinstvo poput tihe metafizičke fame nevidljivog zavičaja na koji se oslanja čitav splet muških figura, dakle, žena – u zbirkama Klaudije Pičino, smještena je u intiman, unutrašnji prostor memorijski kodirane matrice: žena – kuća- imanje – luka, drugim riječima, Penelopa, ali sa nešto izmijenjenim kontekstom koji podrazumjeva dekonstrukciju mita, arhetipa, obrasca na kojem počiva, kao na Heraklovom stubu, ne samo poezija naše pjesnikinje, već čitava zapadno-evropska književnost, istorija, filosofija.
Reprezentativnu pjesmu koja sažima prethodno rečeno, nalazimo u poetskoj zbirci: Biblioteka EVROPSKE KNjIŽEVNOSTI Knjiga 4. Alma, Beograd, 2018. Naslov originala: Claudia Piccino: Ragnatele cremisi:
ASPAZIJA
Kao Aspazija sa Periklom,
na binarnim sistemima komplementarnosti,
žedna da bude pola od celog
našla je samo svoju polovinu ničega.
Učenje slova i snova u kutiji
ne bejahu dovoljni da se ostane u krugu.
Čak i da je bila beskonačno mala kap
jednog jedinstvenog osećanja,
smatrahu je bezdušnom i beščasnom,
bez ikakvog sećanja, radosti i obećanja.
Periklov vrisak: „Ne ostavljaj me„
protivrečan proračunima i frakcijama,
bejaše najgorča pizma za njegovu čast.
Voljaše ga Herodot, Sokrat i Fidija,
al’ Perikle ne ospori Atinjanima
kad ga izložiše sramu,
od one prave postideti se nikada neće.
U Veseloj nauci, pitanja o ženi su ,,zamotana” u lavirint jednog uha (jer žena se kao istina ne da vidjeti okom – ona je uzbudljivo i otkrivajuće prikrivena): ona je zavjesa ili zastor, jedno platno koje se diže pred mogućnostima u koje mi obično ne vjerujemo; kad se podigne kakav duboki moćni alt koji izgleda da, kao ono najbolje od čovjeka, prevazilazi razliku polova i otjelovljuje ideal: ,,Da li sam još samo uvo i ništa više? Ovdje stojim usred udaranja mora u bregove (u čijem činu Derida vidi označavanje, odnosno udaranje biljega u usijano željezo), čiji bijeli plamenovi ližu do mojih nogu (Derida: mamuza), povratak talasa samih ka sebi kada naiđu na lance stijena ili kada se razbiju o grebene, litice, šiljke…Tada nailazi iz daljine, kao somnambulni san, avetinjske ljepote, bijela jedrilica…”
U pjesmi “Haron”, matrica zamjene identiteta, usložnjava se od arhetipovima prema Frojdovim latentno-represivnim parovima, tipa, lađe, broad koji je simbol muškarca i luke, kao simbola žene (brod uplovljava luku):
Haron
Haron beše čamac
koji te potajnim obećanjem
iz rata u brodolom
preveze.
Haron beše ono more
koje rasu tvoje ostatke.
Ali među dvesta
. . . i nešto odela
tvoja slika doplovi
u muzej utopljenih migranata.
Klaudija Pičino, 2018. Beograd Moguća luka – poezija 1 Naslov originala Claudia Piccino “Ipotetico approdo”
Žena, gospodarica, Ničeova gospodarica otjelovljena u liku Lu Salome koja drži bič, liči ponekad na Pentesileju. Zajedno sa Šekspirom i Klajst je citiran u Volji za moć. I to upravo povodom nasilja nametnutog čitaocu, ali i povodom ,,zadovoljstva skrivanja”. Klajst je takođe napisao jednu Zaratustrinu molitvu. Ponovo smo na početku S one strane dobra i zla:,,Pretpostavimo da je istina žena, šta dalje? Zar nije opravdana sumnja kako su se svi filosofi – ukoliko su bili dogmatici – slabo razumijevali u žene (sich schlecht auf Weiber verstanden), kako su jezovita ozbiljnost i nezgrapna nametljivost (ungeschickte und unschickliche Mittel) – s kojom su oni dosad obično pristupali istini – bile nepodesna i nezgodna sredstva za osvajanja jedne djevojke…”
Ničeova djevojka, kojoj je pandan lirska subjektinja Klaudije Pičino, na leđima, poput mitskog Atlasa (i dalje smo na tragu dekonstrukcije antičkog, mitološkog obrasca, sa već pomenutim zamjenama uloga) nosi sav, dobro poznat teret prošlosti i breme neizvjesne budućnosti:
„Imam velika leđa koja se savijaju
za udarce tuđih procena
imam snažne noge
koje prohodaju kroz posebne putanje,
imam poderano srce, ušiveno i zakrpljeno
hiljadu puta, imam oštru misao koja se usija
od ljutnje pred tvojom sumnjom.
Mrzim laži,
latentnu i evidentu dvosmislenost,
mrzim tišinu saveznik je razračunavanja.
Ovo su moje granice što cvile začuđenost,
jer nisam u saglanosti
sa ovom mojom zavisti.„
(Iz„Ušivenog srca„)
U istom trenutku, Niče vrši okret od istine žene ili istine istine: ,,Izvjesno je da se istina nije dala osvojiti; i danas – snuždena i obeshrabrena držanja – tu stoji svaka vrsta dogmatike. Ako ona još uopšte i stoji!” Da, gospodo draga: žena nije parče zemlje u kolokvijalnom pitanju: ,,Gospođice, da li ste zauzeti?” – koje čeka da muškarac pobode u nju koplje sa zastavicom, ralo ili plug! Čak se ni zemlja kao majka prirode ne da osvojiti: u rečenici ,,Tražim svoje mjesto pod suncem” – Paskal vidi početak osvajanja cijele planete.
A kod naše pjesnikinje, jedino porijeklo, zavičaj i rodna gruda – jeste ona, ŽENA. Bosa, naga, čista – tek rođena, protegnuta kao Venera iz morske pjene.
Bosa
Da sam one noći
nekako primetila
da sam u sebi već mrtva bila,
manje bih osećala udaraca moći.
Da sam živa
urlala svoje prezrenje,
moja vlastita ljubav
davno bi doživela spasenje.
Progutah zavisnost,
dokazana beše samo
pripadnost. . .
Hodala sam bosa
unutar svoje suštine
da iza neprozirnih prozorskih stakala
počešljam glave ćelave.
Klaudija Pičino TAVANICA
KLUB LjUBITELjA KNjIGE „MAJDAN“ Kostolac POSEBNA IZDANjA Knjiga 5
I na kraju, umjesto zaključka, navešćemo pjesmu u cjelini, onu koja, u stilu prstenaste kompozicije, otvara i zatvara čitav opus Klaudije Pičino, čiji smo, samo jedan mali dio, lajt-motivski izdvojili u pokušaju analize ključnih tematskih motiva koji se ciklički ponavljaju, tvoreći okosnicu oko koje smo, pokušali da ih saberemo – apokaliptičkim ali zapravo rajskim naseljem u kojem su smješteni, ovog puta na istoj strani, muškarac i žena :
Klaudija Pičino, Moguća luka – poezija
MOGUĆA LUKA
…misleći na Titanik
Džek uspe da pomeša
uvek iste dane
okrećući točkove
mentalnih putovanja.
Ne bi to zbog čežnjivih
susreta sa Rozom
al‟ je ipak oko zidova
već bio zaglavio,
za eventualno spasenje
jastuke lukobrane uzimao,
u slučaju hitnosti,
dobar sagovornik,
skoro normalan čovek.
Roza ne zna da pliva
ali je more privlači,
hladno joj je unutra,
misli da bi vatra
mogla biti centar.
Roza stoji na pramcu
svojih strahova,
nema više ciljeva
niti sigurno težište
ali hoće da veruje da
će je njen virtualni Džek
darivati jednim stvarnim osećanjem.
Džek i Roza se neće susresti
na svakodnevnoj putanji
dalekih planeta,
ali se njihove lutalačke duše
prepoznaju u jednoj mogućoj luci
na rubovima odblesaka u izlozima
nepoznati utopljenicima
i svim moreplovcima.
Katarina Sarić, Vavilonska biblioteka
